O(p)stani

 Bosna (i Hercegovina) bez nas može, mi bez nje ne!!

Na sve strane se „naš svijet - ovdašnji“ otima za nekakva garantna pisma, vize, eure/dolare... i malo ko ne (is)koristi priliku, ako dobije šansu, da ne „zguli“ odavde. Politika se „satra od brige“ ne bi l' dobili bezvizni režim, da bi s (opet)novim biometrijskim pasošima/putovnicama mogli rahat via civilizacija!!! Zapad je postao MIT, pogotovu onima(običnom puku) koji tamo nisu bili i o Zapadu znaju(sve) iz tuđih priča.
Treba, svakako, biti pošten te reći da je zapadni sistem života u svakom pogledu uređen(iji) i neuporediv je sa ovakvim (tranzicijskim) državnim uređenjima kao što je naše. Međutim, budimo iskreni samo je u pitanju kapital (čitaj: Lova) i Zakon.
Ako imate novac, ako ste sposobni da ga zaradite, onda ste dio te „mašinerije“ koja ne stoji, nego melje i drobi sve ono i one koji joj stanu na put.
Zakon je SISTEM koji uređuje sve sfere života te se imperativno mora poštovati(čak i od strane političara!) jer u protivnom slijede sankcije koje nisu samo „blaga opomena“ nego, ponekad, „jaki šamari“, mahom po džepu.
I mogao bih povazda o Zapadu, ima tamo svakojakih čuda, ali neću, jer mi je Zapada potaman. Džaba lova, džaba blještave reklame, sve je to besmisleno i nestvarno u odnosu na puninu duše.
Da, duša, može li se napuniti eurima i dolarima?
Ne, naravno! Ona se puni merakom i običnim (naizgled bezazlenim i novcem nemjerljivim) sitnicama. Srce i duša vole lijepe stvari a pitanje je da li danas sve ono što nazivamo Zapad spada uopšte u kategoriju lijepih stvari? Je li ljepota biti materijalno bogat, a emotivno siromašan?
Mogu li se, npr. svim ljepotama Zapada nadoknaditi zvuci rodnog kraja?   
Mogu li se novcem kupiti poznati i karakteristični mirisi naših ulica, avlija, mahala ili veseli osmijesi rođaka i komšija?
Ili jednostavno: može li se parama kupiti prolaznost života, te bolno saznanje da se „nakon svega“ u Bosnu (i Hercegovinu) dođe samo pred kraj života?
Vrijeme kad prohuji, uzalud su kajanja i sjećanja, te sve pare svijeta – duša boli, pati i insan se kaje mada ništa promijeniti ne može!

Bosna i Hercegovina je čudna zemlja, a mi, koji živimo u njoj spadamo u čudake, naročiti u „čudima“ prednjače Bošnjaci. Kad nas pogledate, svakojakih „fela“, ali, skoro u svakom od nas ima ono čehre, ono NEŠTO što nas izdvaja od ostalog svijeta: ha nismo kod kuće, na licu  i u očima nam se nastani tuga. Prekrivamo mi to na sve moguće načine, smiješimo se, veselimo, ali, kad se sastanemo sami sa sobom, pa kad se počnemo baviti „revizijom prošlih dana“, onda nam uzdasi postanu jecaji, suze pomahnitale bujice, a iz očiju bi se najtužniji romani mogli ispisati. Sve možemo slagat, ali sebe ne!

Razumijem ja ovaj svijet koji dođe „otud“ pa kad ih pitate: Kako je, šta ima tamo? Svi isti odgovor daju: Samo trčim(o)! I nije to nekakva fizička trka da bi se neko pobijedio u „metarskim rastojanjima“, nego se uporno trči PROTIV SEBE! Valja sebi napraviti „atletski repertoar“ da bi se imalo što manje vremena za sastajanje sa samim sobom. To se jedino može „trčanjem“ za eurima/dolarima (danonoćno); umorom do iznemoglosti (pa se od njega nema kad razmišljati – ha glava na jastuk, gotovo!); to se može bježanjem od stvarnosti i saznanja da će se „za koju godinu“ u penziju i onda se „posve“ ide kući i tad će se imati vremena za sve.

E, MALO MORGEN!!! Zaradila se lova, napravile se kuće/pokupovali stanovi, ali se i kičma oštetila i evo, penzija. A kad se dođe u penziju nema više onog od prije (što se nosi u sjećanju kao hamajlija). Roditeljske kuće opustile, avlije dobile novo ruho, na mezarjima/grobljima vazda poznatih imena, po stazama djetinjstva trče „novi klinci“, a po stazama mladosti neki novi momci... Uzalud sjećanja i jadikovanja – šta i kako je nekad bilo! Ustvari, koga uopšte i interesuje: kako je nekad nešto bilo? Oni što sad žive, žive samo za prošlost, a oni što su  nekad živjeli odavno su dio prošlosti.

Zato, neka sam se vratio. Neka sam ostavio silnu lovu i blještave reklame. Imao sam para, ali sam bio siromah (u duši). Sad ni približno nemam para kao što sam imao kada sam „tam“ bio, ali sam sto puta bogatiji jer sam rahat. Pune mi oči moje Zemlje i moga Svijeta. Ne tražim mnogo, zapravo to što imam, potaman mi je jer svakako sve što koristimo ima (samo) privremeni karakter. A zašto sam baš ovdje, nije to bila moja volja ili odluka, to je neko davno prije mene odredio i „kodirao“ da budem ovdje u ovoj zemlji, „bosoj al' prkosnoj“.

U pjesmi bi to trebalo ovako izgledati:

OSTANI

Ostani
Ovdje se živi
radi života
A život ovaj
kratak je
I ima smisla
ako se uzme
„u svoje ruke“

Ostani
Ako moraš
tuguj,
i tuga je
za ljude –
čisti dušu
raskriljuje srce

Ostani
Ne napuštaj
mezarja
svojih pradjedova
i avlije
predaka davnih

Ostani
Radi sjećanja:
manje bole
kada nisi
sam

O(P)STANI
OVDJE
radi Bosne
Ona bez TEBE
može,
ali ti
bez nje
NIKADA !!!

 

Koliko nam je stalo do vode ?

Prije tačno 22 godine, nekako u rano ljeto 1987. prilično sam poranio na obale rijeke Brke, koja protiče kroz moje rodno mjesto jer sam se nakon višemjesečnog izbivanja zaželio pecanja. Spakovao sam sve što mi treba te ponio nekoliko sendviča koje sam izlaskom sunca u slast pojeo a nakon toga sišao u plićak te se svojski napio bistre i skoro sladunjave vode. Voda se tada pila i u rijeci se kupalo bez sumnje u čistoću vode.

To što sam tada uradio ostalo mi je kao bolna uspomena jer moja rijeka i dalje postoji, ali njena prvenstvena namjena zadnjih desetak i više godina je da se u nju sprovede što više kanalizacionih cijevi, svih oblika i da se što više zagadi svim mogućim otpadima: olupinama starih automobila, dotrajalim frižiderima i pećima, šutom i željezom, te neizostavnim PVC „ukrasom“ – flašama i kesama, koje ostanu nakon svakog većeg povećanja nivoa rijeke.
Igrom sudbine ponovo sam u mogućnosti da odlazim na njene obale, no to više nije ona rijeka od nekih pola stoljeća, promijenila je boju, tok, nivo i vjerovatno ukus (nisam je probao od 1987.). Za vrijeme ljeta nema kupanja a i ribarenje je na vlastitu odgovornost.

Ako bih pokušao naći krivca za ovakvo stanje rijeke na čijim obalama sam odrastao i proveo prekrasne dane dječaštva i rane mladosti, teško bi mi bilo reći: taj i taj je kriv. Najlakše bi bilo ako kažem da smo svi krivi i da opet svi moramo nešto poduzeti da bi stanje promijenili na bolje jer stanje je katastrofalno. Bog nas je počastio, dao nam je tu ljepotu a mi ne da ne znamo to cijeniti, nego od dobroga i lijepoga načinili smo nakaradu koja nas ugrožava i koja nam otežava životni ambijent.

Nakon uspostave nove vlasti u Brčko distriktu BiH čuli smo šta se sve planira uraditi, no nigdje se ne spominje intenzivnija zaštita voda, niti postoje posebni programi kojima bi se sanirale dosadašnje evidentne štete. U našem okruženju imamo nekoliko pozitivnih primjera kako su to drugi riješili ali mi smo drugima „ogled za ugled“ i zašto bi se na druge ugledali! To što nam ispod nosa, duž cijelog Distrikta, teče totalno zagađena rijeka i koja pogotovu u ljetnom periodu pokaže sav „kolorit našeg nemara“ – smrad, to je izgleda manje bitno od tamo nekakvih trotoara, uličnih sijalica, igrališta, i inih „kapitalnih“ projekata koji se grade našim parama.

Ovaj tekst nastaje 22. marta, kada se obilježava svjetski dan voda i evo nekoliko podataka koji govore o važnosti vode po čovjeka:

* Preko milijardu i 100 miliona ljudi na svijetu nema trenutno pristup sigurnoj i pitkoj vodi;
* Prema podacima UN-ovog Odjela za razvoj godišnje umire 8 miliona osoba zbog nedostatka čiste vode. Od tog broja su 2 miliona djeca, što je 5000 mladih života na dan;
* Što se tiče BiH, samo 35% stanovništa je prikopčano na kanalizacionu mrežu koja ima objekte za odlaganje otpadnih voda, dok samo 5% otpadnih voda ima prečišćavanje prije ispuštanja (u rijeke!);
* U BiH postoji 10.000 divljih odlagališta i nekoliko hiljada javnih koja su pod lošom kontrolom. Uglavnom se na odlagalištima samo deponuje smeće bez reciklaže i sortiranja. Curenje ocjednih voda zagađuje kvalitet podzemnih voda.

 

I na kraju poruka svima koji imaju bar malo ekološke svijesti da u svojoj okolini pokušaju uticati na one koji namjerno zagađuju prirodu, naročito vode. Neka ih spriječe ili upozore jer bez vode nam nema života, za vodu se vode ratovi i zbog vode se umire. Mi u BiH imamo više vode nego što nam je potrebno i baš zato trebamo da je čuvamo.

 

Plivanje u hladnoj Brki za 3KM

Prvi februarski petak (06. 02. 2009.) bio je u Brčko distriktu BiH prilično topao za ovo doba godine i živa se u termometru popela do 15-og podioka. No, rijeka Brka, koja se uliva u rijeku Savu i čiji nivo Sava reguliše svojim vodostajem ni približno nije pogodna da bi se u ovo doba godine u njoj kupalo.
Jedan romski momčić toga dana je želio pokazat svoju hrabrost i zaplivao je u hladnoj Brki iako su mnogi mislili da to neće učiniti. Uradio je to da dokaže da ima petlju i za to je dobio „nagradu“ od 3 KM.
Evo kako se to desilo:
Na najprometnijem mostu koji povezuje dvije obale rijeke Brke, na samom ušću u Savu kod Atik ili Savske džamije, svakodnevno se mogu sresti preprodavači raznih vrsta roba (na crno) među kojima je nemali broj Roma. Prodaje se skoro sve: cd-ovi, satovi, garderoba, mobilini, sunačane naočare, obuća... a usputno se i prosijači, tako da je za lijepa vremena i u top-dane ponekad teško preći preko mosta od „silne ponude“. Prosijačenjem se bave većinom Romi i moguće je na tih 30-ak metara mosta upoznati se svim mogućim „tehnikama“ prosijačenja koje se koriste. Od klasičnih sa pružanjem ruke uz obavezno Udijelite, Bog vas sačuv'o!, zatim Nemojte me proći, sadaka vas sačuvala ili Daj brate 10 feniga da uzmem da jedem... itd, pa sve do žena sa malom djecom koje kukaju, čupaju za rukave, te stvarnih bogalja ali i foliranata koji skrivaju i vežu pojedine ekstremitete kako bi izgledali kao bogalji.
Svijet prolazi, zastajkuje, gleda u robu, neko da, neko ne da prosijacima, i to je skoro svakodnevna slika tog „mostovnog ambijenta“.
U petak, 06. februara, nekoliko momčića romske nacionalnosti stajalo je na spomenutom mostu i prosijačili su svaki na svoj način. Kada je slučajni prolaznik naišao pored jednog od njih te mu ovaj zatražio 10 feniga, prolaznik je odgovorio da je bezobrazluk što prosi kad je već sposoban da radi. Na te riječi momčić je upitao: A šta da radim? Jedino što je ponudio bilo je da skoči u Brku za marku, na šta je prolaznik odgovorio da će mu dati tri da to uradi, misleći vjerovatno da se ovaj zeza. No, momčić se raspremi, otrči do Savske džamije, zaroni u hladnu Brku i otpliva stotinjak metara, te „zaradi“ 3 KM.
Naravno, publika je apludirala, podržavala plivača a on sav radostan izađe na obalu bez neke pretjerane bojazni da će sutra možda dobiti upalu pluća.
Kao što je već svima poznato, kriza je svuda u svijetu i mada neki pričaju da će BiH biti zaobiđena, što je prvoklasna glupost jer kriza je odavno i u BiH i u Distriktu i valja se snalaziti na razne načine da bi se koja marka zaradila.
Plivanje u hladnoj Brki u februaru mjesecu sigurno nije rješenje ničije finansijske situacije, pogotovu ne za 3 KM, ali kao što mladi plivač reče nakon što je izašao iz vode Oca mi, ja bi i za marku pliv'o, znaš ti kol'ka je marka!