Staze sudbine ovoga puta odvode nas u Brčko, u topli dom Asije Pekić, u kuću koja je dala život mladića i koja priča bol i žal majke za onim vremenima kada je njen sin Amir još bio živ. Dvorište pometeno, cvijeće istom zaliveno, a svaka liska se smiješi, kao da su osjetili da trebaju dočekati musafire, poželjeti dobrodošlicu ovoj priči i ublažiti majčinu suzu koja se zaledila tu, u prsima, onog momenta kada je i sin krenuo na put vječnih, cekajuci da je Amirova ruka i osmijeh rastope kada se opet jednom sretnu. Ne zna majka odakle bi prije započela priču, sve joj je jednako bitno, ništa ne bi propustila, sve joj je vrijedno spomena kao da ga svakim dahom razgovora vraća i vaja od topline uzdaha da stoji tu, pored nas. „Nije bilo ljepšeg djeteta na dunjaluku, eto, nije što je moj", započinje Asija ovu još jednu u nizu bosanskih priča o stradanju, iskušenju i borbi za opstanak. Željno srce razgovora, utjehe, želje da uprkos bolu ispriča svoju životnu priču, da je podijeli sa drugima, da i ostali osjete da nisu sami, a ponajviše da se ne zaboravi. Pa nam onako nekoliko puta tokom cijelog razgovora, nehotice možda, ponavlja i naglašava: „Nikad da se zaboravi, nikad, nikad!"

 

Bilo je teško pisati, vjerujte, zadrhti ruka, progutaju suze, a najviše ostanete zatečeni pred čustosti i bistrinom uma sedamdesetogodišnje žene, njenom sposobnošću da priča o tome i nosi se s time, snagom koju samo još Allah može dati. Hrabra je bosanska žena. Stamena! „Srušen most na Savi", nastavlja Asija. „Ja i dalje nisam vjerovala da može biti rat, kakav rat, kakvo šta. Nismo dužni ništa, nismo ništa skrivili i ne bojimo se. Živjeli mirnim životom, Amir završio srednju školu za automehaničara, imao posao, ubrzo se i oženio, ma bio pravo dobro dijete. I ode tako on uoči l. maja u Mujkiće, nedaleko od Brčkog, ublizu mu rođendan pa, eto, da sve zajedno obilježe. Kad jedno jutro dođe vojska, rastavi muškarce od žena, odvedoše i njega. Zvala sam svaki dan tamo, govorili mi da je živ, i tog 7. maja 1992. godine zvonio je telefon s druge strane dugo, dugo. Niko se više nije javio. Život mog Amira bio je ugašen."

 

Nedugo nakon tog nemilog događaja Asija sa mužem Ibrahimom odlazi putem spasa, pokušavajući pronaći izlaz iz te golgote i stalno tragajući za inforrnacijama - da se ipak,  nije mozda nije desilo, nije vidjela svojim ocima, ne vjeruje…

 

“Došla sam u Posušje, krenula preko Hrvatske, muža su već vratili ranije, nisu mu dali proći. Devet dana sam spavala na klupi, ako se to može nazvati spavanjem, ma nije ti ni do čega, ni do hrane a kamoli do spavanja, samo je da bježiš, da ideš odatle. I sama tako sa otalim izbjeglicama. Ne daju proći ako nemaš nekoga da garantuje za tebe, da te izbavi odatle.”

 

Asija je, najzad, uspjela izvući  živu glavu, stiže u Njemačku, a ubrzo joj dolazi i muž. Tu provode nekoliko godina boreći se sa živim slikama stradanja i sjećanja na strašne dane.

Međutim, srce Asijinog muža nije moglo dugo izdržati. Ubrzo se razbolio. Želio je još jedino da umre u Bosni, na svojoj grudi, daleko od tuđine,  što se i desilo 1996. godine. Ispunila se posljednja želja.

Ostale su joj još dvije kćerke, danas žive u inostranstvu.   Otišle   su   u   vihoru   rata pokušavajući pronaći sreću i smiraj u nekom boljem,   mirnijem   okruženju.   Redovno  joj, kaže, dolaze i posjećuju je onoliko koliko mogu. Okitila se majka i unučadima. „Sve su to sada veliki i uspješni ljudi", dodaje. Asija se vratila u Bosnu 2002. godine. „Meni je ovdje najljepše, pa sam sva u nekoj sreći što sam se vratila u svoju kuću, u svoju avliju. Pogledam i na kapiju, da neće Amir slučajno proći, iza krošnje drveta izaći, ali ga nema." Gleda Asija u daljinu, samo čeka sina kada će majci u zagrljaj poći i nasmijati se, pomilovati bore na čelu nakupljene od čekanja i godina što ih je nabrala u svom sedamdesetogodišnjem životu.

Nije najboljeg zdravlja, zaključili smo. Ali draga žena to ne da reći. Iste godine kada je sahranjen njen sin doživjela je moždani udar. Terapija se sastoji od mnoštva lijekova, pokuša pokoji dan i postiti, da joj se srce i duša smire, ali zdravlje joj to više ne dozvoljava kao prije. „Iz ove kože se ne može, živ u zemlju ne možes, nek' traje dok traje i dokle je suđeno", završava naš razgovor ponosna Asija i dodaje: „Ali ne dam nikome ono svoje ja."

Amirov život je prekinut u cvijetu mladosti, u 24. godini, tek što je počeo živjeti, graditi porodicu, dom i disati punim plućima jednog mladog, perspektivnog čovjeka. Pronađen je u velikoj masovnoj grobnici u Goricama, nedaleko od Brčkog, otvorenoj 2006. godine. Identifikacija posmrtnih ostataka je uslijedila nešto kasnije, te je Amir 2009. godine našao smiraj na dijelu mezarja Ivici, posvećenom civilnim žrtvama rata u Brčkom.

Amila Vilić / rahic.ba