Sjecao se svoje nane i njenih upozorenja da obavi svoj namaz na vrijeme: «Moj sine, ne bi trebao ostavljati svoj namaz do ovog kasnog vremena !» Njegovoj je nani bilo sedamdeset godina, ali kad god bi cula ezan, hitro poput strijele odazivala bi se na mujezinov poziv. On, naprotiv, nikad nije mogao savladati svoj ego da ustane na molitvu. Šta je god radio namaz mu je bio na posljednjem mjestu i uvijek ga je žurno obavljao da...bi stigao na vrijeme. Razmišljajuci o tome, ustao je i shvatio da je ostalo još samo petnaest minuta do ezana za jaciju.

Brzo je uzeo abdest i klanjao akšam. Dok je cinio tesbih, ponovo se sjetio svoje nane i postidio se svoje molitve. Ona je klanjala s takvom skrušenošcu i mirom. Poceo je sa svojom dovom, zatim se spustio na sedždu i ostao u tom položaju neko vrijeme. Bio je u školi cijeli dan i bio je tako umoran..
Naglo ga je probudio cudan zvuk, buka i vrištanje. Oblio ga je leden znoj. Razgledao je oko sebe, u svakom pravcu u kojem bi pogledao - bili su ljudi. Velika gužva. Neki su stajali sledeni, gledajuci oko sebe, neki su trcali lijevo i desno, potpuno izgubljeni, dok su neki klecali na koljenima sa skupljenim rukama, samo cekajuci... Ispunio ga je cisti strah i panika kad je shvatio gdje se nalazi. Bio je to Sudnji dan!!!
Dok je bio živ slušao je o polaganju racuna na Sudnjem danu, ali to mu se cinilo tako dalekim! Da li ovo može biti plod njegove mašte, nešto što je njegov um izmislio?! Ne, išcekivanje i strah su bili tako veliki – nemoguce je da ovo nije stvarnost. Ispitivanje je i dalje trajalo. Poceo je ocajnicki trcati od covjeka do covjeka pitajuci da li je njegovo ime prozvano. Niko mu nije mogao odgovoriti.

Iznenada, zacuo je kako neko proziva njegovo ime, te se more ljudi rastavilo i napravljen je prolaz za njega. Dvojica su ga zgrabila za ruke i vodili naprijed. Ne gledajuci, prolazio je kroz gužvu. Meleki su ga doveli do centra i tu ostavili. Dok mu je glava bila oborena, citav njegov život mu je prolazio pred ocima, kao kakav film.
Vidio je svog oca kako trci sa predavanja na predavanje, trošeci svoje zdravlje na putu islama. Vidio je svoju majku kako poziva goste u njihovu kucu, postavljajuci jednu sofru, dok je drugu podizala. Branio se: »I ja sam uvijek bio na tom putu. Pomagao sam drugima. Širio sam Allahovu rijec. Obavljao namaz. Postio ramazan. Šta god nam je Allah naredio da cinimo, cinio sam. Što je Allah zabranio, nisam radio.» Poceo je plakati i razmišljati o tome koliko je volio Allaha. Znao je da sve što je uradio u životu nije bilo onoliko koliko Allah zaslužuje.

Znao je da je Allah njegov jedini Zaštitnik..
Znojio se i tresao kao nikad u životu. Oci su mu bile uperene na vagu djela, cekajuci odluku. Konacno, odluka je donesena. Dva meleka, držeci listove papira u rukama, okrenuli su se prema gomili ljudi. Noge su mu bile pred kolapsom. Sklopio je oci kada su poceli citati imena onih koji idu u džehennem. Njegovo su procitali prvo. Pao je na koljena i vikao iz sveg glasa kako to ne može biti. «Kako ja mogu ici u džehennem? Služio sam druge cijeli moj život, širio sam Allahovu rijec medu drugim ljudima...»
Zamaglilo mu se pred ocima, tresao se cijelim tijelom. Ona dva meleka su ga uzela za ruke. Dok su mu se noge vukle, vodili su ga kroz gomilu prema ivici vatrene džehennemske provalije. Vikao je i ocajnicki razmišljao ima li iko od ljudi da mu pomogne... Dozivao je sva dobra djela koja je uradio: pomaganje svom ocu, svoj post, svoje namaze, Kur´an koji je citao, pitao je da li mu ijedno od tih djela može pomoci!? Ali, meleki su ga i dalje vukli prema džehennemu.

Približili su se Vatri. Njegov posljednji pogled unazad... Zar nije Resulullah, s.a.v.s., rekao koliko je cista osoba koja se kupa u rijeci pet puta svaki dan, toliko i namaz obavljen pet puta dnevno cisti od grijeha?! Poceo je vikati: «Moj namaz? Moj namaz? » Dva se meleka nisu zaustavljala i došli su do same ivice ambisa džehennemskog. Osjecao je vatrene plamenove po svome licu. Nada se potpuno ugasila, osuden je na vjecnost u vatri... Jedan od meleka gurnuo ga je i on je padao, gledajuci dno koje je bilo sve bliže i bliže...

Odjednom, cvrsta ruka ga je zgrabila i povukla nazad. Obrisao je prašinu sa ociju i vidio starog covjeka bijele, duge brade. Upitao ga je: «Ko si ti?» Stari covjek je odgovorio: «Ja sam tvoj namaz.» «Pa, gdje si do sada? Spasio si me u zadnji momenat! Još malo i završio bih na dnu džehennema!» Stari se covjek nasmijao i rekao: «Pa i ti si mene obavljao u zadnju minutu, zar si zaboravio?!»
U tom trenutku otvorio je oci i podigao glavu sa sedžde. Bio je sav mokar od znoja. Slušao je glasove koje dolaze spolja i cuo je ezan za jaciju. Brzo je ustao i otišao uzeti abdest.

«A teško klanjacima, koji namaz svoj kako treba ne obavljaju!» (El-Ma´un:4, 5)