Pet sati ujutro. U studentskoj sobi breme zagusljivog zraka. Otvaram prozor u susret procvatu zore. Jos jedna u nizu neprespavanih noci ostavit ce trag na moje korake. Umoran od obaveza, jos umorniji od neblagovremenog izvrsenja. Cisti kampanjac, dobar savjetnik, ali los realizator. Slaba organizacija.

Rekoh otvaram prozor. Usnuli zrak zurno napusta sobu i odlazeci bestragom svoj prostor ostavlja novim molekulama. Moja sestra, inace strastveni hemicar, iskusni medicinar i samouki filozof, sigurno ima formulu ovog prirodnog ciklusa. Otvaram prozor i sa novim, vec pomenutim molekulama na poklon dobijem pjesmu. Jazz ansambl zrikavaca, poneki tenor iz obliznje farme, visoki c ptica i drugi neprepoznati talenti. Neka oproste nespomenuti i oni koje sam zamjenio. Muziku znam slusati, znam prepoznati dusi drago i osjetiti sta je to sto mi ne lezi. O durovima ne znam nista, o jazzu tek toliko da mi se svidja, o tenoru koliko i o samom Pavarotiju i dalje da ne nabrajam.

Zasto sve ovo pricam. Haman kao uvod u potpuno drugu tematiku. Uvod za sebe, tematika za sebe.

Vrti mi se u mislima recenica Ilijaskog imama sa hutbe odrzane ovog petka. Osim po dugom uvodnom citiranju Kur'anskih ajeta na arapskom jeziku, opomeni da iskljucimo mobilni telefoni i prebrzom govoru koji iziskuje strpljenje, posjeta dzamiji ostati ce upamcena i po ovoj recenici. 'Mi u Bosni vrijeme mjerimo od rata do rata.' Ako sagledamo, tako i jeste. Sve moje uspomene vezane su za rat. Moje djetinstvo vezano je za rat. Moja prva slova naucena su u ratu i prva pisma pisao sam o ratu. Prvi puta za rat cuo sam od komsije iza barikada. Oni su mi i prakticno pokazali znacenje te rijeci. U neposrednoj blizini dzamije masakrirali su muslimane Ljeseva. Govorim nazive jer su bitni. Govorim nazive jer postoje. Nista ne govorim zato sto izmisljam. Realan sam, to mi je u krvi.

Vracam se temi. Gladan lav napada krdo, uzima svoju zrtvu i odlazi. Hijena napada stado, uzima plijen i odlazi. Orao napada gnijezdo, uzima svoje ptice i odlazi. Cetnici napadaju gnijezdo, pobiju sve i ostaju!

Jedete li ljude, pijete li krv, hranite li se tugom? I sve ovo ako cinite, opet bi vam bila dovoljna jedna zrtva. Znam da u prosjeku ne mogu pojesti vise od 250 grama mesa. Ako zrtvujem 17 jagnjadi, mocu nahraniti pola grada. Sta je vasa hrana? Osvetoljubivost? Srdzba? Bijes? Osveta, za sta osveta? Kompleks? Zabluda? Prokletost? Sveta zemlja? Nesto peto?

Ne, niste vi zivotinje. Necu da vrijedjam zivotinje. Pogrijesno je vase zadovoljstvo.

Mijenjam temu i vracam se inspiraciji. Zelim istaci kako sam strasno nezadovoljan, kontinualno nezadovoljan, nezadovoljan starim i nezadovoljan novim, kako stalno prohtijevam, iskljucivo govorim, a malo realizujem.

Pisao sam sjecanja. Sarenilo, spektar, slikovnica i mnogo vise vrti se u glavi. Ipak nezadovoljstvo.

Sjecam se jednog detalja. Zamolio sam mamu da mi namaze krisku. Hljeba nije falilo, Bogu hvala. Stotinu puta poslije rata pokusao sam na isti nacin jesti kriske. Nikada tako slatka, nikada tako mirisna. Nije u pitanju kriska, radi se o zadovoljstvu.

Sjecam se drugog detalja. Padale su granate. VBR, ma sta to bilo, sijao je smrt. Babo se vratio s posla preznojen. Gore pomenuti su ispalili sedam granata na njega. Sam ga je Allah spasio. Kazem vratio se s posla. U ruci je nosio kesu, u kesi papir, a u papiru cokoladu. Sjecam se kao sada cokolade American sa jagodama. Jedina cokolada od 1992. do 1995. godine. Mislim da je skoro cijelu ratnu platu potrosio da bi obradovao djecu. Bilo je pregrst nafake u toj cokoladi. Na tren je cijelo skloniste zaboravilo na zvizduke metaka, krike granata, plac svirena i mnostvo problema. Nije u pitanju cokolada, u pitanju je zadovoljstvo.

O tome govorim, o necemu sto mi danas nedostaje. Necemu cega svima nama fali, necemu sto se polako brise iz nasih dusa i tako nestajuci povlaci sa sobom i svu nasu dobrotu i ljudskost. Brisu se granice kulture i srama, potiru ih bezgranicna zabluda i opsesija. Propadamo, a ne hvatamo se za slamku. Govorimo kako vjerujemo, a ne ponasamo se prema zakonu. Zurimo, a idemo pogresnim putevima. Za petama su nam dugovi, a pred nogama provalija. Strmoglavit cemo se i to je neminovno. Ali cuvajmo se, jer uvijek postoje dublje i plice provalije. S vrha je lahko poletjeti, ali je mudrost do vrha stici.

Samo, gdje je vrh? Ne, nije to planina uspjeha koju gledamo. U pitanju je zadovoljstvo.

Irham Fejzić