Prije braka postojao je niz običaja koji su prethodili konačnom, na ovim prostorima više običajnom preuzimanju drugog načina života.

Sam brak kod drugih naroda bio je više vjerski, odnosno crkveni brak.
Kod Bošnjaka je još od perioda srednjeg vijeka postojao građanski brak, sklapan na jednostavan način.

Takav brak,odnosno početak zasnivanja porodice, održao se do današnjeg vremena, s manjim više formalnim izmjenama, jer „nekad se ašikovalo, a sad se omladina zabavlja“.
Osnovna razlika između ašikovanja i zabavljanja jest u tome što ašikovanje nije podrazumijevalo nikakav tjelesni kontakt.„

Ako bi se, recimo, desilo da momak darne curu, makar i prstom, on je nju odma’ moro’o ženiti, tako je prije bilo. Inače se posle za nju svašta priča i nijedan drugi momak je neće.“ Mladi ljudi su se nekad družili na tzv. sijelima, svadbama, pilavima i vašarima i sl.
Od ovih događaja svakako su najzanimljivija bila sijela.

Na sijelima se obično ljuštio ili komio kukuruz, a mladi muškarci su ponekad znali pješice i po noći preći i veliku razdaljinu, samo da bi prisustvovali jednom ovakvom sijelu i bili u društvu djevojke „u koju su se zagledali“.

Na sijelima se najčešće ljuštio kukuruz koji je sa njive dovožen kolima sa volovskom zapregom i sipan na gomilu nasred avlije. Omladina bi se navečer okupljala, sjedala oko gomile, razgovarala, pjevala i usput ljuštila kukuruz. Signal za udvaranje, a kasnije i ašikovanje, bio je kukuruz oljušten i okomljen do pola kojeg je momak dodavao djevojci.

Ukoliko ona uzme kukuruz, to je bio znak da prihvata udvaranje. Momak bi tada prišao I sjeo do nje i razgovor bi se vodio između njih dvoje. Prije nego bi momak sjeo do djevojke pripremio bi posebno uređen kukuruz, djelimično oljušten sa listovim iscjepkanim na sitne trake (da poprimi oblik cvijeta), koje bi djevojka za vrijeme razgovora polahko čupala. Da je momak zainteresovan pokazivao bi to i tako što bi ponekad okomio zrno sa kukuruza i njime pogađao djevojku. Djevojke bi pak svoju čežnju, želje i htijenje znale iskazivati i pjesmom, kao što su:

Mjesečina, mjesec u oblaku,
ja u sobi, dragi u sokaku.
Pusti mene, majko, do sokaka,
ja sam mlada, ne bojim se mraka.
…
Svekrva mi poslala po sinu
dukat mali stavila u svilu.
Što će meni svekrvina svila
kad ne volim njezinoga sina?
….
Je’na tica mala svakom tugu dala.
i meni je, vala, do tri tuge dala:
je’na mi je tuga – što ja nemam druga,
druga mi je tuga – valja mi umrijeti,
treća mi je tuga – nemam dragog svoga.
…
Svekru babi svilenu košulju –
svile mu se kosti od bolesti.
A svekrvi mrku anteriju –
smrklo joj se, nikad ne svanulo.
A zaovi je’nu kitu cvijeta –
Bog je kin’o sa ovog svijeta.
A đeveru svoju seku milu –
ili seku ili amidžišnu.

Kada se mladi zagledaju, slijedi nastavak ašikovanja. Dalje bi se nastavljali viđati na pilavima, vašarima ili na sijelima u kući kod rodbine. Na pilavima i vašarima bi momak i djevojka šetali ili stajali na jednom mjestu i razgovarali (ašikovali). U pratnji djevojke često je bio i neko njen, brat ili sestra, rodica ili rođak. Po izjavama informatora da se zaključiti da se nekad nije znalo za ljubomoru pa se dešavalo da momak ili djevojka tokom jednog sijela, pilava ili vašara znaju „poašikovati“ i sa više momaka ili djevojaka, ali se ipak znalo ko je onaj pravi ili ona prava.
Katkad bi momak otišao i do djevojkine kuće i ašikovali bi tako što bi ona stajala na prozoru, a on ispod ili bi se razgovor vodio na kapiji ili pak kroz mušebake.
Kolika je bila snaga i volja mladosti da bude na ovakvim sijelima i da ašikuje govore i izjave informatora koji kažu da su na ovakva sijela često odlazili sa njive, sa kopanja,opravši lice, ruke i obuću na nekom potoku, a sve u želji da se više vremena provede u društvu dragih osoba.