Danas sam tragao za poslom. Stalnim, dobro plaćenim, sukladno naobrazbi i diplomama kojima raspolažem. No, mada po prirodi odgovoran i tačan, u toj višegodišnjoj potrazi za izvjesnijom egzistencijom vazda sam u stanovitom zakašnjenju, a, Boga mi, nerijetko, znam i dobro poraniti.
Sikterisanjatipa: "Eh, da ste došli jučer!", ili "Čujte, navratite recimooo... zaaa... pa, tako, dva, najbolje tri mjeseca!", opća su mjesta i tipični odgovori na moja pismena apliciranja i usmene zamolbe i, istodobno, debeo razlog za već frustrirajuću bojazan kako nikada nigdje neću stići na vrijeme. Nakon što sam i danas zakasnio ugrabiti privlačan posao u putu kući, otežalih nogu i prazne, ojađene glave, navratio sam u radnju Huseina Kambera, vječitog mahalskog obućara, za kojeg ni najstariji mahaljani nisu mogli sa sigurnošću reći kada je počeo raditi svoj zanat.

Vedar, ljubazan i prostodušan, u mahali i gradu slovio je za čovjeka vesele naravi i nevelike pameti. Odavno onemoćao za posao i bez šegrta koji bi ga brzo napuštali bježeći od pipavog zanata i male pare, pravog posla imao je sve manje a sirotinjskih cokula napretek. No, nikoga nije odbijao ili za dugove pitao.

Njegov arhaični, iskvareni govor, izazivao je podsmijeh, a staračku zaboravnost poneki bi mahaljani bezočno i učestalo koristili. Ali samo je oštro oko moglo nazrijeti kako se ispod paravana skrojenog od nakaradnog govora i isforsirane skleroze, krije bistar, pronicljiv um-pamet koju je Husein ko zna s koliko muke skrivao znajući daje nepamet najbolja zaštita od svakog bihuzura.

Predamnom se otkrivao. U početku podozrivo, a tokom godina otvoreno i bez imalo zazora.


-    Merhaba, Huso!

-    Merhaba.

-    Nema posla?! - upita ne podižući pogled.

-    Nema.

-    Bezbeli da nema. A kako će tek da bude ovo je još i dobro.

-    Hvala ti, sad mi je lakše. Dovest ću ti sutra djecu da i njih obrađuješ.

-    Imaju djeca svoju nafaku, imaju, ne beri brigu.

-    Nego, jesam li ti prič'o kako sam u Berlinu, još prije onog rata, bio na mitingu đe je Hit-ler govorio? - reče i spusti čizmu na sto.

-    Jesi, najmanje dvadeset puta.

-    Zar baš?! Šteta! A, možda sam štogod i propustio... Aha, slušaj ovo: kad se pojavi Hitler gor' na onoj tribini, pa stoji, stoji, ma jeno deset minuta sigurno, nit' se miče nit govori, samo svez'o ruke na prsima i gleda, gleda... A ona masa-ma, bukadar je to ljudi, bolan-zapjenila, mašu zastavama, galame, uzvikuju nješta...

Pođikoji se i onesvijesti, pa, 'nako, k'o klada, tropi dol' onima drugim pod noge. Ma, niko hin, bolan, i ne diže, toliko je to mahnit svijet
bio. A kad on, hoću rijet Hitler, najenoč dreknu... mili ti se Bože... Kosa se diže, gaće se tresu, a ona masa ljulja se ko pelte u ćasi. I gledam ja, gledam, dragi si moj, a sve dumam u sebi: e, moj mahnitove, dobro si u silu udario, dobro... Nećeš se ti plaho sile nasilit'. I tako i bi. Ko nije upamtio ima sve u knjigama. Jesi 1' čit'o?

-    Jesam.

-    E, tako će i ovi naši! Puno su, brate, u silu udarili, pa nit hin je briga koje živ ko mrtav, a narod poprijeko krepava!

Preturio sam ja, dijete moje, preko ove moje sijede glave, i kralja Aleksandra i sina mu Petra i Hitlera i Pavelića i Tita, što nas nahrani i iškolova, i ove skorašnje medede što su šćeli sjeme da nam zatru, al' u ovo mojih godina, bez prećerivanja, vakih bezdušnika nisam vidio.

Kako hin Boga nije strah?! Čestit svijet gladuje i vehne, lopovi pokradoše đe šta stignu, a oni se komodaju, vozaju u limuzinama, vaze, ko biva, visoku politiku i isprepadanom narodu preko televizora stravu saljevaju. Kažem ti, neće još dugo.

-    I, šta će biti kada odu?

-    Biće nješta! Valjda će i ovdje jednom sunce zasjat' kako treba!
-    Daj Bože! Ali oni ne odlaze, moj Huso! Samo se ukrug vrte. Kako koju ideju i ideologiju izuzmu, sažvaću i kroz stražnjicu proture, zafrljače je kao prljave čarape, navuku nove i sve ispočetka. Taj mentalni i moralni korov nikakva hernija ne uništava.

-    Pa, ti to skroz... Po tvojoj pameti, haman, ni gaće na štapu neće nam ostat'!

-    Kakvi smo i neće. Sve je do nas, a oni su vjeran odraz našeg čemera i jada. Baliluk je to, a baliluk je teška, opasna bolest.

Kad se balija, a seljak naročito, vlasti dokopa, pa u svojoj mahmurnoj glavi smućka i demokratiju i autokratiju, i vjeru i nevjeru, i pijačarsku ekonomiju i evropske integracije, eto ti klasičnog bosanskog domuza, eto ti majstora za pravljenje drvenih peći i nevolje do neba!

A do vlasti valja doći! Ovaj ih narod bira i legitimira, ovaj ih narod u limuzine i fotelje trpa i kao na pladnju dariva tu silu u koju, kako kažeš, tako obijesno udaraju! Sve je do nas!

A mi kakvi smo, bolje i ne zaslužujemo. U svakom smislu nedovršeni, neizrasli, na pola puta između džamije i rakijskog kazana, stenjemo, kukamo, njegujemo malodušje poput kakve vrijednosti, hranimo ga stalnim porazima, a rijetke pobjede bezdušno čuvamo samo za sebe.
Srca su nam tvrda, pamet nevelika, a jezik vazda spreman za isprazna naklapanja.

To je baliluk! To je bolest koju bolujemo i koja polahko i nemilosrdno iz zemlje istjeruje ili u nju trpa normalne, pametne glave, jer druge je i ne zanimaju!

Husein je šutio i odmahivao glavom.

- Nećeš ti, drago dijete, sa takim govorom daleko dogurat! Jok! Ako tako pričaš i tamo đe pos'o tražiš, bolje ti je da s mirom sjediš kod kuće nego da džaba lunjaš i cipele dereš! A, da ti reknem, znam ja dobro za tu bolešćuru...

A kako, bolan, i ne bi znao, pa tolike mi godine u radnju ulazi, prepoznam je čim je vidim, ko da nisam šuster nego hećim u kakom špitalju! Ali, dragi si moj, ne ćeram je kad mi nahrupi na vrata, nit' bježim od nje, nego joj na noge ustajem, rešpekt iskažem, a kadgod, Boga mi, i hljebom nahranim! Da vidiš samo kako se od hljeba smekša, umili, ma, eto, savele, na ranu bi je metn'o! Drukčije ne more ako hoćeš serbes da živiš među ovim edebsuzima!

More bit' da znaš, al' da ti opet reknem: ovo je baška zemlja, k'o nijedna druga! Vas je svijet gladan-jal u očima, jal u trbuhu, ovdin je gladan u duši! A taka glad se utolit ne more.
I još ovo da ti velim: nikad medu ovim gudurama izobilja nije bilo! A i ono malo jada od kakog mala, otimali bi Turci, Austrijanci, Srbi, komunisti i evo sad ovi naši nesretnici! Pa, bolan, bolan, mene je glad i u Njemačku oćerala da kundure u vojnoj fabriki pravim! Iste one što će malo pošlje i po Bosni gacat'!

Al',nek' sam, bar sam se bijela hljeba naj'o!

Kada se oslobodio nagomilanih i brižljivo skrivanih riječi, duboko je odahnuo, s mukom se digao od stola, uključio mali koher i bez da me pita i nudi, stavio vodu za kafu. Šutili smo i odbijali dimove.

Sumrak se već uvlačio u radnju, tjeskobno osjećanje zbog još jednog protraćenog dana stezalo me poput obruča, sve jače i sve bolnije; u glavi mi je vrilo i tutnjalo kao u džezvi na Huseinovom koheru, i prvi put u svom raznim nevoljama prebogatom životu, zaista nisam znao šta da radim i, j oš gore od toga, nisam znao vrij edi li uopće i pitati se-šta da se radi?

Do srži preplašen ovim strašnim i do večeras nepoznatim mi osjećanjem, sjedio sam kao paraliziran, netremice gledajući u opušcima pretrpanu pepeljaru i plavičasti dim iz Huseinove cigarete kako se vijugavo diže ka stropu. Husein je spustio već usutu kafu na mali, pomoćni stočić, otpio kratak gutljaj iz minijaturnog fmdžana i
njemu svojstvenim pokretom glave ponudio me da se poslužim.

-    Huso, ne znam šta da radim. - promrmljao sam.

Šta, kako reče?!

-    Kažem, ne znam šta da radim!

Aha... to... Vidi, kad sam birvaktile učio zanat, moj bi rahmetli majstor Alija svakog petka, iza džume, kupov'o kaku knjigu; taki mu adet bio: neće jest', neće pit', neće petkom u kafanu ko drugi majstori, al' će knjigu kupit', a Boga mi, ni sirotinju nije zaboravlj'o. Pa bi on ondar tu knjigu donesi u radnju, pa je stavi na jenu posebnu rafu, pa bi sve reci: "Huseine, ove knjige su moje kahve i moji jemeci; eno hin, fala Bogu, još su na rafi, a de su silni jemeci od onije poguzija?!Nejma, Huseine, nejma, kroz guzicu protureno!" I još mi veli: "Knjige mi ne diraj, a ovo drugo tumbe prevrni ako ti je volja!" Vallahi, tako mi reče! Čudan njakav čojk bio. Pa bi ja ondar, kad nejma majstora i kaka plaha posla, pomalo zaviriv'o u te knjige, ajeno pet-šest sam, 'nako, u tom strahu i hitnji uspio i pročitat'.

Čit'o sam, sjećam se, "Medžmuu" od šejha Bašeskije, onu što je sad zovu "Sarajevski ljetopis". I da ne duljim, nađem ja na jenom mjestu đe on piše da mu u tu njegovu pisarsku radnju svijet sve slabije zalazi, da, bezbeli. nej :ara i daje on-skromni pisar ili skromni der ne sjećam se više, sjeo sa svojom familijon ečeru i da ne zna šta će sutra večerat", r : isigurno je i sutra večer'o, jer je iza toga ziiugo živio, a i "Medžmua" mu dan-danile ž eno je u svakom granapu đe se knjige proda;

Eh, šta hoću rijet? Hoću rij et da je u B razna! Danas 'vako, sutra 'nako, iza nevoljeni se kaku dobru, u rahatluku, Boga mi, pogli kaka deverata! I tako, dan po dan, razvedri si se naoblači, i svaki insan, i sit i gladan i va naki, sve i da hoće, ne more Bogu na istinu p : đređenog edžela! Ne more, daklem, živ u zet sve dok ne obere nafaku iz svog sahana.

Zato, ne beri brigu, srkni kahvu. zaj daće dragi Bog razgalu i tebi, biće, vidiće boljije dana!

-    A od tih Alijinih knjiga, osim "Medžnii sjećaš li se šta si još pročitao? - pitam malo okuražen.

-    Eh, ko bi sad... Sj ećam se samo j ene, pje njake od Hamida Dizdara, "Zapisi u kame se zove. A što pitaš?

-    Ma, onako. To je Makov stariji brat. Slaba je to knjiga a i on je slab pjesnik.
-       Ama, znam, bolan, znam i vazda sam se pit'o imal' taj čojk čestite cipele na nogama kad 'nako potako piše !