Vjernik živi islam, islam ga stimuliše da bude bolji čovjek, da popravi međuljudske odnose,koristan svojoj zajednici i prepoznat po dobru. Vjernik dovi i traži pomoć od Allaha dž.š. ali ne smije misliti da će Allah uslišati naše dove a da mi ni prstom ne mrdnemo.

Ima vjernik svojih benefita i prednosti na ovom svijetu jer vjeruje, ali neka se ne zavarava da će Allah dž.š., samo zato što je neko vjernik mijenjati ovodunjalučke zakone. Zakoni uspostavljeni na dunjaluku važe i za vjernika i nevjernika.

Predan rad dat će rezultat, ulaganje u tehnologiju i nauku dat će rezultat, obrazovanje generacija dat će rezultat nebitno da li neko bio vjernik ili nevjernik jer je to zakon davno uspostavljen.

Za sve navedeno potrebno je vrijeme odnosno proces. Ne mogu muslimani očekivati da će biti najbolji na svijetu samo zato što su muslimani. Potrebno je raditi na tome i u svjetlu toga tumačiti hadise i ajete koji govore o tim pobjedaama.

Navest ću dva primjera iz života Poslanika jer ipak su oni odbarani Allahovi robovi i vjernici, ali su živjeli po zakonima dunjalučkim jer su na koncu i oni ljudi.

Prvi primjer je iz kazivanja o Jusufu a.s. Dovodi ga vladar da mu protumači san, “Jusufe, o prijatelju, protumači nam šta znači: sedam mršavih krava pojede sedam debelih; i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih – pa da se vratim ljudima, da bi oni saznali.”Sijaćete sedam godina uzastopno” – reče – “pa ono što požanjete u klasu ostavite, osim ono malo što ćete jesti, jer će poslije toga doći sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, ostaće jedino ono malo što ćete za sjetvu sačuvati.

Jusuf a.s. tada je postavljen za ministra ekonomije u tadašnjem carstvu. Za sedam rodnih godina nije sjedio i molio da im se olakša stanje u sedam sušnih godina, već je marljivo radio i štedio, te napravio takvu organizaciju u carstvu da su preživjeli sedam sušnih godina i u tom periodu pomogao i druge krajeve poput Palestine.

Svako vrijeme, carstvo, nacija nazovimo to kako želimo imaće ovaj vid turbulencija, svoj rodni mirni dio, i sušni ili krizni dio. U zavisnosti kako iskoristimo rodni period zavisit će naše rješavanje krize. Bio je to proces od 14 godina, nije zabilježeno da je Jusuf a.s., dovio da ih Allah poštedi suše, već je prihvatio to kao dio dunjaluka, izazova s kojim se treba suočiti on i cijela zajednica.

Drugo kazivanje je o Musau a.s. Borio se sa faraonom kojeg je smatrao najvećim neprijateljem. Suprotstavio mu se u ubjeđenju da je riješio najveći problem, međutim kada se vratio u svoj narod imao ih je problem ubijediti da krenu putem hidžre. Krenuli su i dolaze do mora dok za njima ide faraon sa neprijateljskom vojskom. Tada Musa a.s., izvodi poznatu mu’džizu kada razdvaja more napola da bi njegov narod prešao a faraonov potopljen bio. Musaov narod još jednom se uvjerio u Božiju moć i Musaovo poslanstvo, da bi nedugo zatim u odsustvu Musa napravili sebi tele koje su počeli obožavat.

Nakon čega su poslani u izgnanstvo 40 godina. Zbog čega? Da bi se njihova podanička svijest promijenila, da bi shvatili da im više nije faraon gospodar već samo Allah dž.š. I Musa a.s., nije tražio izuzeće već znajući da za promjenu svijesti i stasavanje nove generacije treba vrijeme,odlazi sa njima na put.

Vjenik je svjestan da brza, kratkoročna rješenja nisu učinkovita, stoga radi, ulaže vrijeme i trud na duže staze, za ne daj Bože sedam sušnih godina.