Neki trgovac, koji je stanovao u El-Kahiri u mahali E-Hamafi, sanjao je jedne noći čudan san. Njemu se pričinilo, kako iz njegove kuće iznesoše jedanaest mrtvaca koji su od kuge poginuli. Probudivši se obuzeo ga je još veći strah, kad je izbrojio, da upravo u njegovoj kući ima deset drugih osoba i on jedanaesti!

U jutru čim se rasvane, sazove sve svoje ukućane i reče im:

- Niko ne zna u gajib (u budućnost) osim Bog, ali ja sam noćas sanjao čudan san, pa vas opominjem da budete gotovi i pripremni za smrt, i tad im pripovjedi što mu se snilo.

I doista sutra dan mu umre najstariji sin (a to je bilo godine 1835., kada je u Egiptu vladala kuga), iza njega doskoro žena mu, i tako za kratko vrijeme sve deset ukućana, a sam on ostane na životu.

Sad više nije ni najmanje sumnjao u svoj san, te je samo čekao na zadnji čas, kad će i on da ostavi ovaj svijet.

Kada su ukopali i zadnjeg člana njegove porodice, uvrati se nekom prijatelju na dućan, da mu ispripovjedi taj čudni i grozni san, veleći, da je sada na njemu reda. Prijatelji su ga odvraćali od toga, ali se on nije dao razuvjeriti.

* Možda ću ja još večeras umrijeti, te vas prijateljski i radi božijeg rizaluka molim, dogjite sutra, da me opremite i na grob ponesete, - molio je on svoje prijatelje. – Ja sam već – nastavi siromašni trgovac – kupio ćefin i sve, što treba za pogreb, a sve ćete to naći u mome dolafu u spavaćoj sobi. – Budu li sobna vrata zatvorena, a ja vam se ne ozovem, slobodno ih obijte, ja sam mrtav.

I čim je sunce zašlo, on se lijepo za smrt pripremi: uzme abdest, klanja, dovu učini i legne u postelju sa čvrstim uvjerenjem, da mu je kucnuo zadnji čas.

Kada se je posve smrklo i sobom potpuni mrak zavladao, njemu se pričinjalo, da u onim mutnim sjenama vidi strašnu sliku angjela smrti (Azraila al.sel) Na jednom mu pred oči izašao cijeli njegov prošli život, rad i ćivovanje: i najmanja sitnica, koju je on već davno zaboravio, sad mu je jasno i bistro stajala pred očima kao javni tužitelj. Spopao ga strah, za sve se kajao i molio oproštenje. U tom smrtnom strahu, na jednoč opazi kako se nekakva sjena vuće od sobnih vrata prema postelji. Sav prestravljen u pola glasa izmuca:

* Ko si?
* Polahko, ja sam Azrail, angjeo smrti! – odgovori sjena svečano i jakim glasom.

Na te rijeći siromašni trgovac krikne i pokrije se jorganom po glavi, kao da je htio od smrti pobjeći. Ušutio se pod jorganom, da gotovi ni disao nije, strahujući svaki čas, kad će mu neumoljivi angjeo potegnuti dušu. Prolazile dekike, prolazili i sahati, a da on ipak nije prestao misliti, da je kucnula zadnja dekika i mislio da angjeo čeka, dok se on na smrt pripravi.

Tako se i svanulo a on još uvijek u strahu, ni da bi se maknuo. Kada su – prema njihovu obećanju – došle komšije i videći ga onako pokrivena i nepomična, počeše ga zvati.

* Nijesem još mrtav, - odgovori on, da se jedva čulo, - ali je angjeo smri već bio tu, sigurno će sada doći, pričekajte i ukopajte me.
* Ma božiji čovječe – rekoše mu komšije – za što si ostavio otvorena vrata od sobe i dvorišta?
* Ja sam ih zaključao, ali ih je angjeo smrti otvorio!
* Ali kakav je ono čovjek u dvorištu?
* Ja ne znam ni za kakva čovjeka, ja sam u svojoj kući sam; - biće to angjeo smrti, koji se i vam ukazao da ga vidite.
* Ne, ono je hrsuz (kradljivac), koji ti je cijelu kuću orobio i sve zgotivio da odnese, ali ga upravo u tom času na sred dvorišta smrt zatekla.
* Hvala Bogu! – usklikne trgovac – to je onaj jedanaesti, kojega će mrtva iz moje kuće iznijeti, ja sam bez dvojbe spašen.

Tako je i bilo. Hrsuz čuo njegov razgovor sa komšijama, te se požurio da mu te noći kuću orobi, ali – smrt mu pomela osnove. Trgovac veseo, da je ostao na životu, hrsuza lijepo opremi i kao jedanaestog mrtvaca iz svoje kuće sa komšijama do mezara otprati.
(Iz časopisa "Behar", od 1. aprila 1902. godine)