Okupljanje zločinaca

Miniranje mostova na Savi u Brčkom, 30. aprila 1992. godine, označilo je početak kraja jednog grada i jednog nenametnutog načina suživota. Suživota koji nije bio definiran ikakvim statutima i arbitražnim odlukama. Spontanog i nestimuliranog jedino visokim životnim standardom. Mjesecima ranije u Brčkom se moglo pecati ribe, ili, možda, rizikovati da prenesete neku pušku preko mosta iz Hrvatske, ili da oružje za odbranu, izbjegavajući snažne reflektore JNA po cijelu noć usmjerene na Savu, prevezete čamcem. Moglo se tu  po cijeli dan gledati u Savu, slušati detonacije iz pravca Županje ili gledati kako avioni JNA istresaju bombe i mitraljiraju naselje Gunju u susjednoj Hrvatskoj. Mogli ste ostati i cijelu noć pored Save, da vas vojna policija ne uhvati na spavanju, ali teško ste mogli vidjeti ijedan čamac iz pravca Hrvatske. Na obali najveće rijeke koja protiče granicom Bosne mogli ste sanjariti da ste izbjegli mobilizaciju, ali i sumnjati da ćete na kraju pobjeći od rata.

U centru grada nudili su se brojni politički skupovi nacionalnih demokratskih stranaka, ali i onih koji su u već mrtvoj prošlosti vidjeli jedini spas od katastrofične budućnosti. Mitinzi su se smjenjivali, ali kad su principi mišljena (i djelovanja) bili otkriveni, detalji iz "dnevnika zavođenja" nisu više bili zanimljivi. Toliko je sve postalo jasno i neizbježno da će Kašmir Ribić, kolega iz lokalnih novina, jedinog slobodnog medija u gradu, objaviti tekst pod naslovom "Treći srpski ustanak". Od svega toga moglo se, naravno, i pobjeći. Izbora je bilo, a još je bilo i vremena.

Pucanje grada po nacionalnim šavovima potvrđivale su glasine koje su postajale istine za ratnu upotrebu: "Brčko će sravniti k'o Vukovar"; "Srbima ne treba Brčko i Posavina, oni su ovdje u manjini"; "Četnici oko grada su obične pijane starkelje". Radnici su se dijelili u fabrikama, mladi ljudi po kafićima. Znalo se gdje, uglavnom, puštaju četničke pjesme. A, ako se slučajno i nije znalo, ubrzo su to svojim prisustvom počeli pokazivati srpski dobrovoljci u maskirnim uniformama. U kafanama i kafićima u naselju Grčica Srbi su uz pjesmu i piće dovršavali ravnogorsko spremanje za veliki boj. Tamo gdje građane nisu dijelile kafane, dijelo ih je razgovor. U kafani za istim stolom mogli ste od svog gimnazijskog druga, pametnog i obrazovanog čovjeka, čuti originalno tumačenje bošnjačkih i hrvatskih ambicija. Dok sagovornik "pjeni", a vi samo čekate kad će već jednom završiti i "ispljunuti" džamahiriju, pa da mijenjate temu, a on vam "kopernikanskim obratom" zaprijeti: "Ako hoćete veliku Srbiju, i imat ćete je!"

Još krajem oktobra 1991. godine kroz Brčko se pojačao saobraćaj brojnih kamiona predvođenih vojnom policijom. Gradom su prolazile raznobojne cerade sa oznakama JNA, sa civilnim tablicama iz Srbije, sa vozačima u različitim uniformama. Mjesec ili dva prije rata, u Brčkom se nalazilo tri ili čak četiri stotine muškaraca koji nisu bili iz grada, svjedočio je Mustafa Ramić, predsjednik Skupštine opštine Brčko do agresije, u haškom procesu Slobodanu Miloševiću. Strah od likvidacija zahvatio je bogatije i istaknutije Bošnjake i Hrvate, tako da se danima, a u nekim slučajevima i mjesecima prije rata prenoćište tražilo u okolnim bošnjačkim i hrvatskim selima. Ni predsjednik Skupštine opštine Brčko uoči rata nije spavao u gradu. Mnogi su nakon radnog vremena prelazili most na Savi i noć provodili u hrvatskom naselju Gunja. Dva ili tri mjeseca prije napada na Brčko vojska je napravila punktove, kontrolne tačke, barikade na svim prilazima gradu i oko grada. Mustafa Ramić je u Hagu tvrdio da je u više navrata zvao komandanta garnizona JNA. Išao je da ga pita zašto se grupe sa mitraljezima razmještaju po gradu, zašto se tenkovi ukopavaju sa cijevima usmjerenim prema gradu? Komandant garnizona odbijao je da o tome razgovara. S vremena na vrijeme, rekao bi da se te aktivnosti sprovode kao odbrana protiv upada vojnih snaga iz Hrvatske. Nakon što su mostovi na Savi dignuti u zrak, svjedok je otišao kod komandanta garnizona koji mu je rekao da će dovesti vojsku kako bi preuzela kontrolu nad važnijim tačkama u Brčkom. "Pošto je bilo potpuno vidljivo da jugoslavenska vojska, zajedno sa različitim paravojnim organizacijama, isključivo srpskog nacionalnog sastava, vrši opkoljavanje grada, kontrolu svih komunikacija i niz drugih aktivnosti koje su upućivale na moguće ratno zbivanje, na moje upite potpukovniku Milinkoviću (Pavle, komandant brčanskog garnizona op.aut.) da objasni šta radi time, šta želi time, onda je on objašnjavao, zapravo u više navrata nije htio da mi da objašnjenje. Ali je onda, u jednom navratu, rekao da to radi zbog eventualne opasnosti od napada. Pitao sam, kojeg napada? Od napada iz Hrvatske, od strane ustaša, odgovorio mi je. Otprilike, parafraziram taj njegov odgovor. Pošto, naravno, to nije bilo tačno i pošto je želio da na određen način samo zakamuflira svoje aktivnosti, onda sam mu ja predložio: hajde da uradimo u tom smislu sljedeće, odbranimo grad jedinicom mješovitog nacionilnog sastava. Sastavljenu od Bošnjaka, Srba i Hrvata, hajd da napravimo jednu takvu jedinicu", svjedočio je Ramić. Osim pokazivanja dobre volje, ta ideja nije mogala imati drugog značaja. Suvišna čak i kao testiranje raspoloženja komandanta garnizona, koji je već artiljerijom i tenkovima opkolio grad, i sam garnizon JNA u Brčkom pretvorio je u zborno mjesto zločinaca. Tu se nikako nije uklapala multietnička brčanska jedinica.

Prije napada na Brčko Isak Gaši, reprezentativac bivše Jugoslavije u kajaku, pričao je "ljudima od povjerenja" da se u granizonu JNA grupišu "crvene beretke", da obučavaju brčanske Srbe, da su Srbi u okolnim selima već naoružani. Godinama kasnije to je ponovio u Haškom tribunalu. Ovaj preživjeli logoraš iz Luke, na suđenju Slobodanu Miloševiću svjedočio je, pored ostalog, o vremenu mobilizacije Srba u Brčkom. Gaši je imao baštu s pogledom na garnizon JNA. Teren za obuku JNA nalazio se preko puta mjesta gdje je radio, a garaže oko 200 metara dalje. Od kraja 1990. godine svjedok je viđao kako kroz grad prolaze mnoge kolone JNA. Sjećao se da je 1991. godine vidio naoružanje i opremu JNA u srpskim selima u okolini Brčkog. Sredinom 1991. godine vidio je kako se uspostavljaju kontrolni punktovi na kojima su bili policajci JNA i civilni policajci iz općine Brčko. Gaši je vidio kako JNA Srbima u Brčkom dijeli oružje. Svjedok se sjeća da je jednom prilikom, otprilike mjesec dana prije okupacije Brčkog, u kasarnu sletio helikopter JNA iz kojeg su izašli ljudi sa crvenim beretkama. Svjedok je i dalje viđao helikoptere kako noću slijeću u krug kasarne. Vidio je muškarce u maskiram uniformama i crvenim beretkama gotovo svakoga dana u kasarni kako održavaju obuku vojnika, među kojima su bili i brčanski Srbi, Gašijevi susjedi.

Zaštićeni svjedok u procesu Momčilu Krajišniku, ratnom predsjedniku Skupštine Republike Srpske, je u pisanoj izjavi naveo da su srpske snage koje su 4. maja 1992. zauzele Brčko bile odjevene u 22  različite uniforme. Pred sudom se pojavio sa proširenim spiskom 23 različite uniforme: 14 su nosili pripadnici JNA i policije, a 9 paravojne grupe.

U prvoj grupi su stare SMB vojne uniforme (sivomaslinaste), ali i nove - zimske i ljetnje, uniforme vojnih starješina sa žutim i crvenim trakama, koje su označavale različite činove, zatim maskirne - šarene i svijetlozelene, uniforme aktivne policije i rezervnog sastava, uz one predratnih policajaca, pripadnika Teritorijalne odbrane i civilne zaštite, tamnoplavi kombinezoni "dobrovoljaca kapetana Dragana" i jedna kombinovana od radnih pantalona i vojne SMB košulje. U drugu grupu svjedok je svrstao "paravojne uniforme". Prva se sastojala od farmerica i vojne košulje, druga od vojnih pantalona i civilne košulje. Na spisku su i crna kožna odijela, koja su, prema svjedokovoj tvrdnji, nosili snajperisti. Slijede crna odijela i izdužene šubare sa mrtvačkom glavom i prekrštenim kostima kao oznakom pripadništva četničkim snagama, pa dvije grupe u civilnim odijelima uz koja su jedni nosili male šubare na glavi, a drugi potkape sa izrezima za oči i usta. Uz njih su bile i formacije u trenerkama, vozači koji su nosili kombinaciji najrazličitijih uniformi i, najzad, civili sa trakama oko ruke koji su stražarili u raznim dijelovima grada. Pripadnici svih tih grupa, izuzev one za civilnu zaštitu, prema riječima svjedoka imali su vojne čizme. "Takve čizme se nigdje nisu mogle ni nabaviti ni kupiti. Njih je imala isključivo JNA. One su potvrda da je okupacija Brčkog pripremljena i izvedena u saradnji i u organizaciji JNA", tvrdio je svjedok.

Najava o preuzimanju ključnih tačaka u gradu bila je najava okupacije Brčkog. Prije nego je ispaljen prvi metak sa bošnjačke i hrvatske strane, komanda garnizona je povod za napad na grad našla u miniranju savskih mostova, koje su obavile srpske paravojne snage u saradnji sa JNA.

I prije početka rata u Brčkom je pala prva žrtva koja je najavila početak masovnih zločina. Ubijen je pripadnik Zbora narodne garde Hrvatske. Prizor ubijenog "zenge" ispred Pivare u centru grada, samo desetak koraka od Stanice javne bezbjednosti (milicije), slika je koja će u narednim mjesecima biti uobičajena na brčanskim ulicama. Samo što će umjesto (bojovnika Hrvatske vojske na ulicama ležati ubijeni građani Brčkog.

nastavit će se...

foto:Jasmin Osmić (slike Kolobare,soliter i novo Brčko)

Hamid Deronjić / rahic.ba