Priča se da je jedan čovjek došao kod halife El Mu'tesima, koji ga odmah zavoli i za kratko vrijeme taj čovjek posta blizak halifi, dotle, da nije morao tražiti izun kada bi htio kod njega da uđe. Halifa je imao vezira koji je bio vrlo zavidan i odmah je počeo da razmišlja kako da se riješi ovoga čovjeka, zbog kojeg je halifa na njega skoro zaboravio.

Tako vezir jednog dana pozove ovoga čovjeka na ručak, i pripremi mu neku vrstu hrane u koju je najviše natrpao bijelog luka, a kada se čovjek najeo vezir mu reče:
„Čuvaj se da ne odeš pred halifu pa da osjeti miris luka, jer ga on nikako ne podnusi!”
Kada je čovjek otišao kući, vezir ode kod halife i reče mu ovako:
„O vladaru pravovjernih! Onaj čovjek je govorio pred ljudima da si ti vrlo nepodnošljiv sagovornik jer ti se osjeća zadah iz usta, a ja sam htio da se ugušim od njegovog zadaha.“
Vladar odmah pozva onog čovjeka, a on, došavši pred halitu stavi kraj rukava na usta bojeći se da halifa ne osjeti miris luka, i kada ga takvog ugleda, halifa pomisli da je ono što mu je vezir pričao istina.
Onda halifa jednom od svojih namjesnika napisa pismo ovakve sadržine: Kada ti se donese ovo pismo, ubij njegovog donosioca!”
Tada naredi onom čovjeku da to pismo odnese kod tog halifinog namjesnika, želeći da tako kazni ovog čovjeka.
Čovjek uze pismo i krenu, a u putu ga srete vezir i upita gdje je pošao. Kada mu čovjek reče, vezir pomisli da će čovjek od tog namjesnika dobiti neku nagradu te reče:
„Šta misliš da te ja zamjenim u tom putovanju i da ti još dam dvije hiljade dinara?”
Čoviek mu odgovori: „ti si stariji i mudriji pa uradi kako hoćeš.“

Vezir to jedva dočeka, dade mu pare i uze pismo, a zatim otputova na naznačeno mjesto. Kada onaj namjesnik dobi pismo i vidje naređenje sa halifinim potpisom, odmah ubi vezira.
Nakon nekoliko dana halifa se sjeti onog čovjeka, te upita za vezira, našto mu se odgovori da vezira već više dana nigdje nema, a da je onaj čovjek kod svoje kuće. Tome se halifa začudi i naredi da se pozove onaj čovjek. Kada čovjek dođe halifa ga upita za ono pismo. Čovjek mu sve ispriča o njegovom slučaju sa vezirom, a halifa ga upita da li je on išta ružno govorio o njemu. Čovjek se zakune da ništa loše nije ni pomislio, te mu onda reče i kako ga je vezir odveo svojoj kući i spremio mu hranu punu bijelog luka, što je sve jasno pokazalo na vezirovu podmuklost i zavist.

Halifa reče: „Neka Allah ubije svakog zividnika! Ko drugom neko zlo priprema, njega samog će to zlo zadesiti.”
Kao nagradu, halifa ovog iskrenog čovjeka postavi na mjesto svog dotadašnjeg vezira, zavidnika, kojeg je njegova zavist stajala glave.