U periodu turske vladavine u Bosni i Hercegovini, a i na Balkanu nastao je jedan čitav niz građevina koje spadaju u tzv. sepulkralnu arhitekturu. One su za nas interesantne kako sa aspekta svoje istoričnosti tako i sa svoje arhitektonske vrijednosti. Mnogi od objekata ove vrste spadaju u kulturno nasljeđe naših krajeva, iako ih je, nažalost, ogroman broj uništen.

Najveća šteta je u tome što nije obraćena pažnja ni na one najvrednije i najstarije objekte čije bi proučavanje dalo nove važne podatke za potpunije upoznavanje kulturne i političke prošlosti naših krajeva. Slična sudbina je zadesila i sakralne objekte i sakralnu arhitekturu.

Građevine koje spadaju u tzv. sepulkralnu arhi-tekturu jesu turbeta. Sama riječ turbe je turskog porijekla, a znači grob, grobnica, mauzolej. Arapski naziv turbetun, takođe, ima isto značenje. Turbeta su podizana i građena gazijama, šehidima, uglednim i učenim ljudima, ljudima koji su iza svoje smrti ostavili neki hajr (dobro djelo), pobožnim ljudima i sl.

Posjeta turbeta uopšte uobičajena je kod muslimanskog stanovništva. Ona se danas uglavnom odvija individualno i to samo pojedinim turbetima, a nekada su posjete bile kolektivne i organizovane. Ovo ističemo u namjeri da upozorimo na smisao i značaj posjete turbetima.

Obzirom da su turbeta građana i podizana osobama koje su za svoga života služile kao dobar i koristan primjer drugim ljudima, željelo se posjećivanjem i izgradnjom turbeta ovjekovječiti uspomena na njih i njihov koristan život. Posjetama su ljudi evocirali uspomene na njih, nadahnjivali se, učile im se dove i sl. Međutim, danas je posjeta turbetima, čini nam se, izgubila taj smisao kod nekih posjetilaca. Uprkos napretku nauke i znanosti, razvoju društva i svijesti, ima pojedinaca koji potisnuti nekom svojom nevoljom posezaju ka traženju pomoći posjećivanjem turbeta.

Moramo odmah naglasiti da je posjeta turbeta sa tim ciljem protivna islamskom određenju čovjeka i islamu uopšte. Islamsko određenje čovjeka je da je on biće koga je stvorio Allah dž. š. iz niza elemenata koji se nalaze u zemlji i od duše. Sa smrću materija (tijelo) se ponovo pretvara u zemlju, a jedino duša ostaje vječna i njeno boravište nije određeno mjestom ni vremenom. Prema tome, osim poštovanja prema umrloj osobi nema nikakve važnosti kako će tijelo (materija koja će ubrzo postati zemlja) biti sahranjeno. Dakle, bilo kakvo tražnje pomoći kod turbeta nije islamski osnovano, dapače protivno mu je.

Iz svega ovoga možemo izvući slijedeći zaključak.

Za razliku od sakralnih objekata (džamije, mesdžidi) koji su neophodni za ostvarenje istinskog života i islamu, turbeta su odigrala negativnu ulogu na razvoj islamske misli i pravilnog odnosa prema islamu. Posjeta turbetima i danas nekim pojedincima predstavlja jedinu vezu sa islamom, ako je to uopšte ikakva veza. Za nas su turbeta značajna jedino sa svog istorijskog, a djelimično i arhitektonskog stanovišta, jer služe kao dokumenta za bolje upoznavanje naše kulturne i istorijske prošlosti.

Uzgred, napomenimo da je pojava turbeta, masovna i učestala individualna posjeta istim, posebno u cilju traženja pomoći jedan je od niza razloga dekadence islama. U Saudijskoj Arabiji su se jedno vrijeme masovno počela graditi turbeta i umjesto Kur’anu i islamu ljudi su se počeli okretati mrtvima, što je zaista daleko od izvornog islama.

dio iz teksta objavljen na portalu dialogos.ba

Piše: Husnija Neslanović (tekst je objavljen pod nazivom Tri turbeta u časopisu Islamska misao 1980. godine)

foto radiosarajevo.ba