Nadomak Rahića, na njegovoj sjevernoj strani, nalazi se zaselak Čande. Doskora su Čande smatrane, zbog svoje neposredne blizine, jednom rahićkom mahalom (naseljem) i njegovim sastavnim dijelom. I pored toga Čande su imale nešto svoje, posebno: lijepe, uredne, čiste i obijeljene kuće s gospodarskim zgradama, utonule u bujnim šljivicima. Najbrojnije porodice su Čandići i Bekrići (tu su još Bešići, Ćehajići). Po svojoj prilici zaselak Čande su nastale doseljenjem izbjeglica i povratnika iz grada Čanada povlačenjem turske vojske iz Mađarske i Banata poslije pada Budima i bitke kod Sente 1686.godine. Čanad je današnji  Sanad, sjeverno od Čoke i Sente na lijevoj obali rijeke Tise.

Evlija Čelebi u svom Putopisu u prijevodu i obradi dr. Hazima Šabanovića¹) na str.531.navodi kako je putovao i prolazio kroz gradove segedinskog i čanadskog sandžaka (oblasti), opisujući, pored ostalog i grad Čanad, kao sjedište i centar istoimenog sandžaka. U grad Čanad E. Čelebi je došao, kako sam kaže, iz Segedina preko Martonoša. To je moglo biti oko 1664. godine (1074.g. po hidžri), kada je Evlija pratio Elči Kara-Mehmed pašu na njegovom putu u Beč austrijskom caru kao izaslanik Porte.

Čande su danas malo, ali vrlo napredno selo s razvijenom poljoprivredom i voćarstvom. U čandama je sagrađena i 1972. godine otvorena vrlo lijepa džamija.

Tako je pisao o Čandama prije 27 godina rahmetli Enver Mulahalilović.

Naravno od protoka tog vremena dosta se toga promijenilo u razvoju ovog malog pitomog mjesta koje danas broji  100-ak domaćinstava i jednog od najmanjih mjesnih zajednica i džemata. No kako i tada kada je pisao o Čandama rahmetli Enver Mulahalilović ni danas ovo mjesto nema nekih ozbiljnijih institucija osim džamije koja se nadaleko vidi sa obližnjih brda u mnoštvu kuća koje su je saletile sa svih strana.Džamija u ovom džematu prvi put je sagrađena oko 1930. godine. Temeljito je obnovljena i rekonstruisana 1970. a posljednje njeno renoviranje započelo je 2004. godine. Radovi na ovom objektu su u završnoj fazi.

Imami u ovom džematu bili su: Mehmed ef. Osmić zvani Brođo, Ramadan ef. Pekić, Hamid ef. Ahmedbašić, Zaim ef. Šerifović, Husein ef. Hodžić, Hasir ef. Redžić i Mehmedalija ef. Karamujić, sadašnji imam.
Od vakufske imovine, osim navedene džamije, u džematu se nalazi mekteb, imamska kuća, gasulhana, mjesno mezarje i jedna vakufska njiva. Među vakifima posebno se ističe Mevludin Bekrić, koji je uvakufio zemljište uz džamiju.
U džamiji se redovno obavlja svih pet dnevnih namaza, a mektebska nastava se održava dva dana sedmično, subotom i nedjeljom.

 Prije ovog posljednjeg rata imam u ovom džematu je bio  Husein ef. Hodžić odnosno Hasir ef. Redžić koji je do devedesetih bio tu da bi tada mlađahni i sa lijepim glasom softe došao Mehmedalija ef. Karamujić iz Maoče koji je  i danas na mjestu imama u ovom džematu dakle punih 20 godina rada u ovom džematu. Čande pored džamije imaju i jednu malo veću zgradu koja je doduše na razmeđi između njih i mjesne zajednice Ćoseti koja im koristi kao objekat za otkup proizvoda, prodavnica neko vrijeme te sastanci. U zadnji period je renovirana i dobila je novi sjaj, ali nije ni izbliza objektima koje bi mogle promovisati kulturna dešavanja ovih mjesta kao što je to slučaj u većim mjestima. Koliko je meni poznato Čande su jedina mjesna zajednica na ovom prostoru  koja trenutno ne posjeduje nogometni klub iako u zadnjih godinu dvije dana  imamo već izgradnju igrališta za nogomet određene parcele nedaleko od kuće Mevludina (Meme) Čandića. U Čandama egzistiraju dvije pilane za rezanje drveta vlasnika Mevludina Čandića i Suada Čandića koji zapošljavaju nekoliko radnika. Tu su i dvije prodavnice kao i otkupna stanica mlijeka gdje vrijedni čandovljani dostavljaju svoje mlijeko otkupljivačima mlijeka. Čandovljani su vrijedan narod to pokazuju svojim zasađenim voćnjacima, mehanizacijom koju posjeduju za obradu zemljišta kao i lijepim i bogatim domaćinstvima, asvaltiranim ulicama i sokacima kao i uličnom rasvjetom što je bilo nezamislivo prije par godina.Također su  projekte  uradili u poboljšanju kanalizacije kroz naselje.

Hamid Hasikić / dzematrahic