Postoji stara narodna izreka koja kaže: „Gdje god nađeš dobro mjesto, tu drvo (voćku) zasadi“.
Kolika se pažnja u prošlim vremenima poklanjala voću kod nas govori i sledeća konstatacija ako čovjek bez jake potrebe odsiječe voće koje je usađeno i rađalo dužan je čak četiri sadnice nove usadit odnosno okalemit.
Dobri domaćini su se trudili da imaju što više voća i što više različitih vrsta. Voće se koristilo za upotrebu u svježem stanju, moglo se sušiti i prerađivati u pekmez. Pekmez je bio vrlo tražen proizvod. Bio je vrlo trajan proizvod, a pravilno napravljen mogao se koristiti čak i poslije desetak godina. Dobri domaćini su uzgajali veliki broj sorti jabuka i krušaka prije svega za proizvodnju pekmeza. Uglavnom su se uzgajale slatke sorte jabuka za pekmez, a kisele za stonu upotrebu. Kruške su se sušile za hošaf ili se pravio pekmez.
Takvo stanje je trajalo dugo vremena. Uglavnom su se uzgajale tradicionalne stare sorte. Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka dolaze neke nove sorte jabuka i krušaka, one se rado prihvataju i postepeno odomaćuju, tako da i one postaju kao domaće sorte.
Svjedoci smo odavno da su stari voćnjaci zapušteni i postepeno izumiru. Starih sorti je sve manje po avlijama, voćnjacima i baštama. Samo istinski zaljubljenici i ljudi koji znaju da nema ni budućnosti bez prošlosti i dalje okaleme po neku staru sortu. Ali toga je sve manje i manje. Val modernizacije napreduje u svim oblastima i nosi sve pred sobom.
Za ovako veliki broj vrijednih autohtonih sorti mi moramo da odamo priznanje i dužno poštovanje našim precima koji su ljubomorno čuvali i očuvali i stvarali tako ogromno bogatstvo starog sortimenta predali ih nama u amanet da ih i mi čuvamo za neke druge generacije koje će doći poslije nas. Mi to nismo ispunili brzo smo ih napustili i zaboravili i skoro sve uništili. Danas se mogu čuti nazivi nekih krušaka i ponegdje naći starih sorti voća sa okusom i mirisom kao što su kanjuška, šarenika, senabija, huseinbegovača, buzduhanlija i jeribasma i mnogih drugih koje su nadaleko poznate i u pjesmi čak opjevane.
Zato naša je preporuka oživimo stare sorte voća u svojim baštama i njivama barem po jedan primjerak kako bi ga imali za sledeće genracije koje dolaze poslije nas.