Mahala Lug oživi. Čuju se dovikivanja. Mnogi iz avlija izlaze i odlaze na mobu u mahalske obližnje i udaljene njive i vrtove. Potom iznova sve tiho, kao da je sve umuklo. Sve se šuti, ništa se skoro ne kreće. Sve što se kretati moglo otišlo je izvan mahale, a ono što je emrom Božijim moralo biti tamo gdje jeste, stoji usprav, tiho, bez njihanja na povjetarcu, neizmjerno pobožno: i jelike, i džempresi, i hodžine trešnje i ona velika hodžina krošnjasta huseinbegovača. Sve se nekako svečano, odano i pobožno diže prema nebu mavenom. Čini mi se da sve unaokolo nešto važno s velikom čežnjom iščekuje.

U bir-zemanu lužanskom, džamija nije bila svakom blizu, ali su lužanski muslimani od svake njive i vrta pravili džamiju, pa je u tim njiva-džamijama bilo mnogo berićeta. Sve se ezanom kalemilo, sve pitomo bilo, i žito, i grah, i krompir, i orasi, i jabuke, i kruške i džanarike. Čule voćke ezan pa postale i one mu'minke. Kao i insani lužanski! I kad bi se jele te voćke na ezan naučene, bile bi ukusne i hoćke. Tako, u Lugu i nije bilo nikakve divljine. Sve sama pitomina, sve sama pitoma stvorenja svoga Stvoritelja.

On, Husref, kada ukorači u staru babinu avliju, prvo ga iz djetinjstva ranog, onako na kapiji, dočeka i namami dobro poznata kruška huseinbegovača. Potom pozvoni na kućna vrata svog brata Rušida koji od sve braće i sestara jedini ostade da živi u mahali i da čuva korijen i zapretane uspomene . Niko mu se ne javi. Sva Rušidova čeljad otišla tražiti nafaku izvan mahale.
Husref se malo pribra, odvažno umiri i sjede pod krošnju huseinbegovače.
I u tom času, kao da mu najpitomija kruška na svijetu reče: '' De, insanu, zaustavi se i zaštiti se mojim hladom i sjeti se dana iz djetinjstva ranog kad si jedva čekao da moji mirisni plodovi dozriju.''
Onako razmišljajući gdje bi to ukućani mogli otići, sjedeći prilično umoran, pred samo podne kada se sunčana vrelina stalno povećavala, obuze ga nekontrolisani drijemež. Brzo usni san. San je sasvim bio kratak i neobičan.A svi snovi su samo tren. Husref je sanjao često da s nekim od ljudi razgovara, ali da sa kruškom huseinbegovačom u snu razgovara, e to mu se nikad do sada nije desilo. U snu, Husref kao da huseinbegovaču pita:
- Čija si ti, kruško, sada?-
- Ono, pravo govoreći, i tvoja sam, i Rušidova i Hajrudinova i Hikmetova, ali i svih sam ljudi, posebno sitne djece iz mekteba, koji su moje plodove probali.Vaš otac, stari rahmetli Osman efendija stalno je djeci govorio da su zrele kruške sa mog stabla dosta sabahskih ezana usvojile i tako svoju pitomost, ukus, hranljive i druge vrijednosti upotpunile. Kada rod donesem, sva se svijenim i na me se mnoga lužanska djeca klihama bacaju. I neka se bacaju! Ko god valja na njega se bacaju i svačim ga gađaju. Na divljaku neće.
- Takve kruške više niko ne sadi. Ti si prava rijetkost u našem sprečanskom kraju.
- Sve ću ti o sebi kazati. U Bosnu sam dospjela iz Užica. Bila sam divlja, a sada sam kao nijedna druga kruška. Važim za najbolji i najljepši izlog Allahovih blagodati.. Postala sam pitoma prije sto osamdeset i šest godina. Kao divlju, iskopao me stari Husein- beg Mumbašić u šikari podaleko od užičke čaršije i posadio u svojoj bašči. Kada sam se omladila u mjesecu maju, prije sto osamdeset i šest godina, okalemili su me pitomom grančicom koju su svi voćari u Užicu prozvali mladica ''huseinbegovača''. Kalem se brzo primio, a svijet me u Užicu prozvao kruškom huseinbegovačom. Bio Husein- beg na glasu, pa i ja postala mnogo poznata. I kada iz Užica, zbog četničke kame, nastade ona velika bošnjačka bježanija na sve strane dunjaluka, potomci Husein-begovi: Džafer, Hasan i Alija, uspješe nekako preplivati Drinu i, tragajući za praznim prostorom u Bosni, nastaniše se ovdje,u Lugu, pokraj rijeke Spreče. Od silnog klanja i progona, mnogi sa sobom nisu ponijeli ništa. Hasan, sin Husein-begov, sa sobom jedino ponio Mushafi-šerif , Miradžiju i Zafernamu Alaudina Sabita Užičanina, koje je svojeručno za svoju dušu prepisao. Alija je, bježeći kroz babinu bašču niz one strmine, hvatao se za grane moje kako se ne bi strmoglavio, i tako, na začudan način, zadržao u svojim rukama moje grančice. Došavši do Drine, sjetio se da ih ponese u Bosnu i prikalemi na kakvu divlju mladicu. I uspjela mu dva kalema, jedan ovdje u Lugu, a drugi u Salihovićima. Čeljad Halida Hadžialića i danas- danile posvuda u Salihovićima pričaju kako sam ja najbolja sorta kruške i kako sam na začudan način dospjela u lijepe bosanske predjele. I tako, darovi moji od Uzvišenog prožimaju tvoje biće a ti sada mnome mirišeš i u posebnom halu novi šehri-ramazan dočekuješ.Okusi me iznova kao u djetinjstvu svome, zaviri u se i uvjeri se u moju besjedu. Pomiriši samog sebe i osjeti davne Osman efendijine ramazanske mukabele, ezane i ikindijske dersove. Ogledaj se u vlastitoj nutrini svojoj. Pomiriši, Husrefe, prsa svoja i osjeti da su ona ramazanom rasprostranjena. Uči, Husrefe, Rabbi -š- rahli sadri..!. Husrefe, nek te san više ne ljuljuška, hajde ustani i djeluj, i počni prvo od mojih svetih riječi, pretvatrajući ih u vlastite čine i djela. Husrefe, čuješ li me? Koristi sva svoja čula za spoznaju našeg zajedničkog Gospodara! Od Njega traži visine dinske, više, mnogo više i od mene same.
- Husrefe! – zovnu ga poznati glas brata Rušida. Husref se iz kratkog sna vratio dunjalučkoj javi. Ima šta kazivati iz svoga snoviđenja. Njegovi snovi lijek su duši svačijoj.

Husref i kruška huseinbegovača vodili su eglen na nivou vlastitog stanja. I insan i voćka stekli nenadano zadovoljstvo. Jezik kruškinog vlastitog hala uvezao je i Husrefov položaj u zavičajnost vlastitog duha. Jezik huseinbegovače je njen moral. Putujući bratu Rušidu u zijaret, Husref je, u hladu stare kruške, dotakao jedan zastor Allahove svjetlosti i postao veliki salik-duhovni putnik i insan spoznaje. Huseinbegovača je preko nesvakidašnje besjede iznjedrila goleme znakove duhovnog eglena.
Autor: Enver Alić