Brčko je u proljeće 1992. godine kao ključna karika srpskog koridora kroz Posavinu vojno pregaženo. U ovom gradu su počinjem masovni zločini i progon nesrpskog stanovništva, kako bi se grad na Savi pretvorio u "srpsko Brčko". Dokaz snage otpora srpskom agresoru je dejtonska odluka o arbitraži za ovaj grad, a potom i proglašenje Brčkog distriktom. Put do distrikta mjeri se stotinama, pa i hiljadama mučenih i svirepo ubijenih ljudi u srpskim logorima, na ulicama grada, u domovima. Na tom putu život je dalo oko šest stotina brčanskih branilaca. Prve, civilne žrtve bile su u arbitražnom procesu jedan od ključnih argumenata kojim se tražilo izdvajanje Brčkog iz Republike Srpske. Druge, vojne žrtve omogućile su da se o arbitraži uopšte govori. Te žrtve su pale na položajima otpora srpskoj agresiji i širenju koridora.

Bilo je bosanskih gradova koji su, tokom srpske agresije i zločina od 1992. do 1995. godine, pretrpjeli i veća stradanja civilnog stanovništva, ali nisu, nažalost, mogli pružiti tako snažan otpor kakav je srpskoj okupatorskoj vojsci pružila 108. brčanska brigada. Položaji brčanske odbrane nisu prepuštani u okvirima političkih dogovora, što je bio slučaj sa gotovo cijelom Posavinom. Oni su čuvani životima koji su političke dogovore o pravednijoj sudbini Brčkog tek omogućili.

Podsjećanje na rat na brčanskom koridoru je simboličan prilog skromnim naporima da se istina o otporu agresiji očuva. Jer se pokazalo da - istina nije samo prva žrtva rata, nego i poželjna žrtva mira. Daleko od ambicije da pruži konačan i sigurno kompleksan odgovor na pitanje "šta i kako je sve bilo?", ovaj tekst je priča o najvažnijim bitkama na brčanskom koridoru, posvećen borcima legendarne 108. brčanske brigade koji su na posavskoj ravnici imali jedan od najtežih zadataka u posljednjem ratu. Možda i najteži.

O koridoru

Koridor između Semberije i Krajine bio je jedan od šest "strategijskih ciljeva" srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koje je na sjednici skupštine bosanskih Srba, 12. maja 1992. godine, istakao izabrani voda Radovan Karadžić. Uspostavljanje velikosrpske komunikacije kroz bosansku teritoriju predviđalo je vojnu okupaciju i etničko čišćenje svih gradova od Brčkog preko Samca, Modriče, Dervente, Bosanskog Broda... praktično cijele Posavine u kojoj su Hrvati i Bošnjaci činili apsolutnu većinu stanovništva.

Iako je završna faza ofanzive srpske vojske u Posavini pod kodnim nazivom "Operacija koridor" izvedena kasnije, okupacija Brčkog najavila je pravac proboja agresorske vojske prema Krajini. Ona je, istovremeno, predstavljala i zauzimanje strateške tačke budućeg koridora. Zbog svega toga, srpski napad na Brčko, 1. maja 1992. godine, može se označiti početkom proboja posavskog koridora. Zauzimanjem ovog grada srpska vojska je otvorila vrata Posavine, a uspostavljanje koridora omogućio joj je politički dogovor. On je sklopljen upravo u vrijeme okupiranja Brčkog, početkom maja, kada je održan sastanak Mate Bobana, tadašnjeg predsjednika HDZ BiH, i Radovana Karadžića, na kojem je praktično dogovorena predaja Posavine Srbima. Ostalo je bilo stvar rutinskih vojnih operacija u kojima jedna vojska kao napada, a druga se još brže povlači. Čak i u takvim uslovima dogovorenog povlačenja stradaju vojnici i civili, ali se na njih niko ne obazire. Srpska vojska je "probila" posavski koridor 26. jula 1992. godine, spajanjem jedinica Istočnobosanskog korpusa i jedinica Prvog krajiškog korpusa na prostoru između Samca i Modriče. Probijajući kordor, tokom četrdesetodnevnih borbi, okupatorska vojska je imala 293 poginula vojnika. Samo taj podatak razlikuje defile srpske vojske posavskom ravnicom od ozbiljnijeg vojnog manevra. Veličanje juriša srpskih boraca kroz Posavinu moglo je proizaći samo iz važnosti uspostavljanja koridora, a ne iz neke veličanstvene opracije. Stoga, okupacija Posavine nije predstavljala "prvo jedinstvo i slogu srpskog naroda zapadno od Drine", čime će se pohvaliti bivši predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine Milan Martić na obilježavanju prve godišnjice proboja koridora, nego "jedinstvo i slogu tadašnjeg hrvatskog i srpskog političkog" vodstva.

Srpska vojska je tako dobila političku bitku, ali ne i rat na koridoru. On će kod Brčkog, nakon brze i lake okupacije grada, praktično tek početi. Operacija probijanja srpskog koridora kroz Brčko bila je operacija etničkog čišćenja i masovnih zločina nad nesrpskim stanovništvom, dok su značajnije borbe u prvoj godini rata vođena u prigradskim naseljima. Ovaj ključni grad na sjevernom koridoru pao je "bez snažnijeg otpora", ali je u obrnutoj srazmjeri sa veličinom otpora bio broj civilnih žrtava. Masovni zločini potvrđuju daje iza "herojskog probijanja koridora kroz Brčko" bilo "etničko čišćenje kao krajnji cilj borbene operacije". "Insistiranjem na činjenici da je sve što se događalo bila stvarna borba, Srbi su mogli tvrditi daje ono što je zadesilo civile bilo uzrokovano činjenicom da su oni bili borci u jednoj fer borbi, u najmanju ruku da je to bila indirektna i nenamjerna posljedica situacije u kojoj su sve strane, navodno, manje ili više podjednako krive", objašnjava Norman Cigar u knjizi "Genocid u Bosni".

Za tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića tu, očito, ništa nije bilo sporno, jer se tokom suđenja na Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu čudio zašto je probijanje koridora kod Brčkog sastavni dio tužbe protiv njega:

"Zašto se, molim vas, ovdje juče, koridor kod Brčkog predstavlja kao nekakva, rekao bih, kriminalna operacija, ona je dio tužbe, kada je pitanje tog koridora kod Brčkog bio predmet bar na 50 razgovora između Ovena i Stoltenberga i predstavnika Muslimana, Srba i Hrvata u Bosni, Karadžića, Izetbegovića i Bobana. Uz prisustvo i moje i Tuđmanovo. Bar 50 puta su raspravljali. Jer, taj koridor kod Brčkog povezuje istočni i zapadni dio Republike Srpske, i kada uzmete kartu to je sve lako vidjeti. Cijela banjalučka regija i Bosanska krajina komunicira sa istočnim dijelom i ovamo dalje na istok sa Srbijom preko tog koridora. To je bio vitalni put, uvijek, i ne vidim šta to znači u ovom cijelom vašem, rekao bih, prilično žalosnom ..."

Milošević se mogao pozivati samo na neku ratnu kartu, ni najednoj drugoj ne može se naći «srpsko Brčko». Istina je da su putevi kroz Brčko uvijek predstavljali vitalne saobraćajnice, ali zajedničke a ne samo (veliko)srpske, trasirane asfaltom, a ne ljudskim životima. Zato je srpski koridor kod Brčkog bio sporan i uključen u tužbu protiv Slobodana Miloševića. Kao što je i probijanje srpskog koridora kroz Brčko moglo biti povod tužbi za granatiranje civilnog stanovništva u gradskim i prigradskim naseljima. Zna se koje imao topove i ko ih je mogao upotrijebiti za granatiranje Brčkog. Zna se daje komandant kasarne JNA u ovom gradu bio Pavle Milinković. Prema :ome, nije tajna koje mogao narediti upotrebu artiljerije prema civilnim ciljevima. Službe koje su raspolagale obavještajnim podacima sigurno bi mogle otkriti da li su borbeni avioni do-lijetali iz Banja Luke ili iz Beograda sa Batajnice. Pa, i ako se ne zna aerodrom, zna se čiji su borbeni avioni bombardirali civilne ciljeve, mitraljirali i komadali ljude na asfaltu.

Ipak, dok su koridor kroz Brčko otvorili praktično bez ijedne prave bitke, dotle je Srbe pravi rat tek očekivao. Rat za najvažniju kariku posavskog koridora. Jer, cilj nije bio samo okupirati grad, pobiti i protjerati nesrpsko stanovništvo, plan e bio koridor širok 20 kilometara južno od Brčko - od Save do Majevice. Naravno, 20 kilometara ne garantuje sigurnost koridora od artiljerije, ali osigurava dobru poziciju za pregovore, a rat ne može vječno trajati.

Srpska vojska će u naredne tri godine nastojati da pomjeri linije fronta što dalje od okupiranog grada i tako osigura najužu dionicu posavskog koridora. Brčanski branioci su je zaustavili na četiri kilometra od bosanske granice na rijeci Savi. Tako je od zamišljenog koridora na kraju ostala jedna relativno uzana četnička staza, tokom rata nijednog trenutka sigurna za transport naoružanja i ljudstva preko Brčkog na druga ratišta, pogotovo u Krajinu.

To je, pored ostalog, bio i dovoljan razlog da Radoslav Brđanin, predsjednik Kriznog štaba tzv. Autonomne regije Krajina, na 40. sjednici Skupštine Republike Srpske, održane 10. i 11. maja 1994. godine u Brčkom, kaže da «jednostavno oko Brčkog nema pogodbe, bez Brčkog nema Republike Srpske niti Republike Srpske Krajine. Mi moramo reći svijetu da mi nismo ratnički raspoloženi, ali svijet mora znati sljedeće: da sve ijedan Srbin mora postati kamikaza u odbrani Brčkog.»

Neuspjeh agresora na brčanskom koridoru možda je najbolje potvrđen u Dejtonu. Jer, da je ostvario ideju o koridoru od 20 kilometra širine, u Djetonu se oko Brčkog ne bi imalo šta pregovarati. I ne samo u Dejtonu. Prilikom svih mirovnih pregovora i traženja rješenja za zaustavljanje rata u BiH, Brčko ni u jednoj varijanti nije «prepuštano» Karadžiću, samo zahvaljujući dobroj poziciji Armije i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) kod Brčkog.

Dok je na sjevernom koridoru veliki broj bosanskih gradova i sela još početkom agresije okupirano, pregaženo i zaboravljeno, dotle se na području Brčkog velikosrpska žila kucavica jedva održavala. U Brčkom je, uzimajući u obzir čitav niz nepovoljnih okolnosti, četnicima pružen najjači, a možda i jedini pravi otpor na koridoru. Grad je bio okupiran i prije otvorenog izbijanja agresije na BiH. Naime, Brčko je u vrijeme tihe okupacije Bosne od jugoslovenske vojske i srpskih para-vojnih formacija imao, kao i većina drugih gradova u kojima su bili stacionirani granizoni JNA, otežane uslove odbrane. Kasarna JNA u Brčkom bila je, kao simbol prisnosti naroda i njegovih oružanih snaga, u samom centru grada. Bila je snage jedne motorizovane brigade (395. motorizovana brigada JNA koja je, pored ostalog, imala i bataljon oklopno-mehanizova-nih sredstava). Prvi veći susjed u pravcu granice sa Srbijom je Bijeljina sa, u to vrijeme, garnizonom jačine korpusa. Odatle su na Brčko pokretani i najžešći napadi.

Na drugom kraju grada, na izlazu prema Orašju, u selu Krepšić bio je magacin JNA sa materijalno-tehničkim sredstvima (MTS). Nešto dalje, sjeveroistočno od Brčkog, u Pelagićevu, nalazilo se Istureno komandno mjesto 17. korpusa JNA (Tuzlanski korpus). Iz Tog pravca na grad su udarile četničke snage i oklopno-mehanizirane jedinice jugoslavenske vojske. Uz sve to, grad je bio okružen tenkovima i artiljerijom, a južno od Brčkog, na prostoru na koji je izbjeglo brčansko stanovništvo, nalazila su se naoružana srpska sela. Ispred je bila Sava sa porušenim mostovima, a iza Majevica koja je, bez ijednog prohodnog puta, predstavljala jedini izlaz iz obruča. Možda je u početku i bila dilema da li je, nakon što su Srbi minirali mostove, trebalo zauzeti kasarnu u Brčkom i protjerati srpske paravojne snage i jedinice JNA iz grada? No, kako je sazrijevala svijest o značaju Brčkog na srpskom koridoru, \iko je i ova dilema razriješena odgovorom na pitanje: da li je 108. brčanska brigada mogla sama, čak i bolje opremljena : organizirana nego prvi branioci, osloboditi Brčko i presjeći veliku Srbiju?

Istina, 108. brčanska brigada je svojim položajima ispred koridora dala mogućnost da se takvo pitanje uopšte i postavi. Ali, od mogućnosti se nije dalje otišlo.

Dok su na drugim ratištima oružja znala mirovati mjesecima i dok su pojedina područja BiH ratom bila zahvaćena znatno kasnije, brčansko ratište gotovo da nije znalo za zatišje. Pogotovo prve dvije godine rata, kada je proširenje brčanskog koridora za agresora bilo "biti ili ne biti".

Srpske ofanzive su nailazile u talasima. Pješadijski napadi redovno podržavani tenkovima, koji na brčanskoj ravnici. za razliku od brdovite konfiguracije terena, imaju velike mogućnosti manevra i gotovo frontalnog napada na cijelu liniju odbrane, smjenjivali su se sa granatiranjem položaja branilaca : civilnih ciljeva na slobodnoj brčanskoj teritoriji. U : fanzivama za proširenje brčanskog koridora učestvovale su jedinice dva korpusa srpske vojske: Istočnobosanskog i Prvog krajiškog korpusa. Pri tom su dvije brigade, 5. kozarska i 6. sanska, tako često boravile na ovom ratištu i tako dugo čuvale sn>ski koridor, da je jedna od njih, sve do proglašenja Distrik-ta_ imala i svoju ulicu u Brčkom. Koliku pažnju je srpska vojska poklanjala brčanskom ratištu najbolje govori podatak da 1. srpska posavska brigada iz Brčkog nikad nije uspjela napraviti niti ednu uspješnu samostalnu akciju na koridoru. Pitanje koridora bilo je isuviše ozbiljno da bi se planovi i ofanzive za njegovo proširenje prepustili jednoj lokalnoj brigadi. Uz to, srpski vojni stratezi mogli su uvijek sa velikom vjerovatnoćom u svoje planove ukalkulirati i podatak da će protiv sebe ima samo jednu brigadu, koja je u dodatna pojačanja mogla sa sigurnošću uvrstiti samo moralnu podršku. A nju je trebalo čekati sve dok se, konačno, "na višim nivoima" nije shvatilo da je Brčko važnije za državu nego za srpski koridor.

Ipak, 108. brčanska brigada je napadala koridor, a jednom gaje uspjela i presjeći. Onda kad su mnogi kukali i prizivaii intervenciju međunarodne zajednice.