Literarni rad.
Jutro je. Prve kapi jensenje kiše svojom svježinom unose radost i sreću. Sjedim u toploj internatskoj sobi, posmatram žute listove koji se lagahno spuštaju na zemlju. Hvala Ti, Uzvišeni Bože, što nam iz Svoje Milosti podari lijepu prirodu. U toj prirodi, tom skladu ima mnogo ljudi, koliko i zvijezda na nebu. Ali nisu sve zvijezde na nebu iste. Neke sjaje jače, a neke slabije. Kao što zvijezde sačinjavaju i svojom pojavom uljepšavaju nebo, tako i insani uljepšavaju ovozemaljski život, neki više, a neki manje.
Na nebu uvijek ima zvijezda koja je drukčija od ostalih, sja na poseban način, zrači nekom posebnom ljepotom. Kada se u trenucima teškog i napornog dana sjetim te zvijezde u moju dušu se spusti smiraj. Doista, ima trenutaka kada je njen sjaj tako jak da zasjeni ostale zvijezde. Ta lijepa, smirujuća zvijezda na ovozemaljskom nebu je osoba iz čije je duše poniklo mnogo dobro i čije ideje ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Prošlo je sedam godina od preseljenja prvog bošnjačkog predsjednika. Bio je to veliki, ali ipak skroman čovjek. Pitam se da li imam pravo pisati o njemu, ali želim da još jednom istaknem da je bio jedan od najvećih velikana naše zemlje.
Cijeli njegov život, sahati, dani, mjeseci, godine, svo to vrijeme protkano je lijepim trenucima koji će ostati da vrijede kao trajna ljepota, poput urezanog stiha u kamenu. Sreća je pratila hairli insana, a bilo je i tuge. Trenuci tuge dolazili su kao jaki gromovi iz crnih oblaka koji su silovito udarali po nejakom drveću. Tada smo shvatili koliko je mudar i plemenit naš vođa. Bio je jedan od rijetkih koji nisu nikada posustali, njegov život je bio plemenita misija. Na tom životnom putu vodila ga je istinska vjera u Milostivog i pružala mu snagu, utočište i u najtežim trenucima.
Kako vrijeme prolazi, sve više shvatam da je malo onih koji su imali ovakvog vođu, jer malo je ljudi kao on. Znam koliko mi znači, koliko znači našem narodu, jer bismo bez njega bili kao riba bez vode, kao ptica bez krila... Možda tek sada shavatam o čemu je govorio moj babo, dok je držeći moju mlađu sestru i mene na krilu, brisao rukama suze, koje su mu klizile niz blijede obraze. Babine suze su bile oličenje tuge za odlaskom velikog vođe, brižnog supruga, uzoritog roditelja, plemenitog djeda, mudrog diplomate, prvog predsjednika nezavisne Bosne i Hercegovine.
Sada, dok pišem ove retke, obećavam sam sebi da ova moja zvijezda neće biti potisnuta novim iskustvima i novim licima koja ispisuju svoja imena na stranicama knjige mog života.
Smrt nije kraj, lijepa sjećanja nikad ne blijede... pa tako neće izblijediti ni sjećanje na našeg rahmetli predsjednika, a njegova ideja i dan – danas živi, a i živjet će, ako Bog da, duboko urezana u nama.