Miradž   

Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Hvala Allahu na nimetima kojima nas svakodnevno obasipa. Hvala Allahu koji nas je uputio ka nuru Islama, i koji nas je učinio muslimanima. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda a.s., na njegovu porodicu, časne ashabe i sve one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana. 

 

Ako Bog da, u nedjelju 19. jula, u akšam, nastupa 27. dan mjeseca redžepa, noć koju muslimani tradicionalno obilježavaju kao Lejletu-l-Miradž.

 

- Mjesec redžep je vjesnik ramazani šerifu, najvažnijem mjesecu duhovne obnove u godini. Ali, mjesec redžep je i podsjetnik na najdramatičniji događaj u životu posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., - Isra-i miradž. Bilo je to Alejhisselamovo putovanje (isra') od Mesdžid-i harama u Mekki do Mesdžid-i aqsa u Jerusalemu, pa onda njegovo uzdignuće (mi'radž) do najviših nebeskih visina.
Riječ je, dakle, o zemaljskom, horizontalnom putovanju u kojem se spojila prošlost sa sadašnjošću i budućnošću i nebeskom, vertikalnom uzdizanju, u kojem je ostvarena veza između Zemlje i neba. To je, ustvari, bit ljudskog življenja - umijeće spajanja prošlosti sa sadašnjošću radi bolje budućnosti i održavanje čvrste veze između Zemlje i neba radi boljeg života.


U Jerusalemu, Muhammed, a.s., sastao se s Božijim poslanicima Ibrahimom, Musaom i Isaom, a.s., te s njima klanjao u Mesdžid-i aqsa. Sve što je do tada slušao od meleka Džebraila, Muhammed, a.s, je sada mogao vidjeti i uvjeriti se u veličinu svojih prethodnika, Božijih poslanika, koji su prenosili istu poruku koju on nosi i prenosi cijelom čovječanstvu.
U tome je najviša vrijednost Muhammedovog, a.s., vjerovjesništva - kontinuitet pamćenja Božanske objave u kojoj je sačuvana ideja tevhida (monoteizma), kao početak i kraj svakog mogućeg ljudskog mišljenja. Dakako, u tome je i tajna uspjeha islama kao Božanskog projekta koji pretpostavlja afirmaciju vrijednosti koje osiguravaju sretan ljudski život kao izraz Božijeg zadovoljstva.


No, Muhammedov, a.s., mi'radž - nebesko uzdignuće, predstavlja najzanimljivi događaj u povijesti čovječanstva. Niko kao Muhammed, a.s, nije bio toliko uvjeren u istinu Dženneta i Džehennema, ali niko kao on opet nije toliko želio da vidi Raj i Pakao svojim očima.
Uzvišeni Allah mu je to omogućio i pokazao mu tajne nebeske koje niko ni prije ni poslije njega nije vidio. Dakle, razlika između Musa, a.s., i Muhammeda, a.s., je u tome što je prvi izravno "čuo" Božiji glas, pa je stoga nazvan Kelimullah (Božiji sagovornik), u kojem su izrečene Božije zapovijesti, dok je drugi izravno "vidio" Božije vijesti, pa je stoga nazvan Nebijjullah (Božiji vjerovjesnik), u kojima su obavijesti ospoju između Zemlje i neba.
Uistinu, čovjek nikad nije prestao gledati u nebo ne bi li čuo nebeski signal i ne bi li vidio nebeski znak koji ga vodi do uspjeha na Zemlji i spasa na nebu. Musa, a.s., je čuo signal u formi deset Božijih zapovijedi, a Muhammed, a.s., je vidio znak Dženneta i Džehennema. Nikad kao danas nije bilo toliko važno da čovjek iznova čuje nebeske signale, koji je Musa, a.s., čuo na Sinaju i da iznova vidi znakove Raja i Pakla, koje je Muhammed, a.s., vidio na Mi'radžu.


Nažalost, sve je manje ljudi koji hoće da čuju "Musaove nebeske signale", koji sadrže moralne imperative, i sve je manje ljudi koji hoće da vide "Muhammedove nebeske znakove", koji pokazuju čovjeku put uspjeha na Zemlji i spasa na nebu. Oni koji danas putuju nebom ne traže tamo Božiju mudrost i uputu. Oni putuju nebom da postignu moć i silu na Zemlji.
No, kao i nekada, tako je i sada, ni Zemlja ni nebo ne podnose ničiju silu koja ne priznaje Božiju moć. Zemlja je danas uznemirena kao nikad prije. I nebo nam šalje svoje signale i znakove da se opametimo. Zemlja je puna ljudske nevine krvi. Zemlja je umorna od ljudskog grijeha. Zato je vrijeme da iznova čitamo poruke Muhammedovog, a.s., mi'radža u kojem su i signali i znakovi za naš uspjeh na Zemlji i naš spas na nebu.

Molim Allah dž.š. da nas uputi na pravi put, te uzmemo i u djelo sprovedemo poruke lejletul-miradža. Amin!
Prof.Ahmed Lišić Hutba održana 17 jula u džamiji u Gornjem Rahiću

Srebrenica

Draga braćo i sestre!

Već je četrnaesta godina od strašnog događaja koji se zbio nad muslimanima u Srebrenici kada je izvršen nezapamćeni genocid nad Bošnjacima od strane agresora. Ovom našom hutbom želimo da ponovo osudimo taj nezapamćeni masakr koji se planski dogodio a koji njegovi izvršioci i dalje ne priznaju, ne osjećaju grižnju savjesti za ono što su počinili i ne kažnjavaju nalogodavce i počinioci tog krvavog nedjela.

Genocid u Srebrenici nije uradio jedan ili nekoliko zločinaca. Bilo ih je na hiljade. Sistematski se pripremao i odvijao. Na krvi, zločinu i genocidu gradio se sustav Republike Srpske koji i dalje ostatku bošnjačkog naroda koji se vratio u Srebrenicu zagorčava život ili onima koji žele da se vrate vrši razne opstrukcije i uskraćuje osnovna ljudska prava.

Želimo da pružimo podršku svim nastojanjima Srebreničana i svima drugima koji osuđuju zločin i traže hapšenje, suđenje i kažnjavanje stratega i počiniocima tog gnjusnog genocida. Mi se solidarišemo sa Srebreničanima. Jasno i glasno zahtijevamo slobodu i pravdu.

Dušmani prigovaraju Bošnjacima što traže kosti svojih ubijenih i izmasakriranih već 14 godina i što ih sahranjuju i obilježavaju na šehitskom Mezarju u Potočarima držeći to svojom svetom dužnošću i ljudskom obavezom. Sustavno se bore protiv prava Srebreničana i nastoje osporiti svaku akciju koja je u pravcu osiguravanja kakvog - takvog života povratnika.  

Braćo i sestre! Tamo, u našoj Srebrenici, agresori su pobili mnoge muslimanske porodice, cijela sela i mahale. U nekim selima niko nije ostao i nema se tamo ko vratiti. Majkama su ubijani jedinci, makar bili i malodobni. Ima porodicâ u kojima je od 20 članova ostalo jedno čeljade, familijâ u kojima je 50 i više njihovih članova ubijeno. Mnoge naše sestre su ostale same. Majke bez hranioca. Ali, svi se oni bore i daju glas koji mora čuti čitav svijet.
Majke Srebrenice su heroine kojima se divi cijeli dunjaluk. Njihov glas, prije svih, moramo čuti mi, njihova braća i sestre. Moramo stajati uz njih i pružati im bezrezervnu podršku i pomoć. To je naš dug i zadatak. Ko god ima i malo u sebi čovječnosti boriće se za njihova prava i koristiti i najmanju mogućnost da im pomogne i da cijeli srebrenički kraj počne živjeti u punom dostojanstvu i slobodi. Ko izda ove principe izdao je BiH i ugrozio njezinu budućnost.

إِنَّ اللَّهَ يُدَافِعُ عَنِ الَّذِينَ آمَنُوا إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ كُلَّ خَوَّانٍ كَفُور .

Allah doista štiti vjernike, Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika. (El-Hadždž , 38)

Danas je prilika da se ponovo digne glas za davanje punih prava Srebrenici i Srebreničanima, da se upozore oni koji kalkulišu.

وَإِمَّا تَخَافَنَّ مِن قَوْمٍ خِيَانَةً فَانبِذْ إِلَيْهِمْ عَلَى سَوَاء إِنَّ اللّهَ لاَ يُحِبُّ الخَائِنِين .

Čim primijetiš vjerolomstvo nekih ljudi, i ti njima isto tako otkaži vjernost - Allah uistinu ne voli vjerolomnike. (El-Enfal, 58)

Braćo i sestre! Dužnost nam je uspraviti se i boriti se za svoja prava i prava svih onih kojima su uskraćena ili oduzeta. Četrnaest godina od srebreničke golgote  je previše dug period u kome nije mnogo čega urađeno a trebalo je biti. Zbog toga i ovom hutbom upozoravamo na mnoge nepravde koje se čine Srebreničanima, živima i ubijenima. Mi ne smijemo šutjeti. Ne bojmo se nikoga osim Allaha. Ako smo vjerni njemu i principima islama i pravde, onda smo dužni da se borima za prava svoje braće. Uzvišeni Allah je rekao:
مَّا لَكُمْ لَا تَرْجُونَ لِلَّهِ وَقَارًا .

Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite. (Nuh, 13)

Pozivamo na zbijanje našega saffa i jedinstvo radi perspektivnije budućnosti ove naše generacije i onih koji će doći poslije nas.
Svemilosni Allah nam je odredio način života i ponašanja u njemu koji za pitanje o kome smo u današnjoj hutbi govorili ima valjano značenje:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اصْبِرُواْ وَصَابِرُواْ وَرَابِطُواْ وَاتَّقُواْ اللّهَ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ .

O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite! (Alu ‘Imran, 200)

Na kraju, molim Allaha dž.š. da nas uputi na pravi put, da uzmemo pouke i poruke iz Srebrenice, da nikada ne zaboravimo našu Srebrenicu i da se nikome nikada ne ponovi Srebrenica, Amin!

Prof. Ahmed Lišić hutba održana 10 jula 2009 u džamiji u Gornjem Rahiću

 

 

                                                                                 Psovka

 
Kada se jedno mikro stvorenje po imenu (ne)čovjek, koje se samo u poređenju sa, recimo, Suncem može smatrati sićušnijim i od djelića atoma, usudi psovati i vrijeđati Apsolutnog Tvorca i Gospodara Kosmosa, onda nema sumnje da se radi o vrhuncu oholosti i mržnje prema svemu što zaslužuje da bude poštovano.

U svijetu vlada globalna antiislamska kampanja. Islam se napada snažno i organizirano, tempom koji je vjerovatno jači i snažniji nego ikad do sada. To je barem svima jasno. Više se ništa ne radi ''u rukavicama''. Sve maske su pale. Sinhronizirani nasrtaji na Islam kao vjeru i sve njegove svetinje postali su globalna preokupacija mnogih udruženja, moćnih pojedinaca, svih vrsta medija, pa čak možemo reći i politike mnogih država.

Najčešći oblici vrijeđanja islama
Što se tiče svakodnevnog života, jedan od najzastupljenih oblika vrijeđanja islama jeste psovanje Allaha, Poslanika, Kur'ana, džamije, kao i svih ostalih islamskih svetinja. Željeli bismo upoznati barem jednu osobu u Bosni koja nikada nije čula niti jednu od navedenih psovki, koje po islamskim propisima spadaju u jedan od najvećih grijeha. Psovanje i omalovažavanje islamskih svetinja smatra se otvorenim grijehom, za šta ne postoji spor kod islamskih učenjaka. Uzvišeni Allah nas u Kur'anu obavještava o statusu skupine ljudi koji nisu psovali Allaha i Poslanika, već su ''samo'' šale zbijali na račun nekih ashaba u vrijeme odlaska u bitku na Tebuk, govoreći kako su oni lažljivci, kukavice i kako su im stomaci veliki, pa je Allah o njima, u prijevodu značenja, objavio sljedeće:

''A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: 'Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.' Reci: 'Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.' Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci.'' (Tevbe, 65.-66.)

Vjerovatno ne postoji ni jedan narod na svijetu koji gore i grđe psuje od naroda s Balkana, gdje se nažalost ubrajaju i Bošnjaci. Psovanje je za mnoge postalo kult. Nisu rijetka ni takmičenja povampirenih mladića u kojima se ocjenjuje ''najmasnija psovka'', a bogohulne psovke sipaju iz poganih usta. Mladići i djevojke, pa čak i zrele osobe ili starci, anoreksične pameti i bez ikakvog vida kulture i odgoja, Boga psuju usput, onako, reda radi, bili ljuti ili dobro raspoloženi, te im takva ogavna psovka dođe kao neka vrsta poštapalice i uzrečice, a mnogima je postala i jezički parazit, pa i u najbanalnijem govoru mnogi i po desetine puta opsuju Boga a da vjerovatno toga nisu ni svjesni.
 U skoro svim sredinama, dovoljno je prošetati kroz centar mjesta, školsko igralište, pijacu ili bilo kakav veći skup ljudi, te se naslušati takvih psovki i vrijeđanja islamskih svetinja, da se svakom odgojenom i kulturnom čovjeku jednostavno povraća na količinu prisutne nekulture, pa čak i pod pretpostavkom da ta osoba uopće i nije musliman. Slušajući takvo svetogrđe, pravi šok doživljavaju oni muslimani koji iskreno vjeruju u Allaha i Poslanika, i koji su svjesni pogubnosti takvih postupaka, za dotičnog pojedinca, a onda i za čitavo društvo. Kada se jedno mikro stvorenje po imenu (ne)čovjek, koje se samo u poređenju sa, recimo, Suncem može smatrati sićušnijim i od djelića atoma, usudi psovati i vrijeđati Apsolutnog Tvorca i Gospodara kosmosa, onda nema sumnje da se radi o vrhuncu oholosti i mržnje prema svemu što zaslužuje da bude poštovano. Ukoliko se istima prigovori ili se upozore da je takvo ponašanje veliki grijeh, isti se često istinski ljute ili čak bivaju i agresivni, konstatirajući da su oni ''pravi muslimani'' i da im je srce čisto, a ne ''k'o tamo vi, neki novi...''. Allah da nas sačuva ''čistote i kreposti'' ovakvih srca, koja su sve drugo, ali čista nisu sigurno. Ako se zapitamo na koji način popravljati ovu vrstu problema na našim prostorima, odgovor je ostavljen svakom pojedincu na razmatranje, jer se situacije razlikuju. Svakako da prvo treba krenuti lijepom riječju i savjetom, napominjući da se psovkom ne postiže nikakva ovosvjetska korist, niti se zadovoljava niti jedna tjelesna strast, što je slučaj s većinom drugih grijeha, poput krađe, laži ili bluda naprimjer. Pored toga, iz iskustva znamo da će često lijepa riječ biti ''dočekana na nož'', te će umjesto zahvale za lijep savjet, psovač uzvratiti još gorom i grđom psovkom, a iskreni savjetnik će se što prije morati udaljiti ''s mjesta zločina'', kako i dalje ne bi slušao ono od čega mu se krv ledi u žilama.

Svako će pred svoga Gospodara doći sam, i lično odgovarati za svoja (ne)djela, onoga Dana kada: ''protiv njih budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili'', i na Dan kada: ''neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu čista srca dođe spašen biti''.

 

Objavljeno: juli 2008