Ašikovanje, ah to ašikovanje? Ima li išta idealnijeg i ugodnijeg od ašikovanja! Doba, kada je čovjek kao mladić za pogled i ljubljene djevojke žrtvovao dane i noći, kada nije imao drugih misli ni želja nego da vidi caricu srca svoga i da čuje milu riječ njezinu, nikad se ne zaboravlja. Dani kada ga je nježni stiskaj dragine ruke, slatki posmijeh s njezinih ustiju učinio najsretnijim čovjekom na zemlji, neizbrisivi su u srcu i pameti.
Prije nego progovorimo o ašikovanju, da reknemo koju o momku i djevojci. Kada djevojčici bude četrnaest do petnaest godina, bude djevojkom. Sada ne smije ona više sama iz kuće, a ako ide svojoj prijateljici ili rodici, valja joj ogrnuti feredžu kao i udatoj ženi. Djevojka ne smije više u čaršiju, a ne smije ni na ona mjesta kuda mnogo svijeta hoda. Ako kuda ide, mora paziti da ide sokacima kuda najmanje svijeta prolazi. Zato, prođeš li kroz koji tihi muslimanski dio grada, moći ćeš vidjeti kako je ovdje ili ondje, bez šuma, brzim korakom prošla ženska prilika — to je djevojka koja si je pokrila lice duvakom, dugom tankom bijelom maramom, pa je skočila preko puta u komšiluk ili se žuri u rod ili svojoj prijateljici. Strogo po šerijatu ne bi djevojka smjela u duvaku iz kuće izlaziti, ali se je već od starine uobičajilo da može pod duvakom u komšiluk ili u rod ili svojoj prijateljici ako joj kuća nije daleko.
U Sarajevu, gdje je svijet slobodoumniji, djevojke se obično ne kriju, ali zato nećeš nikada vidjeti da bi koja hodala gologlava ili samo u fesiću kao kršćanka ili Jevrejka. Na glavi joj je uvijek velika marama, koja joj često sve do stopla seže. Oba kraja te marame mora ona nikom licu pritegnuti, a ako kraj nje prođe nepoznat muškarac, osobito inovjerac, treba da maramom lice jače zastre.
Muslimanske su djevojke obično vrlo lijepe jer ne moraju raditi teških poslova; ne prži ih sunce i ne bije zima. One obavljaju samo kućne poslove, pa kako da ne budu lijepe! Žive trijezno i umjereno, kako to Bog i narav zapovijeda, pa kako da ne budu zdrave!
Djevojka se hvali zašto je lijepa:

“Majka, me je šerbetom pojila, Rumenom me ružom utirala, Prije vakta ručat bi mi dala, Prije vakta večerati dala.”

Muslimanske su djevojke vrlo stidljive i dobro odgojene, pa se nijedna neće kroz cijelu večer usuditi da momka u oči pogleda, a kamoli da se s njim u razgovor upusti. Ako je koji momak koju djevojku begenisao, zavolio, baca joj klipove kukuruza u krilo. Ako ona kukuruz prihvati pa ga iskomuša, zna se da se i njoj momak sviđa i da može s njom ašikovati. Dok kukuruz komušaju, naravno je da domaćina dobro pazi da među mladež ne dolaze oženjeni ljudi ili nepozvani momci i muževi koje druge vjeroispovijesti..
Momak se neće u razgovoru nikada sasvim približiti djevojci, nego govori u daljini od tri do četiri koraka. U razgovora pazi dobro da ne rekne što nepristojna ili takova radi čega bi se djevojka pred drugima zastidjeti mogla.
I ovakove sastanke i igranke šerijat ne dozvoljava, ali eto — tako je danas i tomu se pomoći ne da. Prema tomu, dakle, vidimo da momci i djevojke imaju dosta zgode, da se vide i upoznaju, pa i zavole. Iza kako su se upoznali i zavoljeli, stanu momci sa svojim djevojkama ašikovati. Ašikuju obično samo petkom i blagdanom poslije podne. Čim je narod podne otklanjao i iz džamije izašao, idu momci pod prozore ili na vrata svojim djevojkama. Djevojke su se dotle obukle u naljepša odijela, pometale sve svoje nakite na se i stoje iza demira ili na vratima ili u bašti iza plota ili živice bez zavijača i čekaju ko će putem proći. Malo su koja vrata u muslimanskim dijelovima grada na kojima ne bi petkom poslije podne barem po jedna djevojka bila. Momak dođe pod prozor, pred vrata ili pred ogradu ljubljenoj djevojci i ašikovanje započne.
Ako djevojka nije zadovoljna momkom koji je došao da ašikuje, ili ako čeka svog dragoga, onda će se u razgovoru početi, kao bajagi, odazivati, a kad je momak zapita: “Tko te to zove?” ona će: “Zove me nana, da pitu kuham” — ili: “Boji se nana da ne vidi dedo”…

Izvodi iz knjige “Život i običaji Muslimana” - Antun Hangi