Ruka je jedan od najvažnijih dijelova ljudskog tijela. Bez ruku se malo šta može uraditi. Kada čovjeku nedostaje ruka, jedna ili obje, za njega se kaže da je sakat, a to obično znači da je nesposoban za život i da tako često zavisi od drugih ljudi. Zamislite onda kolika je Božija blagodat imati ruke. To najbolje znaju oni koji ih nemaju. Oni koji imaju ruke na to i ne obraćaju pažnju. Kada Allah dž.š. u Kur'anu nabraja blagodati koje je dao ljudima, On pominje i „ruke dvije“ ne bi li svratio pažnju čovjeka na to silno bogatstvo koje mu je podareno, na te dvije najsavršenije „alatke“ koje se zamisliti mogu. Rukama se postiže bogatstvo, ali i rasipa. Ruke će biti svjedoci na Sudnjem danu, za čovjeka ili protiv njega, zavisi šta je na Ovom svijetu radio. Znate za one izraze:“uprljao ruke“,“okrvavio ruke“,“pere ruke od toga“ i slično. Ruka je jedan od najznačajnijih simbola svih vremena. Crtali su je prvi ljudi na Zemlji, na zidinama pećina u kojima su živjeli, crtali su je kasniji narodi na svojim spomenicima, štitovima, zastavama, kućama, nadgrobnim kamenovima. Ruka je i danas tema slikara, umjetnika, djece, zaljubljenih. Najradije je crtaju djeca u svojim crtaćim blokovima, u svojim sveskama. Dlanom poklope hartiju i olovkom obiđu oko  šake i prstiju i eto crteža, eto ispružene ruke, eto simbola otvorenosti i prijateljstva. Ili se dlan umoči u farbu pa se jednostavno otisne na papir ili zid svoje kuće. Otvorena ruka je jedan od najčešćih simbola na našim stećcima, a otvorena ruka je znak pozdrava, dobrodošlice, prijateljstva. Zatvorene ruke na stećcima gotovo da i nema što dovoljno govori o prirodi naših predaka. Zatvorena ruka ili pesnica simbol je sile i nasilja, a naši preci nisu bili nasilni. Ako je nasilja u Bosni i bilo,ono je dolazilo sa strane. Bosanci su stiskali svoje šake jedino kad su se spremali za odbranu časti i domovine. Jedino tada.

Ispružena ruka simbol je pozdrava, otvorena simbol darivanja, a previše otvorena znak rasipništva, ruke stisnute u pesnicu znak su nasilja i razbojništva, podignute ruke ka nebu ispoljavaju skrušenost i molitvu, opružene ruke niza se govore o bespomoćnosti, ruke koje se krše odaju tugu i očaj i tako redom, ruka koja upire prstom optužuje i odaje-sve simbol do simbola. Govor ruku jedan je od najupečatljivijih govora, jedan od najrazumljivijih. U ruci se može držati sablja, ali i maslinova grančica, simbol mira i suživota. U ruci se može držati trn, ali i cvijet, sve zavisi od toga čija je ruka u pitanju, čovjeka ili nečovjeka. Kada posrneš jedino te ispružena ljudska ruka može ispraviti, vratiti ti dostajanstvo. Šta bi tek rođeno dijete bez majčine ruke? Ima li upečatljivijeg trenutka na Zemlji od onoga kada tek prohodalo dijete potrči u sigurnost raširenih majčinih ruku? Ima li veće radosti za dijete nego kad ga pomiluje blaga roditeljska ruka? Mogu li se prepričat emocije pri zagraljaju roditelja i sina nakon godina rastanka, nakon dolaska iz tuđine ili sa ratišta? To su trenuci kada se ne govori ustima i jezikom nego stiskom bliskih i dragih ruku! Šta bi bez ruku gluhi i nagluhi ljudi? Oni poznaju jedino govor ruku, oni razgovaraju rukama, oni za svaku riječ imaju naročito pokret ruku i prstiju.  Tek bi bez ruku ti ljudi bili potpuno gluhi. Gluhi čuju rukama! I zato, neka vaše ruke uvijek budu otvorene, ispružene u znak pozdrava i podrške, a nikad prijeteće, nikad stisnute u pesnicu osim kada se brane.

Autor:A.M. 2 septembar