550 godina od pada Bosne pod osmansku vlast (1463) 

      Godine 1377. Bosna je proglašena kraljevinom. Vjeruje se da je čin okrunjenja Tvrtka Prvog obavljen u Milima kod Visokog gdje je početkom 20. stoljeća otkrivena krunidbena i grobna crkva bosankih Kotromanića. Porijeklo Kotromanića, porodice koja je vladala srednjevjekovnom bosanskom državom od XIII stoljeća do njenog sloma 1463. kada je pogubljen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, nije objašnjeno.

      Prodor otomanskih Turaka u Bosnu 1463. godine zatekao je članove bosanske kraljevske porodice na različitim stranama zemlje. Kralj Stjepan Tomašević sa stricem Radivojem zatekao se u Jajcu gdje je smaknut. Njegova žena, kraljica Mara zatekla se u kupreškom gradu, dok je kraljica Katarina hudovica kralja Tomaša bila u Kozogradu, utvrđenom dvorcu  iznad Fojnice. Njezina djeca, princeza Katarina i sin Sigismnud, bili su u Zvečaju na Vrbasu. Kraljica Katarina, zajedno sa pratnjom uspjela se povući iz opkoljenog Kozograda dok su joj djeca zarobljena i odvedena u Carigrad. Katarinin život okončao je u Rimu gdje je i ukopana. Njen sin Sigismund odrastao je na sultanskom dvoru gdje je po primanju islama dobio ime Ishak. U prijestonici Carstva dostigao je visoke počasti i ugled, jedno vrijeme bio je sandžakbeg pokrajine Karasi u Maloj Aziji.

Kraljevska porodica Kotromanića,  bila je,inače,  ženidbenim vezama povezana, osim s Nemanjićima, i sa drugim vladarskim i vlastelinskim dvorovima susjednih i daljih država. U vrijeme prvo bana, a potom kralja Tvrtka Prvog (1351.-1391.), kome su kraljevsku titulu priznali Venecija, Dubrovnik, Ludovik I i njegova nasljednica Marija, Crkva bosanska je dobila na snazi i ugledu. Jedan historijski izvor iz 1387. godine kaže da su u Bosnu više puta dolazili heretici iz Sjeverne Italije „da potpuno i savršeno nauče heretičku nauku i od učitelja koji tamo borave.“

      Osam i po decenija kraljevske vlasti u Bosni u domenu kulturnog života karakteriše svojevsrna privredna i kulturna renesansa praćena reformom upravnog sistema, pojačanom graditeljskom aktivnošću i znatnim razvojem zanatstva i trgovine. Gotika, vladajući umjetnički stil zapadne i srednje Evrope toga doba, dopro je i do Bosne i to u svojoj mediteranskoj varijanti. Prisutni su i motivi i oblici koji stilski spadaju u romaniku, ili pojedini primjeri koji upućuju na tragove vizantijskog utjecaja. Ipak su najbrojnija sačuvana djela ona koja se ne mogu svrstati ni u kakav poznati umjetnički stil, pa se s pravom mogu smatrati specifičnim produktom bosanske sredine. 

  

Banovi Bosanskog srednjovjekovlja

 

Ban Borić (1154. – 1163.)

Kulin ban (1180. – 1203.)

Stjepan (1204. – 1233.)

Matija Ninoslav (1233. – 1249. i  1240.)

Prijezda I (1255. – 1287.)

Prijezda II s bratom Stjepanom (1290.)

Stjepan I (1290. – 1302.)

Stjepan II Kotromanić (1322. – 1353.)

Stjepan Tvrtko I (ponovo 1374. s bratom Vukom)

 

Kraljevi Bosanskog srednjovjekovlja

 

Stjepan Tvrtko I (1377. – 1391.)

Stjepan Dabiša (1391. – 1395.)

Jelena (1395. – 1398.)

Stjepan Ostoja (1398. – 1404.)

Stjepan Tvrtko II (1404. – 1409.)

Stjepan Ostoja  (1409. – 1418.)

Stjepan Ostojić (1418. – 1421.)

Stjepan Tvrtko II (1421. – 1443.)

Stjepan Tomaš (1443. – 1461.)

Stjepan Tomašević (1461. – 1463.)

(E. Imamović, Dnevni avaz- Sedmica, 17. novembar 2007., Str. 15 i drugi izvori)

       

420 godina od osnivanja biblioteke

Derviš-paše Bajezidagića u Mostaru

1593. godine osnovana je veoma značajna kulturna ustanova – biblioteka u Mostaru čiji je utemeljitelj Derviš-paša Bajezidagić.. U zakladnici kojom se uvakufljuju knjige za fond biblioteke zapisano je da se knjige ne smiju nikome poklanjati, prodavsti i u posjed uzimati, niti igdje iz Mostara iznositi. Boblioteka je smješttena u dershani Derviš-pašine medrese u Podhumu. Ugasila se kad i medresa nešto prije 1890. godine a preostale knjige prensesene su u Karađozbegovu biblioteku.

 

420 godina od smrti Ahmeda Sudija Bošnjaka

1593. godine umro je Ahmed Sudi Bošnjak, porijeklom iz sela Sudića kod Čajniča u istočnoj Bosni. 

 

130 godina od rođenja  Mehmeda Spahe

(Sarajevo 13. marta 1883 - 29. aprila 1939)

 

     Mehmed Spaho rođen je u ulemanskoj porodici u Sarajevu gdje je završio ruždiju (osnovna škola) i veliku gimnaziju, pravne nauke okončao je u Beču. Za doktora pravnih nauka promoviran je 1908. godine. Prilikom formiranja Narodnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu 1. novembra 1918. godine imenovan je za povjerenika za trgovinu  i obrt, pošte i brzojav. Kasnije obavljao je različite odgovorne dužnosti  u vladi Kraljevine SHS, da bi  dužnost ministra saobraćaja u vladama Milana Davidovića i Dragiše Cvetkovića obavljao od 24. aprila 1935. godine pa sve do naprasne smrti 29. aprila 1939. godine. Veoma rano, tačnije neposredno nakon njenog formiranja u februaru 1919. godine, pristupio je Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji, a u oktobru 1921. izabran je za njenog predsjednika. U godinama između dva svjetska rata Spaho je bio neupitan politički autoritet među Bošnjacima. Bio je poštovan i od pristalica ali i od protivnika svoje umjerene politike kojom je u teškim vremenima uspijevao koliko toliko da odbrani interese Bosne i Hercegovine. (E.K.)

 

Jugoslovenska muslimanska organizacija po viđenju 

Mehmeda  Spahe

  

      “Mnogi zamjeraju, što su se muslimani Bosne i Hercegovine okupili u jednoj političkoj stranci, i što su joj dali vjersko obilježje. To čine naročito oni kojima prilike pod kojima je naša organizacija nastala, i pod kojima se je razvijala, nijesu dovoljno poznate. Iako je odmah u početku stvaranja naše države proklamovano s nadležnih mjesta načelo potpune ravnopravnosti   svih državljana bez obzira na vjersku i plemensku pripadnost, iako je to načelo kasnije uneseno u osnovni zakon naše države, ono se nije kod nas primjenjivalo, i mi smo morali odmah u početku našeg državnog ujedinjenja da osjetimo da to načelo za nas ne važi. Ni život, ni imetak, ni lična sloboda, čak ni vjerske svetinje muslimana, nijesu bile, pa nijesu ni danas, zaštićene onako kako bi to morale da budu u jednoj pravnoj državi. Ovo su bili glavni razlozi postanka naše organizacije u godini 1919, a zbog ovakvih razloga postoji ona još i danas u svoj svojoj prvašnjoj snazi. Ni teška unutrašnja kriza, koju je ona imala prošle godine da prebrodi, nije joj nimalo oslabila snagu, što se najbolje vidjelo na prošlim izborima za Narodnu skupštinu. Na izborima za Ustavotvronu Skupštinu dobila je bila J.M.O. 110.000 glasova, a na izborima 18, marta o. g. 112.000 glasova.

       Jugoslovenska Muslimanska Organizacija bori se u prvom redu za prava i istinsku i jednakost, zadobru i pravednu upravu u našoj državi i za strogu primjenu zakona na sve državljane. Ona traži, da svi mi srazmjerno, podjednako, podnosimo terete za našu državnu zajednicu, ali da i svi  srazmjerno podjednako uživamo u blagodati te državne zajednice. Nije dovoljno, da se u Ustavu i u državnim zakonima proklamuje jednakost svih državljana, već treba da se to u svim granama državnog  i u djelo privodi.

      Mi smatramo da ćemo se ovom cilju, za kojim idemo i u kome nema ništa specijalno vjerskog muslimanskog, najviše približiti, ako se naša država uredi tako, da sve pokrajine dobiju što šire samouprave. S ovakvim programom došla su 24 poslanika Jugoslovenske Muslimanske organizacije i u Ustavotvronu Skupštinu. Nu kad smo vidjeli, da se u ondašnjoj Ustavotvronoj Skupštini ne može sklopiti većina, koja bi donijela Ustav  s unutrašnjim uređenjem države prema ovom programu, odgodili smo svoje programsko gledište za bolja vremena, pa pokušali da ostale tačke svoga programa provedemo.

      Jednogodišnja saradnja u vladi radikalsko-demokratske koalicije, s kojom smo zajedno odglasali Vidovdanski Ustav, dovela nas je do gorkog razočaranja, i prisilila da se vratimo svom starom programu o unutrašnjem uređenju države. I kad danas tražimo autonomiju Bosne i Hercegovine, mi to ne činimo ni iz kakvih državno-pravnih razloga, već samo stoga što smo, u jednogodišnjoj saradnji s radukalsko-demokratskom vladom, a na temelju centralističkog Ustava, pojačali svoje ranije uvjerenje. Da se naše osnovne tačke programa o pravoj i istinskoj jednakosti  i o dobroj upravi, mogu samo s ovakvim uređenjem države postići. Samo najšira autonomija pokrajina može nas spasiti od ekonomske eksploatacije od strane Beograda, i od hrđave uprave koju nam naročito u posljednje vrijeme doose iz Srbije nekvalifikovani i nesposobni policijski činovnici, počevši od pokrajinskog namjesnika pa do pošljednjeg seoskog načelnika. – Naše shvatanje o dužnostima svih državnih, a napose policijskih činovnika, dijametralno se razilazi od onog što vlada u beogradskim političkim krugovima. Dok je za nas činovnik samo izvršilac državne vlasti, dotle po shvatanju beogradskih političara izvršilac državne vlasti, a naročito policijski, treba  u prvom redu da bude dobar korteš za partiju koja je na vlasti. S ovakvim shvatanjem činovničkih dužnosti ne može se ni zamisliti dobra i poštena uprava.

      Izbori od 18. marta o.g. pokazali su, da i većina stanovnišštva  Bosne i Hercegovine traži ovako uređenje države. Od 48 poslanika koje je Bosna i Hercegovina  na prošlim izborima izabrala, 27 ih je birano na programu koji traži što širu autonomiju. Prigovor, da i sadašnji Ustav daje narodu široke samouprave u oblastima i općinama, samo je jedna prazna fraza, što se najbolje vidi po tom, da je kod nas ukinuto sada i ono malo samouprave, što smo je imali u općinama za vrijeme najreakcionarnijeg austro-madžarskog režima.

      Jugoslovenska Muslimanska Organizacija  nastavlja u prvom redu borbu za što širu autonomiju pokrajina, i za pravu i istinsku ravnopravnost i jednakost, uvjerena da će se samo tim putem riješiti I teška unutrašnja kriza naše države.”

(Dr. Mehmed Spaho.“ Jugoslovenska Muslimmanska Organizacija. Nova Evropa, VII, 17 (11. juna 1923), str. 505-506).

 

120 godina od rođenja pjesnikinje Nafije Sarajlić (1893-1970)

 

      Ove godine navršava se 130 godina od smrti istaknute bošnjačke spisateljice Nafije Sarajlić koja je rođena u Sarajevu 1893. godine. Poitječe iz uglednoj sarajevske građanske porodice i zajedno sa svojih pet sestara završila je učiteljsku školu. Oko 1910. godine udala se za književnika i društvenog radnika Šemsudina Sarajlića. Uskoro su uslijedili i prvi plodovi njene spisateljske djelatnosti. Napisala je seriju književnih priloga pod naslovom „Teme“ koje objavbljuje u Zemanu (1912) i Biseru (1913-1915 – 1918). Prva je među bošnjačkim književnicama pisala prozu. Umrla je 15.01.1970.godine. (Poodaci iz knjige Ajše Zahirović. Od stiha do pjesme... (Tuzla: Univerzal, 1985).

 

110 godina od osnivanja „Gajreta“ (1903-1945)

         

       „Gajret“ je osnovan u Sarajevu 1903. godine.  Inicijativa za  njegovo osnivanje pokrenuta je u zimu 1901 - 1902. godine s ciljem potpomaganje  učenika i studenata Muslimana iz Bosne i Hercegovine, koji su učili na srednjim i višim školama u Bosni i Hercegovini i Austro-Ugarskoj monarhiji. U vremenu od 1903. do 1941. godine, društvo je nekoliko puta mijenjalo svoj naziv. Od 1919. godine društvo se, pored prosvjetnog i kulturnog rada, aktivno bavi i  privrednim podizanjem Muslimana osnivajući i svoju posebnu banku, otvarajući ćilimarske škole i radionice za muslimanske žene (Trebinje., Novi Pazar).

      Pored dobrotvornog i kulturno-obrazovnog rada, društvo se posebno isticalo u podizanju zadrugarstva i pružanju podrške razvoju poljoprivrede među muslimanima i drugim građanima u Jugoslaviji prije Dugog svjetskog rata. Pored toga društvo je podizalo đačke internate i studentske domove u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjoj  Luci, Bihaću, Foči, Beogradu i drugdje. (E. K.)

 

Tekst o prosvjećivanju seljaka objavljen u„Gajretu“ 1937.

 

      U povodu osnivanja „Gajreta“ 1903. godine objavljujemo, još uvijek aktuelan, tekst koji je  Hamdija Mulić pod naslovom „Udružena akcija za prosvjećivanje sela“ objavio u listu Gajret (Sarajevo, xviii, br. 4, 1937. str.63)

       „Dvanaesti je čas. Da ne zaboravimo najpreče i najsudbonosnije naše pitanje iz našega opštega života - prosvjećivanje seljaka. U svim smo redovima našeg opšteg života do sada počeli bar ponešto da radimo, neke poslove jače, neke slabije, samo za pitanje prosvjećivanja našega seljaka gotovo smo se oglušili. Naše je selo gotovo zaboravljeno, ostavljeno samo sebi. Svukud se u Jugoslaviji sa raznim akcijama narodnog unapređenja ulazi u selo, privatnom ili državnom inicijativom, a tu selo naše muslimansko u najviše slučajeva ostaje pasivno. Gdje mu se i nudi da primi ponudu podizanja i unapređenja svoga života, on to hladno odbija, nerazumno, neubjedljivo. I školu, narodnu osnovnu školu, prvu rasadnicu prosvjete, gdje mu se nudi, teško prima, ili čak odbija.

      Nije da je glup, da je divlji, ne, on je samo neobaviješten, prepušten samom sebi, neubjedljiv.  Vijekovi prolaziše preko njega a onm to  nesvjesno sve premetnu preko glave, jedino na svoj način kako zamišlja – čuva dšu. Ima u njegovoj duši dara, u srcuu snage i lijepih osobina, ali zalud kad mu je um neprosvijećen.Zato je do krajnosti konzervativan. A to mi svi znamo,tobože osjećamo, a ne mičemo se. Bude i kuturnih apsurda, kao što je onaj, gdje naše seljake na odbijanju škole ili koje higijenske akcije, predvodi nepismen „hodža“ koji se još trpi da u selu uzgaja dušu seljakovu. Na to su revoltirani naša svjesnija i ulema i inteligencija, zovući onake nemile slučajeve skandalom, ali koja fajda kad i dalje ćutimo, i prolazi u bezdani zaborav.

Nećemo da sva zla nabrajamo

      Ako su zablude, one su opšte naše, ako je krivica, ona je opšta naša, svih nas svjesnih i pozvanih. Dvanaesti je čas.Sela naša tište težak život i teške prilike, zovu nas, vapiju pomoć.

      Ima u nas, hvala Bogu, ko da to čuje, da se odazove, da pomogne, da prosvjećuje. Pođimo udruženi svi na ovaj najpreči posao. Tu su, eto, naša muslimanska kulturna društva koja u svojim programima imaju i ovaj cilj: Gajret, Narodna uzdanica, Hurijet, El-Hidaje, Udruženje imama.  matičara, Uidruženje muallima itd. Tu je u prvom redu, na čelu ove akcije Starješinstvo Islamske vjerske zajednice od koje prve i najpozvanije  treba da pođe inicijativa da svi, ali svi, stupimo u akciju - udruženim silama porsvjećivati naše selo. Ovdje treba izostaviti naše razlike u političkim principima i u različćitim nazorima na život. Sve ćemo ostaviti na stranu što nas dijeli, a ovdje sabrati sve što nas spaja. Ovaj je put najprirodniji i najsigurniji. Jedino ćemo se ovim putem moći  sresti na pravcu podizanja opšte kulturnog života našega naroda sa drugim pregaocima bez razlike imena i kraja naše domovine, kada ćemo svi dočekati da zajednički idemo ka najvećem cilju svih nas - opštoj sreći Jugoslavije i sveukupnog našeg naroda“.

(U potpisu Hamdija Mulić, Sarajevo, u aprilu 1937. godine).

 

110 godina od rođenja Envera Čolakovića (1913-1976)

 

      U vezi sa sudbinom ovoga darovitog, a malo poznatog bošnjačkog književnog pregaoca u predgovoru knjige Bosni objavljenoj u Zagrebu 1998. godine u izdanju Esada Čolakovića rečeno je:

       „Čitanje i promišljanje pjesničke ostavštine Envera Čolakovića doista su nemoguići bez uvida u njegov sasvim poseban životni slučaj, slučaj pisca koji je u javnosti bio poznat kao pisac jednog književnosg djela, romana Legenda o Ali-paši (...).

      Preko dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata književna prisutnost Envera Čolakovića svedena je na nemogućnost objavljivanja vlastitih tekstova i na sporadično objavljivanje ponečeg od obilnog prevodilačkog rada. Najveći broj proznih prijevoda pojavljivao se nepotpisan, iako Čolaković nije suđen niti je zvanično izgubio građanska prava. Nekoliko godina pred kraj njegovog života činilo se da se počinje vraćati u institucionalni svijet književnosti, ali tek poslije smrti izlaze neka od (njegovih) djela (Izabrane pjesme,te prozne knjige Lokljani i Mali svijet) koja nas počinju upoznavati s njegovim književnim opusom. Također, nakon smrti pojavljuje se i njegovo kapitalno prevodilačko djelo. U sklopu tog djela, pjesništvo je opet nešto posebno, Izabrane pjesme su se pojavile posthumno, kao što se i ovaj izbor (dakle Bosni) pojavljuje toliko godina iza pjesnikove smrti.

 

100 godina od osnivanja Muslimanskog dobrotvornog društva „Merhamet“ (1913)

 

      Muslimansko dobrotvorno društvo „Merhamet“ osnovano je u Sarajevu 1913. godine u svrhu potpore siromašnim pripadnicima muslimanskog društva, aposebno zbrinjavanju djec bez roiditelja i društvene skrbi . Društvo je nakon osnivanja iz godine u godinu širilo svoju djelatnost. Njegovo dobročinsko djelovanje naročito je došlo do izražaja za vrijeme Drugog svjetskog rata kada aktivisti društva svesrdno rade na zbrinjavanju hiljada i hiljada izbjeglica iz postradalih krajeva Bosne. Društvo se povremeno bavilo i izdavanjem korisnih publikacija „Merhamet“ je i danas aktivan u svojim humanitarnim aktivnostima.

 

80 godina od početka izlaženja Glasnika Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini                         

 

      Glasnik Vrhovnog starješinstva Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije, kakav mu je prvobitni naslov, počeo je izlaziti 1933. godine i ova periodična publikacija predstavlja pojavu rijetku u nas po trajnosti i kontinuitetu svoga izlaženja. Otuda je potrebno podsjetiti na godinu počertka izlaženja Glasnika što mi evo i činimo publikujući  nekoliko fragmenata iz uvodnog teksta prvog broja ovoga glasila Islamske zajednice u BiH i šire.

                   

 

Uvodni članak prvog broja Glasnika pod naslovom  „Prva riječ“:

                   

      „Selamun alejkum!

      Islamska vjerska zajednica u Jugoslaviji nije dosad imala svog zvaničnog organa, u kojem bi se, pored vjerskih pitanja, pretresalo i o svim ostalim pojavama u životu naših muslimana.

      Propisima državnog Ustava i pozitivnih zakona muslimanima je u Jugoslaviji zajamčena ravnopravnost s ostalim zakonom priznatim konfesijama i data puna sloboda javnog ispovijedanja svoje vjere. Nj. Veličanstvo Kralj i ostali pozvani faktori unijeli su u naše zakonodavstvo spomenute odredbe s iskrenom željom, da se muslimani u punoj mjeri koriste tim blagodatima zakona i da se te odredbe stvarno primjenjuj. Iz istih je razloga i u članu 111 Ustava Islamske vjerske zajednice predviđeno izdavanje „Glasnika“ Vrhovnog vjerskog starješinstva. Pokretanjem ovog časopisa uklanja se jedan nedostatak i daje svima prijetaljima našeg napretka mogućnost, da svoje sile i svoju spremu stave u službu našoj zajednici, kako bi joj otvorili oči i pokazali put prema ljepšoj budućnosti.Našem je listu prva dužnost, da muslimane u jugoslaviji upozna jedne s drugima i da ih upućuje na zajednički konstruktivan rad u duhu islamskih principa, koji su istovjetni s duhom pravog  napretka i istinske kulture. Za to ima nebrojeno mnogo dokaza u istoriji islamskih naroda: gdje god i kad god su se muslimani tačno držali odredaba svoje uzvišene vjere, postigli su veoma brzo odlične rezultate na svima poljima pozitivne ljudske djelatnosti. Naprotiv, čim bi se koji islamski narod odaljio od islamskih principa, počeo je nazadovati u moralnom, fizičkom, intelektualnom i ekonomskom pogledu.

      Za upoznavanje svijeta i ljudi imaju, pored ostalih, dva veoma zgodna načina, a to su putovanja i štampa. Putovati mogu uglavnom samo ljudi koji imaju dosta novca, te prema tome, većina ostaje na raspolaganju ono drugo sredstvo, štampa, za saznavanje prilika, u kojima žive ljudi u drugim krajevima. Općenito se za muslimane može reći, da, prema svom ogromnom broju i prostranstvu zemalja u kojima su nastanjeni, imaju premalo svojih listova svih vrsta, a to vrijedi i za nas muslimane u Jugoslaviji. To je jedan od glavnijeh razloga, zašto muslimani slabo šta znaju o svojim istovjernicima ne samo iz udaljenih pokrajina, nego i  iz svog susjedstva, pa čak i u granicama iste države, nego što je evo slučaj kod nas, gdje muslimani iz Bosne i Hercegovine i oni s juga veoma malo i površno poznaju jedni druge...“

(Izvor: Glasnik Vrhovnog starješinstva Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije/njegovo osnivanje 1933.)

            

30 godina od smrti profesora Seida M. Traljića (1915-1983)

 

      Historičar i publicista Seid M. Traljić rođen je u Sarajevu 10.04.1915. u sarajevskoj mahali Vratnik. Osnovnu školu i šest razreda gimnazije završio je u rodnom gradu, a u Zagrebu je okončao gimnaziju i maturirao 1940. godine. U Historijskom institutu današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti radio je od 1949. do 1957. najprije u Zagrebu, a od 1957. u Zadru. Od godine 1980. do smrti u Zadru (1983) bio je viši predavač na Filozofskom fakultetu. Predavao je Opću povijest srednjeg vijeka i Hrvatsku povijest novog vijeka (1526-1790). Na istom fakultetu honorarno je predavao kolegij Slavenska paleografija od 1958. do 1962. Objavio je oko stotinu stručnih i naučnih radova i bio saradnik na izdanjima Leksikografskog zavoda u Zagrebu.

      Najveći dio Traljićevog stručnog i naučnog interesovanja odnosio se na ekonomske, političke i kulturne odnose između Dalmacije i Bosne od XV do XVIII stoljeća. Među najvažnije i najopsežnije njegove radove spada studija  Trgovina Bosne i Hercegovine s lukama Dalmacije i Dubrovnika u XVIII. stoljeću (objavljeno u Pomorskom zborniku I., 1962) i  zajednički rad u dva toma sa Vladimirom Mošinom Vodeni znakovi XIII. i XIV. vijeka (Zagreb, 1957). Bibliografiju Traljićevih radova objavio je prof. Stjepo Obad u Radovima Filozofskog fakulteta u Zadru (knjiga X, 1983-84).(Behar, XI, 58 (Zagreb, 2002), str. 31).

 

30 godina od smrti pjesnika Safeta Kafedžića (1910-1983)

 

      Prema tvrdnji Vehida Gunića, Kafedžić je bio autor niza pjesama koje su izvođene uz muzičku pratnju i tako stekle status sevdalinki. Među takvima je i pjesma Oči moje, kletvom bih vas kleo.

 

Deset  godina od smrti Alije Izetbegovića (1925 - 2003)

 

      Alija Izetbegović rođen je 8. avgusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu u sjevernoj Bosni. Od rane mladosti sa roditeljima živi u Sarajevu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju i diplomirao na Pravnom fakultetu. Nakon nekoliko godina provedenih u zatvoru zbog svog političkog djelovanja i nakon što su se za to stvorile odgovarajuće društvene okolnosti, 1989. godine, zajedno sa svojim istomišljenicima, osniva Stranku demokratske akcije koja je na parlamentarnim izborima 1990. godine odnijela pobjedu. Krajem te godine izabaran je za Predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. U čelništvu Bosne i Hercegovine proveo je čitav tok rata 1992.-1995. godine kada je morao donijeti brojne i veoma teške odluke. Objavio je niz knjiga na islamske i bosanskohercegovačke teme. Umro je 19. oktobra 2003. godine i sahranjen je pod posebnim mauzolejom na mezarju Kovači u starom dijelu grada Sarajeva.       

(E.K.)

 

Na Ahiret preslio Mersad Berber (1940-2012)

 

      U oktobru mjesecu 2012. godine preselio je na Ahiret istaknuti bošnjački i bosanskohercegovački likovni umjetnik  Mersad Berber. Rođen je u Bosanskom Petrovcu 1. januara 1940. godine i nakon osnovnog i srednjeg obrazivanja diplomirao je slikarstvo na Akedmiji likovnih umjetnosi u Ljubljani, Slovenija, gdje je postdiplomski studij grafike okončao 1965. godine. U Sarajevu je, u periodu od 1978. do 1982, godine bio nastavnik na Katedri za crtež i grafiku. Berberova likovna ostvarenja krase brojne galerije u svijetu uključujući i galeriju Tate u New Yorku.

      Bošnjačkom institutu u Sarjevu Berber je darovao   60 ulja i osam grafika iz ciklusa Alegorija o Srebrenici, Sarajevske razglednice i Skenderovi soneti.Bio je jedan od rijetkih bh. umjetnika koji je doživio planetarnu popularnost Dobio je brojne domaće i međunarodne nagrade. Pored slika i grafika, kreirao je plakate, omote i naslovne stranice knjiga, zatim omote ploča, uključujući i  trostruki omot CD-a sa snimkom izvođenja prve bošnjačke opere „Hasanaginica“. Njegovo djelo tek čeka pravu valorizaciju i trajan smještaj u kulturnu memoriju Bošnjaka i drugih bh. naroda.

(Iz različitijh izvora)

 

Ostale godišnjice:

 

Derviš-paša Bajezidagić  ( ? - 1603) - 410 godina od smrti.

Midhat Begić (1911-1983) - 30 godina od smrti

Salih Kazazović (1873-1943) -  140 godina od rođenja i 70 godina od smrti.

Džemo Krvavac (1913-1942) - 100 godina od rođenja

Mehmed Mejlija Kuranija (1713-1781) - 300 godina od rođenja.

Arif-beg Rizvanbegović - Stočević, poznat kao Hersekli Arif Hikmet (Stolac, 1893-Istambul, 1903) - 110 godina od smrti.

Fadil-paša Šerifović (1803-1882) - 210 godina od rođenja.

 

 

Pabirci

 

Godišnjaci (salnâme) Bosanskog vilajeta

 

       „Počev od godine 1283. (1866.) izlazili su na turskom jeziku u Sarajevu posebni kalendari ili godišnjaci Bosanskog vilajeta („Salnâmei-vilâjet“). Od 1296. (1879.) dakle odmah nakon okupacije nastao je u izdavanju tih godišnjaka mali prekid, te četiri godine nije izašao taj godišnjak. Svi godišnjaci od 1283. (1866.) do 1294. (1877.) litografirani su u vilajetskoj tiskari u Sarajevu i izdati u malom formatu kao džepni kalendari. Godine 1295. (1878.) godišnjak je tiskan sitnim slaganim slovima. Od 1300. (1882./ 83.) do1304. (1886./87.) opet je godišnjak litografiran u dosta malenom formatu, a od tada povećava mu se format i tiska se slaganim slovima do 1340. (1892./93.) kada je, kako mislim, potpuno prestao izlaziti.

      Bosanske Salnâme su važne edicije, koje su izlazile u centru Bosne u Sarajevu. Svaka salnâma sadržaje kalendarske podatke i imena svih upravnih i drugih činovnika u cijelom vilajetu. Iz toga se vidi upravni uređaj i podjela zemlje. Osim ovih podataka u salnâmama ima i lijepih članaka i statistika, koji i danas nijesu bez vrijednosti. Zapaža se, da se je statističkim podacima poklanjala naročita pažnja.

      U želji da bih čitatelje našeg lista upoznao sa najglavnijim stvarima, koje su izašle u bosanskim salnâmama, ja ću iznijeti ovdje najglavnije stvari u svakoj godini salname počev od početka, pa sve do kraja.

      Salnâma iz godine 1283. (1866.) ima, pored ostalih uobičajenih podataka, i popis osmanlijskih sultana sa datumima rođenja, zasijedanja na prijesto, smrti i slično, zatim popis svih bosanskih namjesnika sa datumima imenovanja.

      Salnâma iz godine 1284. (1867.) ima popis sultana, bosanskih namjesnika, statistiku škola u Bosni i Hercegovini, popis pazarskih dana u raznim mjestima Bosne i Hercegovine i popis godišnjih sajama.

      Salnâme iz godine 1285. (1868.) i iz 1286. (1869.) imaju statistiku škola.

Salnâma iz godine 1287. (1870.) ima popis važnijh historijskih datuma , članak o bosanskim rijekama, popis škola statistiku stanovništva i jedan članak o rudokopima željeza u Kreševu sa jednom kartom.

      Salnâma iz godine 1288. (1871.) ima popis važnijih datuma iz povijesti i popis rušdija u cijelom vilajetu (Rušdije su bile u Sarajevu, Rogatici, Zvorniku, Travniku, Jajcu, Pruscu, Livnu, Glamoču, Novom Pazaru, Taslidži, Prijepolju, Banjoj Luci i Mostaru), zatim statistiku stanovništva po vjerama, te statistiku državnih prihoda, stoke i domaćih životinja , te žitarica, zatim popis škola sa statistikom (u Sarajevu je bilo 53 muslimanske, 6 pravoslavnih, 1 katolička i 7 židovskih škola).

      Salnâma iz godine 1289. (1872.) ima popis osmanlijskih sultana, popis biblioteka u Istanbulu, statistiku stanovništva, škola i popis pazarnih dana i sajama.

      Salnâma iz godine 1290. (1873.) ima popis važnijih historijskih  datuma, popis sultana, opću statistiku, članak o putevima i mostovima u Bosni i Hercegovini i članak o rijekama Bosne i Hercegovine.

      Salnâma iz godine 1291. (1874.) ima važnu statistiku džamija, medresa, turbeta, tekija, bolnica, rušdija, hanova, kuća, dućana, magaza, mlina i slićno, članak o putevima u Bosni i Hercegovini i kartu Bosne i Hercegovine sa Novopazarskim sandžakom.

      Salnâma iz godine 1292. (1875.) ima važnije historijske datume, popis sultana, popis bosanskih namjesnika, opću statistiku, članak o putevima i članak o sitnoj i tekstilnoj industriji (ma´mulât ve mensudžât) u Bosni i Hercegovini, članak o šumama i drvetu.

      Salnâma iz 1293. (1876.) godine ima važnije historijske datume, popis islamskih i starih perzijskih dinastija, osmanlijskih sultana, bosanskih namjesnika, opću statistiku Bosne i Hercegovine i članak o putevima u Bosni i Hercegovini.

      Salnâma iz godine 1294. (1877.) ima važnije datume iz prošlosti, popis osmalijskih sultana, bosanskih namjesnika, opću statistiku, članak o putevima u Bosni i Hercegovini, članak o sitnoj i tekstilnoj industriji u Bosni i Hercegovini, članak o šumama i drvetu, te članak o rijekama.

      Salnâma iz 1295.(1878.) godine ima važnije događaje iz prošlosti, popis bosanskih namjesnika i članak o geografskom položaju i povijesti Bosne i Hercegovine.

      Salnâma iz 1300. (1882./83.) godine ima članak o putevima, članak o plodnosti bosanske zemlje, o rijekama i opće upute i savjete stanovništvu.

      Salnâma iz 1301. (1883./84.) godine ima, pored članaka, koji su ponovljeni i u drugim godištima, tablicu za sravnjivanje raznih mjera.

      Salnâma iz 1302. (1884./85.) godine ima biografije Kafi ef. Pruščaka, Šejh Juje, Ahmed ef. Mostarca. Sudi ef., Mustafa ef. Pruščaka, Sokolovića, te statistiku škola i stanovništva.

      Salnâma iz 1303. (1885./86.) godine ima biografije Nerkesije, Muhameda ef. Čajne, Skeje Mehmed Hamdi ef., Derviš paše Mostarca, Sinan bega Bajramagića, Mustafa paše Sokolovića, te statistiku škola i medresa (u Sarajevu je zabilježeno 45 mekteba, 6 medresa i 5 nemuslimanskih škola), te statistiku stanovništva prema vojnom pregledu iz godine 1885.

      Salnâma iz 1304. (1886./87.) godine ima tablicu za sravnjavanje godina, članak o gruntovnici, biografiju Abdulah ef. „Komentatora Fusûsa“, Ibrahim paše Počiteljskog. Popis velikih vezira rodom Bošnjaka, popis bosanskih namjesnika, koji su bili iz Bosne, statistiku škola i naredbu o carinjenju.

      Salnâma iz 1305. (1887./88.) godine (prava izuzeta u većem formatu) ima program o ustrojstvu šeriatske sudačke škole u Sarajevu, statistiku Bosne i Hercegovine, članak o poljodjeljstvu, o vodama i običajima u Bosni, članak o veličini zemaljske kugle u odnosu prema nebeskim tjelesima, biografiju Uvejsa dede ( Ajvaz dede, za čije se ime veže Ajvatovica), Ćuprilića Jusuf paše, Šaban ef. Nevesinjca, Sarajlije Ahmed ef. pisca brošura o „sablji“ i „peru“, Musa paše i Hrnjice Muje i Halila.

      Salnâma iz 1306. (1888./89.) godine ima članak o radu Austrije na podizanju zemlje u prvih deset godina, biografiju o Gazi Husrev begu (opširniju nego godine 1302.) i dulji odlomak iz Povijesti Ibrahima ef. Tamišvarca.

      Salnâma iz 1307. (1889./90.) godine ima članak o Derviš paši Mostarcu i njegovoj glasovitoj pjesmi, koju je spjevao pred svoju pogibiju, članak o turskim poslovicama, članak o osvojenju Bosne, kronogram Ibrahim Edhem bega Bašagića za šeriatsku sudačku školu i članak o zakonima i sudovima u Bosni i Hercegovini.       

      Salnâma iz 1307. (1890./91.) godine ima članak o političkoj podjeli i načinu uprave Austro-ugarske monarhije.

      Salnâma iz 1309. (1891./92.) godine ima članak o dužnostima  redovnih sudova.        

      Salnâma iz 1310. (1892./93.) godine ima važnije datume iz historije, članak o Hidžazu i članak o važnosti medicine.

      Članci osim nekih u kasnijim godištima, nijesu potpisani. To je jedan letimičan pregled sadržaja, bosanskih „Salnâma“. Sva godišta ovih Salnâma nalaze se kompletirana u Gazi Husrev begovoj biblioteci u Sarajevu te se njima može poslužiti tko želi.

(Tekst iz pera Mehmeda Handžića „Godišnjaci (salname) Bosanskog vilejate“, El-Hidaje, V/11-12, Sarajevo, 1942., Str. 289-290)

 

Kiraethana u Prijedoru - osnivanje

 

Prijedor, 3. oktobra 1898. godine

 

„... Na našu veliku radost odobrila je Visoka zemaljska vlada pravila ovde ustanovljenog „Čitaoničkog društva“ pod imenom „Turska Kiraethana“ (Kiraethane-i Islamije). Kako se iz naslova vidi, članovi toga društva mogu biti jedino muslimani, te državni činovnici.

Na 29. septembra 1898. održana je prva redovita skupština u kojoj su (izabrani) i to: za predsjednika Omer Vehbi ef. Čirkinagić, za potpredsjednika Sulejman ef. Mandić, za tajnika Husref beg Kapetanović, za blagajnika Sulejman aga Badić, za knjižničara Ali ef. Mandić, za nadzornika Osman beg H. Selimbegovićn i za članove odbora: Mehmed beg Kapetanović mlađi, Hadži Abdaga Abdagić, Mehaga Smajić, Mustajbeg Cikota, Alibeg Kapetanović i Mustafa ef. Kurbegović.

     Na 8. oktobra ove godine bilo je svečano otvaranje Kiraethane kod koga su čina gospoda činovnici sa ovdašnjim gospodinom predstojnikom na čelu također prisustvovali.

Nakon pregledanja društvenih knjiga i površnog  pregledanja društvu predanih dobrovoljnih priloga, te učinjenih troškova, proglasio je predsjednik Kiraethane sa sljedećim govorom Kiraethanu otvorenom:

„Visoko štovana gospodo i mila braćo ! Ovaj čas, obavismo veoma važan čin, stoga smatram za ugodnu dužnost, da radi istog, koju riječ progovorim. Sjećajući se ovi mah dana svog djetinjstva, kad sam u mekteb hodio, pade mi na um jedan pobožni bejit u kojem se nalaze slijedeće važne riječi:

     „Pri svakom početku i svršetku - učio sam - Bože, neba i zemlje izli svetu blagoslov-.“

       Danas se otvara ova naša Kiraethana, stoga i ja počimam ovo naše djelovanje riječima: Bože neba i zemlje izli sveti balsgoslov na ovo mjesto i na naš zajednički rad, koji nas ima voditi bratskoj slozi i ljubavi jer se kaže: „Alejkum bidžemaati fe inne jedallahi alal fuslat, to jest: Držite se složno, jer gdje je sloga tu je i Božja pomoć“.

        Mila braćo, nas uči naša sveta vjera, da nam je svako dobro djelo započeti sa Bogom, te i ja kao predsjednik naše „Turske kiraethane“ sa pomoću Božijom otvaram ovaj čas našu  Kiraethanu, te se nadam slogom, dobrom voljom i jedinstvom naše jednovjerne braće, da ćemo nastojati da je u svačem moralno i materijalno potpomognemo, zašto Vas, braćo, svakom zgodom činiti molim, s tom zgodom će se i naša mladež u ovoj Kiraethani upućivati, da budu pravi dobri sinovi svojih otaca i pradjedova...“

(Bošnjak, VIII, 40, Sarajevo, 6. oktobar, 1898).

 

Kjutubhana u Sarajevu

     “Iza smrti Ahmed Hatemi ef. (riječ je o Ahmed Hatemu Bjelopoljaku koji je umro 1168/1754 godine, prim. E.K.) odluči mu otac Osman  Šuhdi ef. napraviti radi vječite uspomene zbog (toga)  što nije više imao muška evlada kjutubhanu u lijepom našem Sarajevu, jer je do tada nije bilo. Za gradnju pošalje odmah novac na bosanskog valiju H. Mehmed pašu Kukavicu rodjenog Fočaka. Ovaj primivši novac počne je odmah graditi i to godine 1171 (1757) na istočnoj strani dvorišta Careve džamije na šest ćošeta (ćoškova) 12 aršina visoku isto toliko široku pod kubetom, koje je bilo isprva pokriveno drvetom,  a istom druge godine iza okupacije pokrio ju je merhum Mustafa Hajrudinbeg Fadilpašić olovom.         Do godine dana bude i sagradjena kako to i Mula Mustafa Bašeskija u svojoj kronici piše.” U godinama poslije njenog osnivanja, među dobrotvorima za pomenutu biblioteku spomenuti su Muhamed Seid ef. Hromić i  bosanski valija Mehmed Huršid paša, dok je za prvog hafizi-kjutuba ili bibliotekara bio imenovan Mula Jahja rodom iz sela Obre, nakon čije smrti 1176/1762 godine taj posao, prema pisanju Mula Mustafe Bašeskije, bude povjeren Mula Ahmed Fojničaninu koji ubrzo toga umre a naslijedi ga H. Mehmed ef. Fojničanin“.

(Izvor: Kemura šejh Sejfudin Fehmi. U dvorištu Careve džamije merhum Osman Šuhdi ef. kjutubhana. Sarajevo: Islamska dionička štamparija, 1334/1916. str.3, 4, 10 ).

 

Ljudska duša u viđenju Ali-Dede Bošnjaka

 

      “Ali-Dede Bošnjak je razvio i specifičnu  koncepciju ljudske duše, koja kao čisto spiritualni entitet u skladu sa tradicijom, potiče iz “višeg svijeta”, tj. svijeta noumenona (al-gayb) i predstavlja prvi emenent-objekat božanske moći. Kao “sveta svjetlosna supstanca” poznata pod nazivom “uzvišeni element” (al-unsuru-l-a’zam), “sušta istina” (haqiqatu-l-haqa’iq) kod učitelja gnose, te “univerzalna pratvar” (al-hayula-al-kulliya) poznata i kao “univerzalna potencijalna sila” (al-quwwatu-l-qabiliyyatu l-kulliya) koju neki nazivaju i “nedjeljivom supstancom” (al-gawgharu-l-fardu-l-ladi la yatagazza’u) ona i prvo stvorena. U tom smislu važi i kao supstanca po sebi. Oslanjajući se na Ibn Arabija i Sanhadžija koji, između ostalog, ističu da ima mišljenja da je duša i prostorno određena, Ali_Dede se priklanja stavu da je ona izvan prostora, te da kao takva ima brojne sinonime. On ističe sljedeće: “ Pero (al-Qalam), Um (al-‘Aql), monada (al-gawharu-l-fard), Ploča (al-Lawh), Univerzalni duh (ar-Ruhu-l-kulliyy), Stvarna istina (al-haqqu-l-magluq) i Pravednost (al-‘Adl) ukazujući istovremeno na njenu identičnost sa “Univerzalnim Muhammedovim duhom” (ar-Ruhu-l-Muhammadiyyu-l-kulliyy) rodnim mjestom svih duša.

      U tom smislu, on se poziva na hadis “Ja sam praotac duša, a Adem je praotac ljudi” (Ana Abu-l-arwah wa Adam Abu-l-bašar), a za  tumačenje poznatog stavka iz Kur’ana o duši: “Pitaju te o duši ! Reci:Duša je stvar moga Gospodara, a vama je dato samo malo znanja” (Quli r-ruhu min amri Rabbi wa ma’utitum mina l-ilmi illa qalilan). On se poziva na Gazalija koji o tome piše:

“To (duša) je stvar Gospodara. Suština, bit duše je u tome da je ona entitet po sebi. Nije akcident niti tijelo, nije prostor niti zauzima mjesto niti pravac. Nije spojena sa tijelom niti svijetom, niti je odvojena od njega. Jednostavno, nije tijelo u svijetu, unutar tijela, niti izvan  njega nego je duh, božanski duh, lijepa tvar u čovjeku što teče tijelom…”

(Kasumović, Ismet. Ali Dede Bošnjak i njegovo filozofijsko sufijska misao. Sarajevo: El-Kalem, 1994. Str. 205-206).

 

Hidžretski kalendar

   

       «Osnova hidžretskog kalendara je astronomska vidljivost Mladjaka. Prvi dio (alaturka) hiidžretskog mjeseca počinje onu večer (akšam) iza mijene Mjeseca, kad Mladjak prvi put zadje poslije Sunca.

Tablice na strani 14 i 15 daju čas mijene, dob (starost) Mjeseca u času Sunčeva zalaza, debljinu Mjesečeva srpa i astronomsku vidljivost. Dob Mjeseca je vremenska razlika izmedju akšama i mijene. Debljina srpa je ugao, mjeren u lučnim sekundama (''), pod kojim se u akšam vidi najdeblji dio Mlađaka. Astronomska vidljivost nam kazuje, za koliko minuta zalazi Mjesec prije (-) odnosno iza (+) Sunca.

      Vaktije. Vaktije su rađene po šerijatskim propisima i zavedenoj praksi, u srednjoevropskom vremenu.

      Podne (zuhr) nastupa jednu minutu iza prolaza središta Sunca kroz meridijan dotičnog mjesta.Toliko otprilike vremena (1 min) treba, da se središte Sunca pomakne iz ravnine meridijana za polovinu širine (radius) Sunca), pa da se primijeti prelaz sjene nekog predmeta na istočnu stranu meridijana.

      Ićindija ('asr) počinje, kada se vodoravna podnevna sjena So uspravna predmeta dužine 1 poveća  za dužinu samog predmeta tj. kad bude dužina vodoravne sjene S=So +1. To je prva ićindija, koja se kod nas klanja. Druga ićindija nastaje kasnije: kada se vodoravna podnevna sjena So uspravna predmeta dužine 1 poveća za dvije dužine predmeta tj. kad bude  dužina vodoravne sjene S = So+2.

      Zalaz sunca  je početak akšamskog vremena (magrib). Vrijeme zalaza je rađeno s horizontalnom refrakcijom od 34' i prividnim radiusom Sunca od 16', kao i u drugim astronomskim godišnjacima, s tom razlikom, što je u ovom takvimu dodana još srednja vremenska depresija horizonta od 6 minuta kroz čitavu godinu i za sva mjesta u našoj državi.b To znači: u našim je vaktijama zalaz Sunca stalno za 6 minuta kasniji nego u drugim astronomskim kalendarima Toliko vremena, otprilike, u doba najveće godišnje vremenske depresije (ljetni solsticij) treba čekati u našim krajevima, dok Sunce, koje je već zašlo u jednom mjestu, zađe i na 800 m visoku(relativno) susjednom brdu. koje se vidi iz tog mjesta.

      Jacija (iša') nastaje, kada se središte Sunca spusti 17* ispod zapadnog horizonta. To je prva jacija, koja se kod nas klanja. Druga jacija nastupa kasnije, kada se središte Sunca spusti 19* ispod zapadnog horizonta.

      Zora (fedžr) pada u vrijeme, kad se središte Sunca nalazi 19* ispod istočnog horizonta. Dnevni post (imsak) počinje neposredno prije a sabahsko vrijeme (fedžr) neposredno iza zore.

      Izlaz sunca je čas prestanka sabahskog vremena, a računat je s istim temkinom kao i zalaz tj. u našim je vaktijama Sunčev izlaz 6 minuta ranije nego u ostalim astronomskim godišnjicama.

      Vrijeme bajram-namaza počinje 45 minuta iza Sunčeva izlaza.

      Dopuna je broj sati i minuta, koji dopunjuju vrijeme zalaza Sunca na 12 sati. Ako se ova dopuna doda srednjoevropskom vremenu nekog časa, dobiće se alaturka vrijeme toga časa, mjereno od posljednjeg zalaza Sunca.

      Dužina dana je vrijeme od izlaza do zalaza Sunca i ona je u našem takvimu za 12 minuta veća nego u drugim astronomskim kalendarima.(Takvim za 1959. godinu (hidžretsku 1378/79). Sarajevo: Udruženje ilmije NR BiH,1958. p.5-7.,

(Izvor: Islamski kalendar i astronomija. Priredio Enes Kujundžić. Sarajevo: El-kalem,1991.)

 

 

 

 

Kijametski  (Sudnji) dan

  

       “To je vrijeme kada će nenadano nastupiti jedan glas, od koga će sve na nebesima i zemlji stradati osim onoga što Bog htjedne od njegovih stvorova, koji će kasnije umrijeti, jer Kur’an kaže: “I biće puhnuto u sur, pa će pomrijeti sve što je na nebesima i na zemlji, osim što Bog htjedne, i “ posljednji čas nastupiti će izneneda, a da oni  i ne opaze." Čitav svijet ostat će pust i porušen onoliko vremena koliko Bog htjedne, a zatim će svega osim Boga nestati. To znače kur’anske riječi: “Sve osim Božijeg bića će propasti.” Na ovo se odnose Božije riječi: “Kome danas pripada carstvo ? Jedinom svemoćnom Allahu.”

      Zatim će uvijek živi i vječiti Bog proživjeti meleke, a iza toga će se pocijepati nebesa, potamnjeti sunce, pomračiti mjesec, a zvijezde se prosuti. Bog kaže: “Kada se nebesa pocijepaju,” “Kad sunce potamni,” Kad pomrči mjesec, a sastane se sunce i mjesec, i kada se zvijezde prospu. Zemlja će se uzdrmati tako, da će se sve na njoj porušiti i brda će se sa svojih mjesta dignuti. Kur’an kaže: “Kad se zemlja protrese a brda  raskomadaju.”

      Zatim će povikati Israfil: “O truhle kosti, iskidano meso i razasute kose, Bog vam naređuje da se sakupite radi suđenja!” Njegov će glas svakom jednako stići. Kur’an kaže: “Kad vjesnik poviče izbliza.” Nato će se dijelovi tjelesa odijeliti od zemlje bilo tako, što će se sakupiti nakon što su bili razasuti, ili tako što će ponovo biti stvoreni. Iza toga će Bog dati neku vrstu kiše, iza koje će tjelesa putem nicanja nastati. Bog kaže: “Od zemlje smo vas stvorili, u nju ćemo vas opet vratiti i iz nje po drugi put proživjeti.”

(Pruščak, Hasan Kafija. Džennetske bašče o temeljima vjerovanja. Sa arapskog preveo Mehmed Handžić. Sarajevo: Preporod, 1974. Str. 45-46).

 

                                                       

Umjetnost veza

 

       “Umjetnost veza u Bosni i Hercegovini dospjela je u muhamedanskom haremu do najvišega savršenstva. Osim možda na istoku ne može se naći naroda, u koga se umjetnost veziva tako usavršila i u koga se i tako daleko razgranala kao u Bosni, a prispodobivši naše bosanske vezove sa sličnim umotvorinama orijentalnih naroda, naći ćemo u Bosni po gdjekoji komad, koji je sa umjetničkog gledišta, daleko savršeniji od istočnih proizvoda.

      Vez je u našim haremima od davnina bio najmilija zabava djevojaka i žena, koje u njega nisu štedjele ni muke ni vremena, jer ti radovi nisu bili namijenjeni za prodaju, već su njima darivali kojom svečanom prigodom svoje znance i prijatelje. Kad bi se djevojka udala, darivala bi svog vojna i svatove jaglucima i maramama, kad bi se u kući dijete rodilo, darivali bi roditelji polaznike, a tako bi se i u drugim zgodnim prilikama izmjenjivali darovi, koji gotovo uvijek sastojahu se od vezova. Razumije se po sebi, da ni jedna djevojka neće, da se njenom radu ko naruga, pa za to u nj ulaže svu svoju muku i vještinu, te natječućoi se tako vezila sama sobomj, dospjela je svaka do velike vještine u radu, a po gdjekoja postala je pravom umjetnicom. Dom seljanka bez posebne sprave veze sve na ruci, naći ćemo u muhamedanskim kućama đerđef, koji se od modernog razlikuje tek time, što imade četiri noge.

      Kao materijal, na kome se veze, služi isključivo sitni, rijetko otkani pamučni bez (čereče) a u prijašnja doba upotrebljavao se i bez otkan od sitno prepredene lanene pređe, koja se odlikovala neobičnom mehkoćom, te nas sjeća na one sitne otke, od koje nekoć Grkinje rezahu svoju odjeću. Po gdjekada vezlo bi se na onom sitnom, svilom protkanom bezu, koji se iz Bruse razašilje po cijelom orijentu, te nas vanrednom sitninom teksture sjeća na paučinu.

      Na bezu veze se samo svilom i zlatom, a tehnika je dvojaka: ili se veze brojem ili po pismi. Kada se veze brojem, valja vezilji pomno da broji žice osnove i potke, te da matematičkim redom zadijeva nit u ona sitna okanca beza i tako joj se ornamenat nerazdjeljivo veže uz teksturu beza., kada se veze po pismi, onda će vezilja nacrtati konturu svoga ornamenta na bezu, ne gledeći na njegovu teksturu, a iza toga će ga tek izraditi. Kako se po sebi razumije, ova potonja tehnika dopušta mnogo slobodniji razvitak ornamentike, a i ne traži onoliku strpljivost, kao brojem vezena, pa ipak je naše vezilje ne prigrliše onom ljubavi, kojom prigrliše brojevnu, jer u nje nema čara tehničkog savršenstva, a rijetke bijahu onake vezilje, koje umješe, da taj čar nadomjeste umjetničkom kompozicijom samoga ornamenta.” Školski vjesnik, VI (Sarajevo, 1899), str. 864 – 865.

      “Naše ženskinje bez razlike vjere nije zaostalo u dekorativnoj umjetnosti iza profesionalaca terzija. One su unijele u svoj rad mnogo naše duše  i shvaćanja. Vez je s našom ženom srastao. To je gotovo jedini način iznošenja misli I osjećaja. Njihovo djelo prelazi sve više granice dekorativne umjetnosti. Komunikacija boja koje su postale smjelije upravo očaravaju čovjeka. Vezilje ne vezu na prodaju, već za sebe I za one kojima svoje radove poklanjaju. U narodnim pjesmama vrlo su lijepo opisani momenti kako djevojka dariva svatove I junake jaglucima, košuljama I boščalucima. Stare su vezilje bile neizmjerno marljive I ustrajne da su čak I na mjesečini vezle I tkale, a prelje bi prele po svu božju noć. Vrlo zgodno karakteriše narodna pjesma našu marljivu vezilju:

 

Uranila Ajkuna djevojka,

Prije zore i prije sabaha,

Do sabaha četiri sahata,

Do sabaha dvore pomećala,

A do sunca vode donosila,

Kad svanulo isunce granulo,

Onda cura đerđef prihvatila,

 I uz đerđef turčiju poteže,

Podigla je tanko glasovito,

Te je staru probudila majku.

 

      Zanimljivo je da je uvijek (motiv) u oba veza s lica i  naličja jednak, što moderne vezilje mogu da postignu jedino tzv. “Holbajn tehnikom” . Muslimanke ne vezu nakrsticom kao naše seljanke, ali zato imaju mnogo drugih bodova: Mušebak je najobičnija, a ujedno i najteža vrsta veza. Naziv mu je otuda što svojom šupljikastom tehnikom, koja nastaje stezanjem i oplitanjem žica, podsjeća na mušepke (rešetke) na pendžerima u muslimanskim  kućama. Po mušepku su često vezene zlatne grančice, sablje, puške, ptice itd., a tome vele onda “kasnak”, a motiv sam nazivlju “u kafezu duda”. U ovom slučaju pokazuje mušebak rešetke na kafezu.

      Kadaif . Ova tehnika slična gornjoj, samo što se ovdje izrežu suvišne žice, a preostale opliću svilenim koncem (rasplit). Naziv je došao po kadaifu, jelu od umućenog žutog tijesta, što se peče na ugrijanoj demirliji, te naliči dugim dugim tankim vlakancima. Ovo se jelo obično jede uz veliki post Ramazan. Razvaruša je tehnika kod koje se veze preko jedne, dvije ili više žica i time nastaju kraći, ili dulji bodovi, koji čine razne figure i rpuge. Naziv mu je od razvaruše, slatkog tijesta, koje je u tevsiji isparano na hamajlije (trokutevi) ili kusove.

      Biserdžik: Pod tim imenom razumijevaju se sasma sitni  poput bisera bodovi kojima se ispunjavaju veće plohe. Stambolski gajtan je gusto spajanje križića. Pletenica  je spajanje gajtana lijevo I desno to čini pletenicu...“

(Spomenica dvadesetipetogodišnjice Gajreta: 1903 – 1928. Sarajevo: Glavni odbor Gajreta, 1928. Str. 32-33).

 

Bošnjačka balada iz Koraja-Čelića

    

      Balada pod naslovom Kći umjeto oca išla na vojsku  govori o djevojci koja se presvlači u muško odijelo da bi vojevala umjesto onemoćalog oca Ovaj motiv koji  je inače prisutan u zapadnoevropskoj baladesknoj tradiciji, nalazimo i u ovoj bošnjačkoj baladi koju je Alija Nametak zabilježio od Mejre Islamović iz čelićkog kraja u okolini Brčkog u Bosanskoj Posavini.

 

Kći mjesto oca išla na vojsku

 

U onoga age Hasanage,

Pozvaše ga na carevu vojsku,

Al' u age sina ne bijaše.-

Devet šćeri na čardaku veze.

I on ode na gornje čardakle:

„Moje šćeri, moje košutice,

Koja ćete za babu na vojsku?“

Progovara Šahbegijamlada:

„Iđi, babo, u novu čaršiju,

Pa mi kupi vojničkoga konja,

Kupi meni vojničke haljine,

Ja ću ići za te vojevati“.

I on ode u novu čaršiju,

Pa joj kupi vojničke haljine,

Pa joj kupi vojničkoga đogu.

Opremi se Šahbegija mlada,

Ona krenu poljem zelenijem,

Ona ode na carevu vojsku.

Vojevala devet godin' dana,

Mani bile bosanske spahije,

I odoše pa caru kazaše:

„Aman, care, aman, patišahu,

U vojsci nam neznana delija,

Trup junački, pogled djevojački“.

„A vi id'te na polje zeleno,

Pa se skačte skoka junačkoga.

Ako ona bude ženska glava,

Neće moći vama preskočiti“.

Redaše se bosanske spahije,

Dođe reda Šahbegiji mladoj.

Jedno skoči, mal him ne preskoči,

Drugoč šćede pa joj ne dadoše.

I odoše caru pa kazaše:

„Aman, care, aman patišahu,

U vojsci nam neznana delija,

Trup junački, pogled djevojački“.

„A vi id'te na polje zeleno,

Bacajte se kamena s ramena.

Ako ona bude ženska glava,

Neće moći vama prebaciti“.

Redaše se bosanske spahije,

Hitaše se kamena s ramena,

Dođe reda Šahbegiji mladoj.

Jednoč hiti, mal him na prebaci,

Drugoč šćede pa joj ne dadoše.

I odoše caru pa kazaše:

„Aman, care, aman patišahu,

U vojski nam neznana delija,

Trup junački, pogled djevojački“.

„A vi hajte u vruće hamame,

Ako ona bude  ženska glava,

Neće smjeti s vama u hamame“.

Grlom viče Šahbegija mlada,

Ona viče slugu Husejina:

„Husejine, moja vjersna slugo,

Kad ja pođem u vruće hamame,

Tipoviknigrlombijelijem:
-Ima l' ovđe Šahbeg Dizdarage?

Vlasi su mu kulu zarobili,

Stara oca s konj'ma prigazili,

Staru majku nadžacima bili“.

Kad je pošla u tople hamame,

Grlom viče sluga Husejine:

„Ima l' ovđe Šahbeg Dizdarage ?

Vlasi su mu kulu zarobili,

Stara oca s konj'ma prikazili,

Staru majku nadžacima bili“.

Povrati se Šahbaz Dizdaraga,

Pa pojaha debela đogata,

Pa se krenu niz široko polje.

Bog ubio ortahovu gran,

Zaklvači je do oraha grana,

Ukide joj kalpak i čelenku,

Prosuše se sitne pletenice.

Gledale je bosanske spahije:

„Vojevala devet godin dana,

Ne bjehosmo kader obljubiti,

Uteče nam glavita djevojka“.

Kol'ko su se oni udarili,

Mor im čoha na koljenu puca.

 

(Alija Nametak. Od bešike do motike, Sarajevo, 1970., str. 100-102).

 

Težak položaj bošnjačke knjige u današnjoj BiH

 

    Već duže vrijeme ono malo izdavača i knjižara u Sarajevu, posebno bošnjačke provenijencije, s pravom ukazuju na katastrofalno stanje knjige u današnjoj BiH. Suočena sa poreskim opterećenjima od 17% PDV-a, (u susjedstvu su ti procenti znatno niži) bošnjačka knjiga se našla u bezizlaznom položaju. Očekivanja da će Fondacija za bibliotečku djelatnost (www.fondacijabiblioteke.ba) doprinijeti popravljanju takvog stanja su se izjalovila.  Osnovana odlukom Vlade Federacije BiH 19.12.2007. godine sa ambicioznim ciljem da pomogne posebno razvoju bibliotekarstva i bibliotečke infratsrukture na osnovama međunarodnih smjernica i standarda, ova institucija je iznevjerila osnovne postulate svoje misije. Naime, ne zna se da je ijedan istraživački projekat iz oblasti bibliotekarstva u užem smislu kao ozbiljne profesije posebno o temi bibliografskih istraživanja dobio podršku Fondacije.Ibretu nigdje kraja!. 

http://www.ifla.org/VII/s11/pubs/school-guidelines.htm).