Volja mora biti jaka, čvrsta i takva, da stoji kao stijena, da se ne koleba i da jasno i bistro tjera na djela i onda, kad se oko nas sve ruši. Ona mora da nas uči, da podižemo svoj glas k Jednome, koji je uvijek spreman da nas pomogne i da nas čuje u svakoj nevolji, kad god se vjera na njega obrati sa povjerenjem, koje nikad ne propada, pa ni onda, kad nam je nerazumljiva istina, koja svemir pokreće i kad nestaje traga našeg bića.

Tenis

Budi vladar svoje volje, a sluga svoje savjesti

Demosten

Božijom voljom čovjek je stvoren, rođen, živi i umire, bez obzira na njegovu volju. Obzirom da čovjeka njegova volja čini velikim ili malim, svoju bi onda volju trebao usredsrediti sa navedenim stvaranjem. Ako te ništa nije moglo snaći, niti mimoići mimo Božije volje, čemu onda patnja, tuga i bezvoljnost. Pored jako zlovoljnih ljudi, postoje ljudi i sa jakom dobrom voljom. Čini nam se da je mnogo veći broj onih ljudi koji imaju jako slabu ili nikakvu volju. To su ljudi za koje kažemo da su slabog karaktera. Ne posjeduju jaku volju za poroke, ali ni za vrlinu. Primaju dojmove, ali oni ne ostaju kod njih dugo. Takvi ljudi ne idu ni naprijed ni nazad, Ljudi bez karaktera su kao zastava na vjetru, kao slamka na vodi koja se povija čas na jednu, čas na drugu stranu, tj. „kako vjetar puše i kako voda nosi" Na takvoj duši može svaki instrument svirati, svaka olovka pisati, a svačija volja može da vlada njihovom.

 

Njihova ljubav za istinom je mala. Oni ne znaju što je to ozbiljna dužnost?! Veliki je broj takvih osoba. To su bezbrizni, pasivni, pokorni, slabi, ravnodušni članovi zajednice, date socijalne grupacije. A šta znači ta dužnost? To je zadaća kojom smo zaduženi s našim rođenjem. Ako je ispunimo, naš bi život bio smislen i ostavili bi smo pozitivan trag na ovome svijetu iza sebe, kada jednog dana sa njega odemo, odselimo na drugi svijet. Važno je obraćati pažnju na oplemenjivanje i jačanje volje. Bez nje nema nezavisnosti, ni stalnosti, ni individualnosti karaktera po kojem vas prepoznaju, cijene kao kvalitetu. Bez volje, istina ne može ostvariti svoj potrebni utjecaj na čovjeka, niti na pravac toka života. Bez volje se ne možemo zaštiti, da ne budemo igračke u rukama nečasnih i pokvarenih ljudi.

 

Intelektualno obrazovanje ne daje odlučnost karaktera i moralni rast i razvoj. Moralni odgoj treba da izgrađuje vrline kod čovjeka. Nije vrlina ne griješiti, vrlina je moći, a ne htjeti griješiti. U situaciji i prilikama iskušenja važno je oduprijeti se negativnim izazovima.

Mi danas često slušamo od nekih bošnjačkih prvaka i vjerskih velikodostojnika: „Znanje, znanje, samo obrazovanje, to je najvažnije za Bošnjake danas." Što sa znanjem, ako nismo izgrađeni, ako nemamo volju i karakter? U životu smo vjerovatno iskusili da mnogi ljudi zaboravljaju dobročinstva koja su im učinjena, čak zamrze one kojima moraju biti zahvalni, zapuštaju bunare iz kojih su nekada pili bistru vodu, grizu ruku koja ih hrani. Zaista nikad više nezahvalne djece prema roditeljima kao što je to danas. Kako ćemo do toga doći? Filozofi istražuju, a odlučni i vrijedni ljudi rade.

 

Bakon kaže: »Ne biti odlučan, znaci odlučiti se da se ništa ne radi." S druge strane, s tim u vezi John Loke veli: „Mladost je pravo vrijeme, da se volja obrazuje kako treba. Ima jedno određeno vrijeme, kad se naš duh proširuje i kad se može skupiti bogata zaliha korisnih istina; kad razum može lahko gospodariti našim strastima, i kad se prava načela mogu tako čvrsto upiti, da imaju utjecaj na svako važno djelo našeg budućeg života. Ali to vrijeme ne zahvaća nas cijeli život na zemlji, niti veći dio njegov. Ono je ograničeno na malo godina našega života. Ako se ovo vrijeme ne iskoristi sa potrebnom pažnjom, onda zapadamo ili u greške, ili u neznanje. Naša volja postaje nam zakon, a naše se pohlepe toliko osile, da uzalud pokušavamo, da ih se otresemo." (Izrečeno poodavno, a vrlo je slikovito i upečatljivo za današnje vrijeme). Lord Shaftesburg koji je vodio rasprave sa Lokeom, s tim u vezi kaže da je mudrost u srcu, a ne u glavi. Dalje kaže da poročna volja, a ne oskudica znanja, rađa luda djela i neuredan život. Sama znanja ne daju karakteru nikakvu snagu. Može se i preko mjere razmišljati; može se hiljadu razloga za i protiv navesti, pa ipak se ne dolazi ni do djela ni do odluka. Na taj način može da bude znanje smetnjom djelu. Volja, duhom prosvijećena i razumna, treba da započinje radinost, pa će se onda da probudi duša do punog života i djela. Koliko je samo znanih i pametnih ljudi s lošom voljom i lošim odlukama prouzročilo nesreća drugim ljudima?! Ključ mira, sreće ili dobra nije samo u znanju.

 

Znanje treba biti dobrotvor čovječanstvu. Znanje treba da bude udruženo sa moralom, u protivnom će biti samo u službi profita, obijesti i pohlepe. Čovjek ne mora biti bogat i slavan, ali može da bude dobar. Mora li učenost imati puno zajedničkog sa dobrotom ili pak sa srećom, možemo se zapitati. Učenost, dapače može uništiti skromnost, a probuditi oholost. Koliko je samo ljudi iz

oholosti izgubilo, ono što su iz radoznalosti saznali? Ljudi koji su najviše utjecali na čovjecanstvo, bili su vrlo malo učeni (Muhamed s.a.v.s. je na primjer, prije Objave bio nepismen). Činjenica jeste, da su učeni ljudi često preko svojih velikih misli, doista trajno utjecali na mase, ali su rijetko vršili moralno pozitivna djela, kao što je radio na primjer Sokrat. Razuma ima dosta danas, ali nema vjere, ima dosta znanja, ali nema mudrosti; "kulture" ima dosta, ali nema dobrote. Jedan narod može biti civiliziran i ništa više. Znanje i mudrost mogu se toliko razlikovati da često među njima nema nikakve veze. Da li učenost služi unapređenju mudrosti ili dobrote?

 

Jedan veliki francuski pisac opisujući stanje svojih savremenika kaže: "Na svim stranama opaža se duboka ravnodušnost naspram vjere i dužnosti. Pored toga požuda za uživanjima i za novcem, kojim se može nabaviti sve što se želi. Sve se može kupiti, savjest, čast, religija, mišljenje, dostojanstvo, vlast, ugled, pa i samo poštovanje; propale su sve istine, sve vrline! Propale su sve filozofske teorije, sve nauke, i nestale u sistemu ravnodušnosti, koji sve guta, u ovom pravom grobu razuma, u koji on sam tone, pada go, lišen i istine i pogreške; u ovom praznom grobu, u kome se više ne mogu ni kosti naći."

Ovakvo stanje francuskog duha bijaše nekada. Međutim kao da je i danas aktualno. Čovjek koji je ravnodušan na dobro i zlo, koji odbacuje moralne norme, kome ništa nije sveto, a koji se poziva na slobode, postaje duboko dehumaniziran čovjek. Ipak i pored svega se teži, da nas "kultura i demokratija" oslobode. Mnogi u BiH danas, "obožavaju" kulturu i demokratiju kao novu religiju. Kultura može postati duhovni cinizam i skepticizam sa uljepšanim licem. Pojedinci se trebaju prvo moralno izgrađivati. Drugačija zajednica se može izgraditi samo pomoću izgradnje njezinih članova.

 

Nastava u današnjim školama nedovoljno pridaje važnosti moralu. Obrazovanje samo razuma, jedva da išta utječe na ponašanje. Učitelji, nastavnici, pa čak i vjerski službenici, samo izvana mogu utjecati na pojedinca, ali glavni poticaj mora doći iznutra. Da bi dobra volja vodila dobrim djelima, potrebno je s njom u skladu i raditi. Čini se da je na datu volju u ovom postratnom periodu utjecalo mnogo drugih prilika. Mentalno-duhovna klima u društvu je poprilično negativna. Nakon rata nismo dobili potrebnu dozu zanosa i poleta, koji su bili očekivani nakon jednog, u svakom smislu rušilačkog rata na ovim prostorima. Poslije II svjetskog rata postojao je taj zanos, optimizam i polet. Zapuhali su vjetrovi preporoda i reintegracije društva. Iz tog vremena se sjećamo slogana poput onog: "Mi gradimo prugu, pruga gradi nas," koji su implicirali na neku unutrašnju izgradnju čovjeka, na nešto duhovno, pa makar i ne bilo tako. Međutim nedugo poslije rata 1992-95; ljudi su se počeli osjećati gore - sve više napeti, frustrirani, bezvoljniji, otuđeniji, pesimistični. Sebičnost je uhvatila duboke korjene. Potraga za uživanjem ili za bogatstvom je uzela maha, i formirala onda okorjelost ili pak ravnodušnost. Svako trči za svojim ciljem, ne vodeći računa o osjećanjima drugih. Gotovo zanemariv broj ljudi misli o tome kako će pomoći da napreduje drugi, koga tišti težak teret. Čovjek je postao lijen i sebičan, malo se brine za ostali svijet. Ne preduzima ništa kako bi pomogao napuštenim i nemoćnim. „Šta ste mi?" pita, „brinite se sami za sebe. ZaŠto vam moram ja pomoĆi? Niste ništa za mene učinili." (A ko je za njega učinio?!) „Trpite, pa uvijek je na svijetu bilo onih što trpe. Treba podnositi ono, što se ne da promijeniti. I poslije sto godina biće ovako," tako hladnokrvno rezonira. Šta nam znači uspjeh, ako smo uprljali svoju savjest?

 

 Ono što se kod Bošnjaka u njihovom biću nije uništilo, u miru se pokušava uništavati kafanom, golišavim pjevačicama, pornografijom. Ta razgradnja ide u pravcu formiranja poročnih, moralno iskvarenih pojedinaca, koji će biti truhla cigla bedema odbrane Bošnjaka u ratu. Bosni trebaju jaki, čvrsti, pouzdani sinovi, koji neće prodati vjeru za večeru, izdati svog prijatelja ili napustiti svoj teritorij da bi ga predali drugima.

 

Zašto o ovome govoriti, kao o pojavi u našem društvu? Neko razmišlja: šta se mene tiče što ljudi tamo u nekoj uskoj uličici udišu nečist i vonjav zrak u njihovim neuvjetnim stanovima, a bolest koja od toga nastaje, može i njega zapahnuti i oteti mu ono najdraže. „Što se tiče mene što drugi pije?" Kada pijani za volan sjedne, onda se to tiče i onih koji nisu za volanom.. Neko opet drugi misli: šta me se tiče, što su se naslagali sirotinja, neznanje, i zločinstvo; ali lopov, razbojnik i zločinac pogodi i pronađe put i do njegova zatvorenog stana i srca. „Šta me se tiče," završava po pravilu loše, kao i u poznatoj storiji: „izgubljena je potkovica, jer nije bilo eksera; pošto nije bilo potkovice, osakatio se konj; a pošto je konj osakatio, slomio je konjanik vrat." Svi smo mi u nekoj vezi! Bez uzajamnog poštovanja i saosjećanja, ne može se nadati da će se popraviti položaj ljudskog društva. Sydney Smith je govorio da je čovjek pristalica načela korisnosti: „Čovjek je toliko tvrd, da bi mogla preko njega preći teretna kola bez ikakva utjecaja. Ja sam uvjeren, kad bi ga probušili, izbila bi iz njega strugotina. Ova škola smatra čovjeka prosto mašinom, ona ne uzima nikad u obzir osjećanje srca."

Obrazovanje da, ali nam je mnogo potrebnije da brižljivo promišljamo kako da se primjernije vladamo. Bogatstvo ne može dati pravu radost i pravu sreću.

 

Iz knjige Psihologija Bošnjaka

 

dzematrahic.ba