Sudbinom, rodica mi je iz inozemstva, preko poznanika, poslala namještaj u Sarajevo. Namještaj su unijeli momci koji su pomagali svom rođaku.

Na stepeništu ispred kuće, iznijela sam sok i kolače da se momci osvježe. Dok su se posluživali, jedan od njih mi je prišao i rekao:
-    Sestro, halali, htio bih klanjat ikindiju, proći će mi namaz...
Uvela sam ga u sobu i prostrla mu sedžadu. Začudilo me što se momak tako dugo zadržao na namazu.
Kasnije, dok su pili kahvu, mladi čovjek se predstavio. Rekao je da se zove Samir, da je iz Kaknja i da, poslije svakog namaza, čini dovu da nađe sebi odanu, pokrivenu vjernicu za životnu saputnicu.
-    Molio sam se za zdravlje i napredak vaših ukućana. – dodao je.
Na nekoj staroj novini, napisao mi je svoj broj telefona, za slučaj da nekom zatreba obuka za vožnju, jer je bio vlasnik autoškole. Ostavila sam negdje novinu sa upisanim brojem.
Prošlo je od tada više od mjesec dana. Jedno popodne, dok sam se poslije ručka odmarala, oglasilo se zvono na vratima.
Otvorila sam i ugledala mladu pokrivenu ženu. Gledala me blagim očima i odmah osvojila ljupkošću. Predstavila mi se kao sestra moje krojačice.
Pozvala sam je da uđe u kuću. Rekla mi je da se zove Selma, da je završila srednju školu i da nije zaposljena. Da bi zaradila za život, prodavala je neke potrebštine za kuću. Stekla sam utisak da je obrazovana i samouvjerena mlada žena.
Dok sam ja odabirala neke sitnice da kupim, djevojka je plahovito ustala i rekla:
-    Oprosti, ali moram klanjati. Proći će mi ikindija.
Prostrla sam joj sedžadu u sobi i pokazala gdje je kibla.
Skuhana kahva se hladila, a Selma je dugo ostala na sedždi. Kad je predala selam, rekla mi je da se na svakom namazu moli Allahu da je spoji s nekim dobrim vjernikom, da sa njim osnuje dom i da rahat živi. Dok sam je slušala, uhvatio me je nekakav strah. Ruke su mi se počele tresti i fildžan sa kahvom podrhtavati. Sjetila sam se momka koji je nedavno to isto govorio i istu dovu upućivao na sedždi istog namaza. U mom domu, dvije nepoznate osobe na sedždi i istoj sedžadi, molile su se za istu želju. Ostavili su na mene divan utisak i oboje su imali nešto zajedničko: namaz. Podudarnost i znak sudbine kod ovo dvoje mladih bili su očigledni.
Urođena ženska intuicija, govorila mi je da su njih dvoje stvoreni jedno za drugo, a i da sam ja nit koja će ih, Božijim određenjem, povezati. Bila sam sretna kad sam našla novinu s upisanim telefonskim brojem na njemu...
Jednog petka, petnaest dana kasnije, u moju kancelariju su ušli Selma i Samir. Bili su tako slični jedno drugom da su ličili na raspolovljenu jabuku. Kao da su se godinama poznavali, smijali su se i bili sretni. Ja sam bila još više. S nekakvim ponosom i radošću sam ih slušala i divila se njihovom optimizmu i planovima. Oboje su bili mladi i pametni, sretni što ih je sudbina preko mene spojila. Donijeli su mi na poklon knjigu na kojoj je pisalo:
Našoj sestri, uz zahvalnost, Selma i Samir.
Ispratila sam ih, a oni su otišli na džumu u Čobanija-džamiju. Dugo sam gledala za njima, s majčinskom ljubavlju i ponosom.
Inače, ako to izuzmem, imala sam težak radni dan. Poštar mi je donio obrazac, morala sam hitno uplatiti iznos za pdv, kupac mi kasnio s obećanom uplatom, kompjuter mi napao virus, faksu se pokidala traka, pokipjela mi kahva... Sve to nije moglo utjecati na ljepotu i radost tog petka i događaja koji me usrećio. Bio je divan jesenji dan i Sarajevo obasjano suncem.
Dvoje sretnih ljudi u Čobanija-džamiji, klanjali su svoj prvi zajednički namaz i zahvaljivali dragom Bogu, dž.š., što im je uslišio dove i spojio ih. Na pet minuta udaljenosti od njih, ja sam, sjedeći u kancelariji, nastavljala posao i, u dubini duše, osjećala neizmjernu radost što je Bog, dž.š., preko mene sjedinio njihove sudbine i što sam odabrana da budem spona sreće ovo dvoje ljudi.
Samir i Selma već uveliko spremaju svadbu i putovanje u Kairo. Nude mi da odaberem ulogu u njihovom životu. Odabrala sam jednu jedinu: bit ću njihova prijateljica.
Lijepo je kad imate bogatstvo: posjede, vile, jahte, luksuzna automobile, konto u banci. No, ako pored toga nemate sklonost da volite ljude i činite dobra djela bez ikakve protuvrijednosti, ako nemate istinske prijatelje koji vas vole zbog vas samih, a ne zbog imetka, vlasti ili moći, onda ste puki siromah. Ja sam bogatija danas nego jučer, jer sam u jednom danu dobila dva istinska prijatelja: Selmu i Samira.
Sa njihovom srećom, i sama sam na dobitku.

Šefka Begović-Ličina