Period odgoja djeteta u islamu počinje od samog rođenja, i smatra se da je ono što se u djetinjstvu nauči najpostojanije, te da je to osnova za ono što će doći poslije. Islamski odgoj karakteriše postupnost i usklađenost s prirodom ljudskog razvoja, odnosno podrazumijeva postepeno dostizanje ljudskog savršenstva.

Dova stvara čvrstu povezanost između Gospodara i roba. Djeca kroz dovu mogu dosta naučiti o Stvoritelju. Moramo ih podučiti kako se dova čini i šta se sve treba reći u dovi. No, prije svega moramo znati da dijete ima potrebu da zna kome se dova upućuje i o svojstvima Onoga kome se u dovi obraća.

Poželjno je dijete još dok je malo podučiti dovi koja se sastoji iz jednostavnih rečenica, zapravo, riječi i pojmova koje će ono moći shvatiti. Na taj način u djetetovo čisto srce urezujemo ljubav i spoznaju o Allahu, dž.š.

"Da li znaš da sva živa bića čine dovu uzvišenom Allahu?" - "Kako?", upitat će nas dijete u dobi od 3 do 6 godina. U skladu s njegovim poimanjem neće biti teško to mu objasniti: "Pitaš kako?! Svo ovo drveće i cvijeće čine dovu, cvrkut ptičica je isto tako dova, zapravo sve živo čini dovu Uzvišenom... Dova znači biti zahvalan Njemu"

Dijete u dobi od 3 do 4 godine će na sve ovo odgovoriti potvrdno i neće ulaziti u daljnja ispitivanja pitajući: "Zašto?" Moramo ih naučiti da dova počinje zahvalom Allahu i zatim nastavlja s njegovim željama, što će moći prilično lako shvatiti.

Za djecu od 5 godina i više, shodno njihovom spoznajnom razvoju, možemo ponuditi daleko podrobnija objašnjenja. Možemo ovako reći: "Dovu činimo zato što našu zahvalnost Uzvišenom samo na taj način u potpunosti ispunjavamo. Naš Gospodar voli one koji Mu čineći dovu zahvaljuju na svemu što im je dao. Allah, dž.š., jest najmilostiviji, On vidi svako naše stanje, čuje naš glas i tako će čuti ove naše dove i primiti ih." Na taj način dok dijete podučavamo potrebi činjenja dove, učimo ga i Allahovim svojstvima.

Davanje primjera igra značajnu ulogu u odgoju, posebno u djetinjstvu, zato što se djeca povode za onima koje svakodnevno viđaju u svom okruženju te ih oponašaju u postupcima i vladanju. Kada bude svjedok nečijeg dobrog ponašanja, čineći dovu toj osobi mi zapravo svoju djecu podstičemo na takvo ponašanje. Da navedemo primjer: Ako se roditelji nađu u autobusu i vide nekog mladića kako ustane i nekom ustupi mjesto, trebaju šapnuti sljedeće svom djetetu: "Vidi sine kako je ovaj mladić uradio lijepu stvar, ustupio je svoje mjesto onom dedi, svaka mu čast, da Allah bude zadovoljan s njim." Na taj način mi motiviramo dijete da se na njega ugleda i šaljemo mu daleko utjecajniju i prirodniju poruku nego da smo rekli: "I ti budi takav!"

Dova je dakle jedan od načina kako da na najljepši način realizujemo razvoj pozitivnih osjećaja kod djeteta, a činiti dovu za nekog drugog ima veliku vrijednost: kad meleci nas čuju da za nekog upućujemo dovu, onda oni za nas dove. Osim toga, takvim ponašanjem činimo da naše dijete shvati da nije centar svijeta, i postižemo da postane osjetljivo za probleme drugih pa i, na kraju, kvalitetan član društva.

Djeca lahko nauče upućivati dove, a to posebno možemo reći za predškolsku djecu kojoj su ibadeti, pa i dova, veoma zanimljivi. Jako žele i trude se da oponašaju roditelje, da zajedno s njima klanjaju, čine dovu... Puno je bolje da roditelji nakon namaza dignu ruke i naglas uče dovu jednostavnim dječijim rječnikom koje će ponavljati, nego da mu je nameću kao obavezu i nužnost. Zato će stalno ponavljajući iste riječi u dovi učiniti da dijete poželi naučiti je napamet, jer zna da će se to njegovim roditeljima svidjeti.

Dova se treba činiti s nadom, ljubavlju i zadovoljstvom, pa otvorimo svoja i srca svojih mališana pozivu Uzvišenom kad kaže: "Zovite me, Ja ću vam se odazvati" (el-Mu'min, 60).