Malo je poznato da su Bošnjaci muslimani digli ustanak i svrgli otomansku vlast u Bosni. Na njihovu inicijativu u Sarajevu je tada obrazovana prva Narodna vlada sastavljena od Bošnjaka muslimana, pravoslavaca, katolika i jevreja, koja je proglasila nezavisnost Bosne i Hercegovine (jula 1878). Medjutim i usprkos tromjesečnom odbrambenom ratu armiji Austro-Ugarske, BiH je, odlukom Berlinskog kongresa okupirana i tada je ušla u sastav ovog carstva. Dr. Enver Imamović pišući o otporu Austro-Ugarskoj govori i o heroizmu ali i dramatičnosti tog otpora: "Teški porazi austrijske vojske kod Maglaja, Gračanice, Tuzle i Šamca doveli su generala Filipovića (general austrijske okupacione vojske, primjedba Š.K.) u težak položaj. Stanje je postalo čak zabrinjavajuce kad mu je stigla vijest da se pokrenula krajiška vojska i da nezaustavljivo napreduje prema Prijedoru i Banjoj Luci u namjeri da ih oslobodi od okupatorskih snaga." Sa kakvim se unutrašnjim problemima borio muftija Šemsakadić koji je komandovao otporom u Tuzli i Gračanici te je sarajevskim agama poručio u jednom brzojavu: "Kunem vam se vjerom i Kur’anom, ako li mi nevjeru učinite, žive ću vas sve odrati".
Čitamo i jos jedan podatak o izdaji otporu i reagovanju naroda Bošnjackog "koji je pobio turkofisku stranku u Hercegovini zbog ometanja otpora Austrougarskoj".
Austrougarska je u dužem vremenu bila prisutna na Bosanskoj granici držeći pod okupacijom Sloveniju i Hrvatsku. Prateći razvoj događaja u Bosni i nagovještaj pada Otomanske imperije smatrala je da ona silom i blizinom ima pravo "naslijedstva" na tom prostoru. Otuda je pokrenula snažnu diplomatsku aktivnost što je i urodilo plodom na Berlinskom kongresu gdje "stiče pravo" aneksije nad Bosnom i Hercegovinom. Gospodari bivši i novi su pitani ali ne i narod u Bosni tako da je aneksija Bosne bila, sa strane novog okupatora, krvava a sa strane branioca herojska.

Bosna je Austrougarskom okupacijom 1878. godine pojačala katolički korpus u Bosni, dijelom radne snage i administracije iz Hrvatske i drugih zemalja gdje je nova vlast imala uticaj (Česi, Slovaci, Ugari, itd) ali i privilegijama koje proizilaze iz sličnosti u vjeri. Austro-Ugarsku, u zamahu industrijalizacije, Bosna je interesovala prije svega kao izvor sirovina (šuma, rude) ali i jeftine radne snage i vojnika. Putevi i pruge koje je ubrzano podizala nisu vodili iz Beča u Sarajevo vec obratno. Rijeka bosanskog bogatstva je oticala umjesto u Carigrad sad u Beč. Za Bosnu nova stvarnost je postala: "Sjaši Kurta da uzjaši Murta".

To kad i kako su Bošnjaci muslimani "postali" u svom narodnosnom odredjenju samo "muslimani" odnosno "Muslimani" (Muhamedanci) sa velikim "M", (kasnije 1974. ustavom BiH i zvanično), ima više tumačenja. - Po jednom to se desilo: "Kada je austrougarski Kalajev režim pokušao da stvori jedinstvenu bošnjačku naciju od svih bosanskohercegovačkih žitelja i naroda, sljedbenici islama su postepeno odustali od naziva Bošnjak i počeli se nazivati Muslimani (krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca)", - po drugima to su direktno i indirektno učinile velikosrpske i velikohrvatske pretenzije prema Bosni koje su Bošnjacima lukavo ali i silom oduzele pravo naslijeđa nad prostornim i etničkim imenom. Sve do tada Bošnjaci (bogumili i ostali a kasnije dio njih muslimani) su sebe smatrali u etničkom i političkom smislu Bošnjacima, a i nazivali se tako. Tako su ih nazivali i Turci i osmanlijska administracija.

Dr. Muradif Kulenović kaže da smo imali divnu šansu i ponudu u vrijeme Kuena Hedervarija da Bošnjaci stanu iza svog imena i da ga ponesu kao kroz čitavo svoje postojanje, međutim vješto politički manipulirani sa strane svojih neprijatelja i pretendenata na njihovu zemlju, vođeni ljudima kojima je vjera bila prostor užeg bavljenja i vjerkim osjećajima, Bošnjaci su prigrlili vjeru a izgubili ime. "Tako su nam oduzeli ime jer se nismo bojali imenu vec vjeri, mislili smo: "ime je tu", te se narod usredotočio sa rukovodstvom da sačuva religiju. Cijela plejada intelektualaca se usredotočila da dokazuje ispravnost religije i važnost religijskog imena. Tako su neprijatelji Bosne i Bošnjaka te religijski krugovi obojili bošnjacku naciju religijskim obilježjima i borbom za religijsko ime. To ima svoju pozadinu i u vrijednosnim orijentacijama otomanskog carstva koje nije dozvoljavalo da se ljudi nacionalno ispoljavaju i opredjeljuju vec religijski sto je doslo u koliziju sa vrijednosnim orijentacijama Evrope.

Bitno je bilo da je čovjek musliman, božiji rob i podanik Padišaha a sve ostalo je bilo sporedno. Kraljevina Srbija je u Austrougarskoj aneksiji Bosne vidjela nepremostivu prepreku za ostvarenje sopstvene velikosrpske ideje da ona postane nasljednik Otomanskog ili turskog carstva. Ministar vanjskih poslova Srbije Ilija Garasanin je tu ideju ali i načine da se ona realizuje podrobno opisao u programu poznatom kao "Načertanjije". Načrrtanjije se smatra idejnim programom Velike Srbije koji je u istoriji Srbije, od rata do rata ali i izmedju njih nastojao biti realizovan: u srpskim ustancima (I i II), u Prvom i Drugom balkanskom ratu (1911; 1913), Prvog svjetskom (1914-1918), Drugom svjetskom(1941-1945) i posljednjim ratovima 1991-1999.

Ideja Velike Srbije i uspjesi koji su ostvareni na njenom realizovanju, pod okriljem "borbe protiv Turaka" ali i balkanskim ratovima a posebno pobjedom u Prvom svjetskom ratu, naprosto su opili srpsku inteligenciju i Srpsku pravoslavnu crkvu i postali njena ideja vodilja. Okolnosti su se mijenjale, protivnici, imidž ali je u svakoj generaciji u svakoj kriznoj situaciji prepoznatljiva upravo ta ideja. Ideja da se pravoslavno stanovništvo Balkana okupi u jednu veliku državu pod okriljem Srbije. U toj ideji se i Makedonija naziva "Južnom Srbijom" a Makedonska crkva ni do danas nije priznata od strane Srpske pravoslavne crkve, u toj ideji "Vojne krajine" koje su u Bosni i Hrvatskoj pravili Turci smatraju se "Srpskim krajinama" sa idejom da se i priključe Srbiji. Iz te ideje je proizašla i parola: "Gdje je Srbin tu je i srpska zemlja!".

Strast za ratom, strast za pljačkom i uvjerenje da ce u sledećem Srbi i realizovati ideju o Velikoj Srbiji, je pretočena u uvjerenje: "Da Srbi sve što dobiju u ratu izgube u miru!". Na toj ideji je i u posljednjem ratu Milosević nastojao da zadrži na vlasti propadajuci komunistički aparat bivše Jugoslavije, na toj ideji je pokrenuo rat Srba sa svim ostalim narodima u nekad zajedničkoj državi Jugoslaviji (Slovencima, Hrvatima, Bosancima, Kosovarima, ozbiljno zaprijetio i opljačkao Makedonce i Crnogorce, ukinuo autonomiju Mađarima i sl.). Ideju "Velike Srbije" i strast koja vodi srpsku inteligenciju i srpsku pravoslavnu crkvu da je realizuju Dr. Stevan Dedijer, ciji je otac i prvi tvorac karte te drzave, naziva "grobnicom Srpskog naroda".

Otuda i problem okupacije Bosne od strane Austrije 1878 . godine nije bio ni u samu osvajanju prostora od strane druge zemlje vec opasnosti da Austrougarska ekonomski, vojnim, političkim i policijskim mjerama, kao osvajač, ne uključi Bosance u imperiju i državu, te da će postati strastveni branioci kao što su bili branioci turskog carstva. Postojala je i opasnost da se Bosanci ne osvjeste, da ne izgrade sosptveni mehanizam državotvornosti i osjećaj samostalnosti i na kraju, da se ne prepoznaju ili privole na katoličanstvo kao religiji osvajača sto bi ih dalje neminovno vezivalo za autoritet rimskog pape i neku vrstu saveza sa Hrvatskom. Sve skupa bi bilo kraj sna o srpskoj državi u Bosni o Velikoj Srbiji i u Bosni i u Hrvatskoj. U tom kontekstu treba vidjeti i nastojanja da se sačuva uticaj Srbije u Bosni posredstvom pravoslavne crkve, da se opstruira Austrougarska okupacija ali i da se pripremi rat sa Austrougarskom. Za neposredan povod za rat iskoristen je Sarajevski atentat 27. juna 1914. godine na Austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda. I ako je sam čin pucnja na predstavnika okupatrorske vlasti sa strane bosanskog mladića Gavrila Principa pozitivan i oslobodilački čin, ne treba izgubiti iz vida ni činjenicu da je iza organizacije Mlada Bosna stajala i srbijanska tajna organizacija "Crna ruka". Cilj Srbije nije bila želja da se pomogne Bosni vec da se pod izgovorom "zaštite pravoslavaca u Bosni", ona okupira i na njenom teritoriju realizuje Velika Srbija. Sta to dalje znači za Bosnu i Bošnjake, na žalost pokazala su kasnija događanja pa i ova posljednja.

Propašću Austro-ugarske u prvom svjetskom ratu, BiH je samostalno donijela odluku o ulasku u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Prije toga formirano je Narodno vijeće za BiH koje je formiralo Narodnu vladu, sastavljenu od Bošnjaka muslimana, katolika i pravoslavaca sa sjedištem u Sarajevu. Interesantno je da Mehmed Spaho jos za vrijeme vlasti Austro-ugarske bez straha govori austrougarskoj vlasti da su Bošnjaci muslimani za ujedinjenje južnoslovenskih naroda, da odmah nakon sarajevskog atentata reis-ul-ulema, Džemaludin ef. Čausević, kao poglavar Islamske zajednice i muftija Sakib Korkut reaguju na ponašanje pojedinih muslimanskih građana prema Srbima. Oni to otvoreno i javno osuđuju i pozivaju Bošnjake muslimane da se ničim ne suprostavljaju zajedničkom životu sa pripadnicima drugih vjeroispovjesti. Interesantno je i to da 1914 godine poseban odred Bošnjaka muslimana pristupa srpskim dobrovoljačkim odredima, te zajedno sa njima odlazi u Odesu, bore se za Kraljevinu Srbiju, za ujedinjenje južnoslovenskih zemalja. Posebna delegacija odlazi i u Višegrad 1918 godine da dočeka srpsku vojsku kao oslobodilačku vojsku.

Vidovdanskim Ustavom 1921. godine formirana je Pokrajinska uprava za BiH. Ovaj ustav priznaje granice BiH određene Berlinskim kongresom (1878). Sve govori da je svejugoslovenska ideja bila nova nada i za same Bošnjake, nada u kojoj će se i oni prepoznati ali i opstati i ta ideja ih je dugo držala posebno njenom pobjedom u liku Titove Jugoslavije. Da su u ideji Jugoslavije južnoslovenski narodi različito vidjeli sebe govori činjenica da su u Jugoslaviji velikosrbi vidjeli drugo ime za ostvarenje ideje Ilije Garašanina o Velikoj Srbiji. Koristeći silu pobjednika u I svjetskom ratu i savezništvo sa pobjednicama Francuskom, Engleskom i Rusijom nastojali su da iskoriste okrilje Jugoslavije i poluge države te da na ekonomskom, političkom, vojnom i policijskom planu afirmišu i realizuju svoju "istinu" o Jugoslaviji i njenim narodima.

Ono što je 1864 godine bila ideja i naznaka o Bosancima pravoslavcima kao "Srbina" sad postaje "nesporna istina". Bosanci katolici otvoreno počinju da figuriraju kao "Hrvati". Bosanski jezik se dovodi u pitanje, ukida i uvodi srpsko-hrvatski odnosno hrvatsko-srpski. * fusnota "I ako Josip Makulja, u predgovoru djelu 'Blago jezika slovinskog', objavljenom 1649.godine, tvrdi da je 'bosanski jezik najljepši radi čega bi svi ilirski pisci morali nastojati da njim pišu'. Mihajlo Radnić je u Rimu 1683.godine tiskao dva djela, od kojih je jedno 'složeno i izvođeno u jezik slovinsko-bosanski', a drugo 'složeno u jezik slovino-bosanski'. Matija Petar Katančić je u Budimu 1831.godine objavio prijevod 'Svetog pisma'. Djelo je preveo 'u Jezik Slavno-ilirski iz govora bosanskoga'. Muhamed Hevaji Uskufi iz Dobrnje kod Tuzle je 1631. godine napisao bosansko-turski rjecnik 'Potur sahidija'. Jakov Mikalja je 1646.godine u Rimu objavio djelo 'Dittionario' u kome tvrdi da je 'bosanski jezik veoma lijep'. Iz Bosne je uzet štokavski dijalekt i ijekavska zamjena data kao osnova suvremenih književnih jezika: hrvatskog, srpskog i bosanskog. Jezik Bosne i njenog naroda ostao je, i pored upliva turskog i drugih orijentalnih jezika, najčešći. Suština svih jezičkih sporova i pitanja kod južnih Slavena bio je taj 'ilirsko-bosanski' narodni jezik, koji je bio i književni i kao takav očuvan i krajem 18. i početkom 19. stoljeća kada počinju nacionalna preporoditeljska buđenja i pretenzije prema Bosni, njenoj kulturi i povijesti."


Atak na jezik je razumljiv ima li se u vidu činjenica da se nacionalno uobličavanje naroda u Evropi prvo dešavalo u i oko jezika kao nacionalnog elementa i zaštitnog znaka. Ukinuti jezik značilo je upravo to ukinuti prepoznatljive elemente identiteta što je trebalo biti jedan od koraka uništenja cijelog naroda. Ponovo se otvara pitanje Bosanaca muslimana ali i muslimana na cijelom prostoru Balkana. Za riješenje tog pitanja aktuelizira se ideja iz Načertanija Ilije Garašanina o dogovoru sa Turskom da ih primi, ili podsticanje njihovog radikalno vjerskog organizovanja kako bi se to iskoristilo kao prilika da se protjeraju sa svojih teritorija odnosno nad njima izvrši genocid. Tako su Bošnjaci poslije perioda bogumilskog jeresa u kršćanskom okruženju ponovo postali jeres sad "islamski". U Krfskoj deklaraciji se govori o potrebi riješenja pitanja muslimana onako "kako je riješeno u Srbiji". Stojan Protić je tada jasno rekao: "Dat ćemo im rok, od 24 ili 48 sati, i ako ne pređu na pravoslavnu vjeru, pobit ćemo ih, i problem je riješen." Da bi 1924 godine došlo do masovnog pokolja Bošnjaka muslimana u Šahovicima gdje je gnusno pobijeno oko 900 ljudi (Milovan Đilas je opisao taj pokolj u kom je učestvovao i njegov otac). U Srbiji i Crnoj Gori je problem muslimana između 1862. i 1878. godine riješen tako što su pobijeni, samo dio se uspio skloniti bježeći u raznim pravcima: Turskoj, Sandžaku, Bosni, Bugarskoj.
Ideja eventualnog pokrštavanja Bošnjaka je bila nerealna i samo nada njima samima da bi se otupio njihov otpor pred najavljenim genocidom. Ni Protić, ni Milošević, niti bilo koji srpski političar ni tada ni danas nije čak ni ostavio takvu mogućnost jer je kompletan projekat Velike Srbije kao ekonomsku osnovu imao ono što je od njih trebalo oteti: prostor, kuće, pokretnu i nepokretnu imovinu, silovanje žena, junaštvo nad nedužnim i nemoćnim što je dio mita o srpskom ratniku. Zato nisu zabilježena značajnija pokrštavanja muslimana, osim u nekoliko slučajeva u Crnoj Gori zahvaljujući plemenskim vezama. Pokrštavanje je značilo primanje u zajednicu sa svim pravima člana te zajednice od prava na život do zadržavanja imovine, sa tim se naprosto nije računalo ni ranije a ni u posljednjem genocidu 1992-95 godine.


1929 god. uvedena je diktatura u Jugoslaviji čim je ukinuta i posebnost Bosne i Hercegovine nakon hiljadu godina njena postojanja. Interesantna je dosljednost i podudarnost Englesko-francuske politike sprem BiH nekad i sada. Naime Vens i Oven su u posljednjem ratu (Vens Ovenov mirovni prijedlog 1994 godine)dodjeljivali Bosanskim katolicima (Hrvatima) istih onih 13 kotara koji su im uz sufliranje istih sila, pripali Srpsko-hrvatskom nagodbom o podjeli BiH 26. avgust 1939 god. Tada je ta nagodba podstakla kasniji građanski rat za vrijeme drugog svjetskog rata i stvaranje NDH, danas je ona razbuktala "Hrvatsko-bošnjački" rat koji su Amerikanci Vašingtonskim sporazumom jedva zaustavili i ne zna se još do kada. Jer pitanje etničkih kantona aktuelizira i pitanje razgraničenja a ona pitanje sukoba.


* fusnota "Zamislimo Hitlera koji traži od Jevreja da promjene vjeru da bi preživjeli i postali Nijemci pa i fašisti. Ko bi onda platio ideju njemačkog fašizma ako bi nestalo jevrejskog kapitala tim sto bi i oni postali Nijemci protestanti, ili fašisti? Zato je Hitler gladnim i nezaposlenim Nijemcima prvo dao kazane hrane, uz njih dijelio ideologiju fašizma i knjigu "Moja borba" a uz njih i puške. Problem je što je neko morao da plati i hranu i knjige i puške. Taj neko je morao da ima čim da plaća i kao drugi uslov je bio da se ne zna i ne može braniti. Za Hitlera su to bili Nijemci, za srpske naciste su od pada Otomanske imperije tu ulogu imali i imaju "muslimani", oni na Kosovu, Sandžaku ili Bošnjaci u Bosni koje oni tako zovu." U zaključcima tzv. srpskog kruga 1940 u Beogradu, u poruci Draža Mihajlovića i u poruci Stevana Moljevića decidno stoji da treba istrijebiti muslimane u Sandžaku te muslimane i Hrvate u BiH.

Šestojanuarska diktatura 1929 te Srpsko-hrvatska nagodba 1939 godine kao i prijetnje srpskog nacizma su pogodovale komunističkom pokretu da pridobije najveći dio naroda BiH za platformu NOR-a i formiranje BiH kao ravnopravne federalne jedinice nove Jugoslavije. Bošnjaci "muslimani" su narod koji je ideju komunizma prihvatio kao sopstveno vjerovanje više i snažnije od bilo kog drugog naroda na tlu sad već bivše Jugoslavije. To je bilo razumljivo i za očekivati. Komunistička partija i Josip Broz - Tito su se rukovodili idejom i ideologijom koja njih nije isključivala i davala im je šansu da se i sami u njoj prepoznaju. Drugo po padu Otomanske imperije ostali su "jeres obilježen islamom" a u njemu niti su se prepoznavali niti su ga smatrali sudbinom. Na drugoj strani vremenska distanca od 500 godina otomanske vladavine je bila nepremostiva da bi se mogli vratiti svojim bogumilskim korjenima i naprosto tražili su slamku nade za koju su htjeli da se uhvate.


Bošnjaci "muslimani" su znali da nisu Srbi i prevelike su predrasude bile prema pravoslavlju da bi se u njemu prepoznali, znali su da nisu Hrvati i katolici i jaz predrasuda ih je dijelio i od jednog i drugog, problem je bio što nisu znali tačno ni ko su. Turci nisu, muslimani su postali po sticaju okolnosti i prisustva vlasti i onda dolazi ideja komunizma u kojoj se prepoznaju. Bošnjačka djeca dobijaju šansu da se školuju, Bošnjaci dobijaju svoju inteligenciju, svoje generale, predstavnike najvećih organa vlasti u Bosni ali i cijeloj Jugoslaviji, u Bosanska žena je napokon dobila šansu da se emancipira samo na fakultetima je bilo vise žena profesora nego ukupne Bošnjačke inteligencije prije rata, i napokon Bošnjaci postavljaju i pitanje određenja sebe kao naroda.


Ideja o imenovanju kao Bosanci - Bošnjaci nije prošla u beogradskim centralama komunističke vlasti. Hamdija Pozderac se vraća sa jednog takvog sastanka i razgovora u CK SKJ i komentariše u Sarajevu: "Ne daju ime Bosanac, daju Musliman, prepravljaj sva dokumenta, lakše će biti kasnije postaviti pitanje samo imena nego i imena i naroda." To je bila logika kojom su se Bošnjaci vodili u borbi za priznavanje naroda ali je u sebi imala ograničavajući momenat u kom je već pobjedila velikosrpska, odnosno velikohrvatska ideja. Otvaranjem vrata "Muslimanima" kao narodu Srbija i Hrvatska su praktično odredile soptveno postojanje na tlu Bosne. Malo je bilo vjerovati da ce se neki Bošnjak koji nije "musliman" prepoznati u novom imenu "Musliman". Ostaje da se istražuju okolnosti pod kojim su Hamdija Pozderac, Dr. Fuad Muhić ili Dr. Atif Purivatra naprimjer, kao "ortodoksni" komunisti prihvatili da se i sami imenuju "Muslimanima", kao i okolnosti pod kojom su kasnije ubijeni dr. Fuad Muhić i Hamdija Pozderac kao objektivna i velika prepreka velikosrpskom projektu 1990 godine. Ili da se istraže okolnosti pod kojim je poginuo Džemal Bijedić tadašnji Predsjednik Vlade Jugoslavije desetak godina ranije. Vjerovatno je to bio način da se ideji Velike Srbije, na Bosanskoj političkoj sceni, dovedu kao politička snaga i "politički protivnici" Mladomuslimani, islamski vjerski službenici te sitne male šićardžije 1990 godine .