Divlje jagode liječe plodom i listom

 

 Šetajući po našim njivama na proplancima Grohota u okolini Gornjeg Rahića čovjek naleti na razno voće koje obitava tu oko nas. Ako se malo zainteresuješ možeš naći između ostalog i divlje jagode koje rastu na njivi. Primijetio sam da vole one njive koje su zapuštene gdje se trava ne kosi dakle gdje domaćin ne održava redovnu kosidbu na njivi. Čim se spomenu divlje jagode čovjek pomisli na šumu da samo tamo rastu što nije istina. Također sam imao priliku da upoznam i probam u istoj njivi dvije različite sorte divljih jagoda, one koje su prvobitno male, izrazito crvene sa lijepim mirisom i okusom i one koje su malo krupnije blijeđe u izgledu i sa puno boljim okusom i mirisom u što sam se naravno praktično uvjerio, u što se i moj prijatelj također uvjerio. Snimak koji gledate je snimljen na obroncima  Grohota u blizini Gornjeg Rahića kada se ide ka Donjem Zoviku. Kao što vidite na snimku to su jagode koje su slabijeg kvaliteta naspram onih sa izraženim okusom i mirisom  koje me podsjećaju na miris dinje/ ananasa. E sada se insan malo zapita odakle ovo predivno voće u našem kraju. Kažu da te divlje jagode ove ili one vrste vuku korijenje ili porijeklo dva kontinenta jednom riječju evroazijskog porijekla. Riječ je dakako o vrlo staroj biljci, što potvrđuju sjemenke koje su pronađene u naslagama koje potječu iz kamenog doba. Hronologija govori da je vrtni uzgoj ovog divljeg voća počeo u 15. Stoljeću, a prve sorte stvorene su u Sjevernoj Americi i Čileu, odakle su u Evropu prenesene u 17. i 18. stoljeću. Za one koji više poznaju ovu biljku postoje četiri  stotine sorti, a mi ovdje pričamo da smo u istoj njivi prepoznali dvije različite vrste odnosno sorte jagoda. Najveći kvalitet ovih jagoda je u ovim samoniklim jagodama u našim njivama koje niko ne uzgaja nego se one same pojave narastu i rasplođavaju na njima prihvatljim zemljištima. Mi kao djeca smo često čuvajući goveda po pašnjacima na livadama kao mali znali često te jagode ubirati i na određenu travku nanizivati mnogo njih te ih ponijeti kući svojima i sebi. Kada spominjemo ove nama drage divlje jagode treba istaći da one sadrže mnogo više vitammina i željeza nego one koje ljudi uzgajaju u svojim vrtovima. Jer uzgajivači unapređenjem uzgajanja ovih jagoda povećavaju za 10% više vode u njima na uštrb vitamina i željeza, tako da nam je svima poznato da nam je i ostalo voće koje „pumpaju tim hranjljivim sastojcima“ više umjetno nego prirodno pa imamo sve lošiji kvalitet a dobija se na kvantitetu. Divlje jagode cvjetaju od proljeća pa do sredine ljeta, a ponekad po drugi put u jesen zavisno kakvo je godišnje doba sa vremenom koje ga prati.

Prvi plodovi ovih naših divljih jagoda na njivi se mogu naći već u maju kada i obične jagode u našim njivama gdje uzgajamo. Divlje jagode vole šumarke proplanke i svjetlija osunčana mjesta. One su prve biljne vrste koje nastanjuju krčevine i šumska požarišta. . Brojnije su i bujnije u planinskim krajevima, a rastu sve do 1500 metara nadmorske visine. Mnogo istine ima u staroj izreci da mravi najbolje znaju put koji vodi do divljih jagoda. Ovom voću prije svega, najviše pogoduje upravo ona vrsta tla na kojem se mravi zadržavaju i prave svoje nastambe mravinjake. Fragaria vesca je naziv kojim je znanost obilježila divlje jagode. Ime potječe od latinske riječi - grafare, koja upozorava na ugodnu aromu ne samo plodova već i listova. Kad se listićima ovog voća odstrane peteljke, od njih se može pripremiti ukusan čaj koji miriše na limun. Čaj pripremljen od tri grama listova divljih jagoda i 4 dl vode poboljšava probavu i apetit, a u isto vrijeme ublažava nesanicu. Zbog visokog sadržaja tanina listovi se smatraju lijekom protiv svih vrsta upala probavnog sustava. Dakle poštovani čitaoče našeg lijepog web portala ni sam nisi svjestan koliko imaš divljih jagoda u svojoj njivi i blizini samo trebaš da malo prošetaš do proplanka iznad sebe do Grohota i Majevice i da ih ubereš. One te čekaju u periodu od mjeseca maja pa do polovine avgusta zavisno od terena i vremenskih intervala. Iskoristimo svoje slobodno vrijeme tokom vikenda pa unesimo koji vitamin i željezo u svoj organizam kako bi smo na prirodan način unijeli vitamine, a ne samo lijekovima iz apoteka, kako se rat završi ljudi više kupuju lijekove nego prehrambene artikle, postadoše lijekovi hrana umjesto namjernica jer ljudi ne uzimajući prirodne stvari postadoše ovisnici vještačkih vitamina i opijata. Najbolji dokaz su apoteke u našim sredinama samo Gornji Rahić ima dvije apoteke koje dobro posluju tako da petkom kada je pazarni dan možete naići na gužvu u apoteci pa čak isti dan i nestašicu lijekova i sirupa noseći kući pune kese takozvanih lijekova kao da se džaba dijeli. To sve govori da smo se previše zapustili sa snabdijevanjem prirodnih jagoda i drugih vrsta voća. Objavljeno: 7 juna 2010

 

Da li je na pomolu prvi „Starački dom“ u Gornjem Rahiću

Na početku ovog teksta mogli bismo nasloviti i sa naslovom“Graditi obdanište ili starački dom u Gornjem Rahiću. „Šta je prioritet?“

 

Neki dan susretnem ti jednu osobu u našem mjestu i pored uobičajenih razmijenjenih riječi o zdravlju, poslu i  drugim svakodnevnicama dotični mi kaže da se u Gornjem Rahiću treba otvorit“Starački dom“ za starija lica koja nemaju kućnu njegu. Ne bih to vjerovatno pamtio iz cijelog tog našeg kratkog razgovora da mi nije u ušima i mislima odzvanjala misao zašto starački dom u našem mjestu?. Zašto nebi umjesto njega bilo  izgrađeno i otvoreno prvo obdanište u južnom dijelu distrikta? Zašto bi se naše društvo bavilo samo posljedicama, a ne recimo uzrocima svega toga stanja koje dovodi ljude do staračkih domova. Koje uveo staračke domove u svoja društva i sredine? Ko ih je izmislio. Imajući u vidu da naša sredina i naša tradicija ne baštine i ne poznaju takav oblik društva u kome su naši stari odbačeni, ne prihvaćeni od svoje djece i svojih komšija. Govori li to u prilog da stvarno ovaj zapad slijedimo u stopu u svemu što je loše pa tako i u napuštanju naših starih koji su nas pazili, hranili i odijevali dok smo bili mali i bili potrebni pažnje njihove. Za mene ova informacija govori puno sama po sebi. Da budemo jasni nemam ništa protiv ovih ustanova, ali pogledajmo uzroke svega toga koji su doveli do toga nas i naše najmilije kao i cjelokupno društvo u kojem obitavamo. Zar nebi trebali prvo otvoriti obdanište za naše mlade generacije koje dolaze ako ćemo gledati gdje je ovdje prednji kraj, a gdje je zadnji kraj kola. Zar nije prednji kraj kola rađanje, odrastanje, odgoj i mladost,a zadnji kraj kola starost, nemoć i umiranje. Zašto ne ulagati i otvarati prvo obdaništa gdje ćemo našu djecu odgajati, humanizirati i obogaćivati prema našim duhovnim korijenima koja nam nudi naša kultura i lijepa vjera.. Ovo sve govori da stvarno srljamo prema dnu umjesto da stremimo ka vrhu i izlazu iz svih žabokrečina koje vladaju kod nas. Obdaništa nude puno dragocjenih stvari u obogaćivanju djece i njihovih vršnjaka gdje se pored svoje kuće uče i realizuju ona svakodnevna dječija manifestacija igre i učenja u zajednici kako se odnositi prema sebi i drugačijem kroz sticanje praktičnih znanja. No pošto je ovo privatna inicijativa od strane A.H. jer čovjek trenutno živi i radi u Irskoj, zet Irac i mogu to razumjeti, no nemogu razumjeti privatnike i institucije da ne nađu računicu  u tome i ne rade na izgradnji i otvaranju obdaništa-vrtića za djecu. Ako ćemo biti iskreni na ovom području postoji solidna brojka žitelja 10 hiljada stanovnika kada se uzme u obzir Maoča i Gornji Rahić sa svojom okolinom. Ta cifra nije za podcijenit. Prema statistikama koje se doduše nezvanično govore da na ovom terenu raste natalitet prirodnog priraštaja djece naspram prethodnih godina. Što je još jedan pokazatelj da su nam prijeko potrebna obdaništa. Na drugoj strani razgovarajući sa ljudima u okruženju primijetio sam ljudska odobravanja u vezi „Staračkog doma“, jer kažu mi „niko neće starije“ svakim danom smo svjedoci da su roditelji ostavljeni na margini društva i neshvaćeni od mlađih. Kako prevazići ovaj jaz između starih i mladih koji traje „vijekovima“, kako ih približiti , i zato postoji odgovor, ali jesmo li mi spremni da ga prihvatimo i realizujemo. Navešću samo kao paradigmu priču vezanu za roditelje i djecu koju sam slušao i čitao. Naime spominje se da je jedan čovjek imao staru majku iznemoglu da je morao čak nosati na svojim leđima, jer se nije  mogla kretati   puno godina. I doći će taj čovjek hazreti Omeru r.a. i postaviti mu pitanje. Jesam li se odužio svojoj majci što je toliko godina služim i čak nosam na svojim leđima? Omer r.a. će odgovoriti dotičnom čovjeku da i pored svega tog truda nije. Čovjek sav u čudu! Pita kako nije?, A Omer.r.a. mu odgovara: Dok si ti svo to vrijeme nosao majku i služio stalno si mislio kad će umrijeti da je se kutarišeš, dok je majka koja te hranila, pojila i pazila stalno Boga molila i dovila da te sačuva i da odrasteš. Tako da je sve do našeg nijeta hoćemo li paziti i pomoći stare ili ih dati u staračke domove. Na nama je da odlučimo jer kako mi svojima tako će Bog dat i nama pod stare dane.

 

p.s.Pregovori trenutno traju između osoba zainteresovanih za otvaranje „Staračkog doma“ A.H. i čovjeka E.DŽ. čije je zemljište do njega radi  proširenja dvorišta za zgrade koje su već izgrađene i radi uslova rada i obitovanja budućih podstanara. Kako mi je rekao E.DŽ. pristaće da proda dio zemljišta koji graniči sa A.H. koji je od njega tražio. Živi bili pa vidjeli sve to u našem i vašem Gornjem Rahiću.
Objavljeno 26 marta 2010

 

Aktuelno! Asvaltiranje avlija i kopanje bunareva

U

 zadnjih par mjeseci  svjedoci smo da je na našim prostorima više mjesnih zajednica postalo  moderno asvaltirat avlije i prilaze  njima kao i kućama. Ova praksa do jučer nije bila toliko u upotrebi kod naših domaćinstava već je bilo moderno i aktuelno da se avlije i pristupi do njih oblože raznim kockama i mermerima popločanim. Razlog bi mogli pronaći u tome što je praktično dokazano da se ugradnja kamenih odnosno betonskih ploča, kocki pa i mermera u kratkom periodu ošteti te za kratko vrijeme izbija trava između njih što zadaje mnogima glavobolje u održavanju. Hem se  uloži mnogo novca u izgradnju hem valja dosta truda oko održavanje staza i prilaza te izgleda naporno to sve stić održat na nivou. Pa eto došlo vrijeme da to se sve riješi tako što se prešlo i postalo popularno u našim mjestima asvaltiranje avlija i staza te time spriječi nicanje trave na podlozi. Takav vid uređenja avlija i košta kao i prethodne ploče i kocke koje su se ugrađivale. Trenutno cijena jednog metra asvalta po kvadratu  sa podlogom iznosi između 20 do 25 KM. zavisno od firme koja nudi. Recimo kod „Arapovac-putevi“ je 20 KM dok je kod D.O.O.“Pekić-gradnja“ 25 KM po jednom kvadratnom metru.

                                            Kopanje bunareva

D

ruga aktuelnost naših prostora je iskopavanje bunareva u vlastitim avlijama što je ako se malo vratimo unazad za koju deceniju bilo normalno da svaka druga avlija u Gornjem Rahiću ima vlastiti bunar u svojoj avliji. No kako se vrijeme mijenjalo mnogi su što od hira što od neodržavanja i neispravnosti istih bunareva doživljavaju sudbinu zapuštenosti i na kraju uništenje. Da bi smo imali što širu avliju jer vele „babo“ nije umio da rasporedi mjesto za bunar u avliji. No kako bilo da bilo danas u ovom našem vaktu ponovo se masovno aktuelizira iskopavanje bunareva na našim prostorima, a naročito je to aktuelno u mjesnim zajednicama Gornji Rahić, Ograđenovac, Čande, Ćoseti i Ukelji iz razloga što postojeće klimatske promjene utiču, kao i dotrajalost vodovodnih mreža ovih mjesnih zajednica, te nedostatak vode u glavnim bunarevima kako kažu „odgovorni „, a mogli bi smo reći da je u zadnje vrijeme slab pritisak pa i nestanak vode učestao u vodovodnim cijevima uzrokovao okretanje svih imućnih osoba ka iskopavanju vlastitih bunareva u  avlijama. Većinom se pronađe voda na dubini do 7 metara  što je do sada u par slučajeva bilo kada je riječ o mjesnoj zajednici Gornji Rahić. Jedan metar cijevi sa ugradnjom  košta 110 KM od strane firme koja te poslove trenutno radi. Naše područje dakle obiluje vodama kada su u pitanju bunarevi s tim što se tiče arteraca njih nema ni na vidiku imajući u vidu da je prije rata naš sugrađanin Suljo Ikanović imao nijet da takav izgradi u nešem mjestu (G.Rahić) te nije imao sreće u tome. Kopalo se na više mjesta ispred džamije, u parku čaršije te kod  sedme osnovne škole što nije dalo rezultate za razliku mjesnih zajednica kao što su Palanka i Brka koje obiluju tim podzemnim vodama i artercima. Problem za bunareve kao izvor života je također teže pronać ili ih takoreć gotovo nema nikako u mjestima Ćoseti i Ukelji. S tim ovdje bi smo izdvojili Ćosete koji osposobljavaju jedno izvorište koje je čak prema nalazima urađenim u labaratorijima (Brčko distrikta i Sarajeva)  ljekovito i za piće. Na tom projektu duže vremena radi naš sugrađanin Halilović Samid iz Ćoseta koji poziva sve zainteresovane da pomognu oko uređenja ovog izvorišta zvanog „Studenac“ te mu se mogu obratit radi više informacija putem telefona 049-513- 165. Ovdje bi napomenuli i da trenutni bunar (dubina 9 metara) Mehić Mehmedalije (zvanog Aljo) koji stanuje na Šljiviku i koji služi za primjer urednosti vode u njemu te kada nestane vode cijeli komšiluk se sjati oko njega kao izvoru života. Čovjek je prikopčao hidrofon u njega te posjeduje pipu- česmu sa koje se može svako kao kakav gospodin napit i napunit kanister ili kanta ove lijepe Allahove blagodati.

Autor: Hamid Hasikić 4 septembar 2009

 

Fenomen:Golub preživio gotov 5 dana u mihrabu

 Ova bi priča mogla doć pod naslov"vjerovali ili ne" no kada se ovaj slučaj i praktično  zbio odlučili smo da ga i vama  prezentujemo kao vijest. Naime kako je počeo mjesec Ramazan svjedoci smo toplih dana i velikih temperatura, pa se to stanje odražava na džematlije koji dolaze na teravih namaz u džamiju u Gornjem Rahiću te i pored klime koja radi počeli su da otvaraju i prozore kako bi se rashladili od sparine koja se dešava kada je prisutno dosta svijta u džamiji. Te su iza sebe džematlije ostavili otvorene prozore na džamiji da bi tu priliku iskoristio naš dragi golub kojeg vidite na slici i ušao u nju. Kako je ušao u prostoriju nije znao izać vani te se prebacujući sa jednog dijela džamije na drugi zaglavio u mihrab džamije tačnije odpozadi mihraba je kroz mali otvor pao u mihrab u kojem se nalazi šupalj prostor između drveta i zida. Te je tu u povremenim izletima lupao i grebao po unutrašnjosti mihraba galamio i bio bez vode i hrane pa bismo mogli reći i bez svjetlosti skoro 5 dana.Golub je zadavao takve probleme da je čak imama u namazu pometao i dekoncentrisao da na kraju jednog od dnevnih namaza nije znao koliko je klanjao razmišljajući u tom momentu kako da se spasi ta jadna životinja. Te druga bojazan je bila ako umre, a ne može se izvadit jer je sav mihrab opkovan i nema pristupa iza njega da će doć do velikog smrada te pošto je mjesec ramazan da bi moglo doć u pitanje i klanjanje redovnih namaza, mukabele i teravije. U takvom teškom stanju donosi se odluka da se ipak po svaku cijenu ima pristupit raskivanju mihraba što je jako komplikovano i kako ponovo sklopit to remek djelo, te se pristupilo 31 avgusta demontaži mihraba tako što smo pozvali stručnu osobu stolara da to uradi. Pozvali smo Mehmedaliju Berbića da to uradi koji je došao do mihraba i tvrdio da goluba nema unutra da je izašao jer se ništa ne čuje dok sam ja tvrdio da je unutra i da nema šanse da izađe iz njega znajući koje su prepreke za ovu životinju te sam bio ubijeđen da je  umro. No prilikom raskivanja jednog dijela mihraba golub je ponovo na uobičajen način zaklepetao krilima dajući nama do znanja da je još živ. Imajući situaciju pred sobom da ga ne možemo uhvatit jer bježi po cijelom mihrabu te znajući ako sam ne izađe da nam je komplet srednji dio vadit vani. Prijedlog Dalke (Mehmedalije) je bio da mu oslobodimo malo prosotra u donjem dijelu mihraba te damo vremena do podne da izađe ako hoće, a ako ne bude da se pristupi demontaži mihraba. Tako smo uradili i nije prošlo ni pola sata naš stanovnik mihaba koji je postio toliko dana da je smogao snage da izađe na manji otvor te se obreo na spratu u učionici gdje smo ga slikali u stanju kojeg vidite iscrpljenom ali poprilično i dobrom. I tako nasta ova vijest malo duža sa rahićkim golubom u mihrabu sa postom od pet dana bez vode, hrane i svjetlosti.

 

 

Mihrab u kojem je golub proveo 5 dana svoga posta dokazujući da neće niko umrijeti ako posti 16 sati dnevno te da su svi slabići koji mogu fizički podnijet, a neće da poste mjesec ramazan. Jedan običan golub je održao pravu lekciju takvima da su u zabludi što ne poštuju mjesec ramazan i svoju vjeru te mrse javno po čaršiji i mahalama izazivajući Božiju srdžbu na sebe i prezir postača.

Autor:Hamid Hasikić 31 avgust 2009

R e c e s i j a

Sretnem ti danas 26.02.2009. godine jednog poznanika iz teških vremena kada smo dijelili sve posljedice agresije na našu domovinu Bosnu, devedesetih. Putujući zajedno prema gradu Brčko zametnuli smo priču o svakodnevnici. Između ostalog poveli smo dijalog o njegovom halu (stanju) u kojem se nalazi. Čovjek mi je ispričao svoju tešku situaciju u kojoj se našao što svojom krivicom što igrom sudbine koja je zapisana svakom od nas onog momenta kada smo bili u utrobama svojih majki kada je došao melek i upitao Gospodara pored ostalih pitanja koliko će čovjek živjeti i kakvu će nafaku imati. Tako mi moj poznanik iz starih vremena ispriča da je ostao bez posla radeći u jednoj firmi koja egzistira na području više općina između ostalog i u distriktu. Kako  zvanično nije otpušten, ali čovjek ne radi, niti ga zovu da radi.
Tužno nastavi priču poznanik da je u kreditu koji je uzeo prije dvije godine. Uzeo je kredit od 20.000 KM. na par godina i rata mjesečna iznosi 420 KM. Čovjeku se stvarno smračilo pred očima  u kojoj se situaciji našao, navodi da svaki dan traži bilo kakav posao da bi mogao otplaćivat rate kredita i prehraniti svoju porodicu(inače ima dvoje djece sina i kćerku) i ukupno mu porodica broji četiri člana.
Razmišljam  šta čovjek da kaže čovjeku u takvoj situaciji, možemo li mi kao obični ljudi uzet pouku iz ovakvog slučaja. Koliko će nas uskoro bit u velikoj recesiji za koju u našoj zemlji tvrde, nema još, a ljudi se dave od problema. Gdje su greške ovakvih pojedinaca kada su uzimali kredite opravdano i neopravdano. Koliko smo mi kao pojedinci i zajednica spremni vratiti povjerenje ovim ljudima koji u ovakvim situacijama imaju sve crno pred očima. Ili dolazi li vrijeme metaforički rečeno kao na sudnjem danu kada se insan zabavi sam o sebi i svome stanju i računu polaganja za sve blagodati koje smo imali pa ih zloupotrijebili pa nam se kao bumerang vraća.
Svako stanje ima svoj uzrok od čega je potekla ovakva situacija. Spašeni će biti samo oni koji ne zloupotrebljavaju blagodati koje nam je Tvorac darovao i koji potraže rješenje u namazu i strpljivosti koje nam je naš uzor Muhammed s.a.v.s. preporučio. Da nam je dragi Allah na pomoći koliko smo se udaljili od iskrenosti prema Tvorcu, prema sebi i prema drugim stvorenjima sa kojima se susrećemo.


P.S.
Kamata u islamu je strogo zabranjena muslimanu, ali pored te činjenice olahko se služimo kreditima za razne izgovore što naravno dođe vrag po svoje da mi to ne primjetimo samo bahne pred nas, a mi kao u  čudu odakle ovo?, a ustvari to je djelo naših ruku i imamo obraza druge krivit.

 P r i j a t e lj s t v o

U današnjem našem okruženju imamo mnogo nekakvih prijatelja, drugova poznanika sa kojima se družimo, surađujemo u različitim poslovima, da li smo se kada u takve osobe koje smo cijenili i poštovali imali prilike razočarati i naljutiti. Dobro trebamo otvorit oči sa kime se družimo, ko su osobe sa kojima provodimo svoje određeno vrijeme. Da li su to osobe koje vole da često lažu, da li su to osobe  koje nešto obećaju pa ne ispune obećanje, da li su te osobe sa kojima se družimo takve kada im se nešto povjeri pa to iznevjere, da li su vam vaši trenutni prijatelji takvi? Jer takve osobe sa navedenim osobinama su u najmanju ruku iskvarene pa se čovjek treba takvih „prijatelja“ dobro čuvati jer ima jedna izreka koju je rekao nijemac Gete;Reci mi s kim se družiš pa ću ti reći tko si ti;, dakle ne možemo očekivat da se družimo sa takvim osobama i da poprimimo lijep ahlak i lijepo ophođenje uopće u životu. Mora nam biti jasno da iskvareno društvo vodi čovjeka u mnoge poroke, normalno je očekivat od čovjeka da prihvati od prijatelja takve stvari koje nije nikad radio u svom životu, ako mu je prijatelj ogrezao u drogi ili alkoholu, sasvim je normalno da ćeš i ti biti potencijalni kandidat da budeš kao tvoj prijatelj. To čovjeka ti poroci privlače ga kao da je to magnetno polje i pomisliš kako se lijepo osjeća tvoj naizgled prijatelj kada koristi te stvari i jednom kada to probaš ode u propast tvoja budućnost i život. Zato što bi rekao naš narod trebamo otvorit desetere oči kada uzimamo nekog za prijatelja.

 Šta su to prijatelji? Da li uopće postoje? Kako ih pronaći i gdje ih tražiti? Kako ih upoznati i kako ih prepoznati? Kako biti prijatelj? Sve su to pitanja na koja trebamo tražit odgovor. Današnja većina a ne svi naši prijatelji su prijatelji iz koristi, ako imaju kakvu materijalnu korist od nas oni su nama i uz nas, to se može najbolje ilustrirat ako upadnemo u kakvu životnu nevolju takvih  većina naših  tzv. Prijatelja će nas ostavit na cjedilu. Zato Allah, Milostivi ni u pitanju prijateljevanja nije ostavio čovjeka bez odgovora. To su pitanja na koja odgovore, onome ko aktivno učestvuje u njihovom iznalaženju, daje islam i život. Prijateljstvo je vrsta ljubavi i zadovoljstva... Ljubav koja se može održavati prema Allahu dž.š., svijetu, čovjeku, ideji idt. Svako prijateljstvo je iskra Božanske ljubavi kojom je obdareno čovječanstvo. Prijateljstvo među dobrima ljudima nastaje radi samog dobra i njegov razlog je udruživanje dobra.  Budući da je dobro stalno, stalno je i prijateljstvo  koje je na njemu zasnovano. Uzvišeni Allah podržava pravo prijateljstvo i druženje radi dobra. Pa se u jednom ajetu kaže: Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah žestoko kažnjava. Svi prijatelji nisu i iskreni prijatelji. Oni mogu biti i lažni i  privremeni. Lažni prijatelji mogu nam nanijeti najveće zlo, jer su oni neposredno u našoj blizini. Gledaju nas kroz svoju prirodu i kroz svoje interese. Koriste se više našim slabostima i našim greškama negoli svojom snagom. Od neprijatelja možemo izgraditi prijatelja, međutim, od lažnog prijatelja ne možemo nikada  izgraditi dobrog prijatelja. Najuspješniji način, da od neprijatelja izgradimo prijatelja jeste da ga razoružamo našim dobrim postupcima prema njemu. Muhammed a.s. ogrće svojim ogrtačem jednog pjesnika po imenu Ka'b, iako je o njemu ispjevao najpogrdnije pjesme. Pjesnik, zadivljen ovim gestom, postaje odan prijatelj Poslaniku o od tada je ispjevao najljepše pjesme u kojima slavi poslanika. Allah dž.š. u tom smislu nam poručuje:“ dobro i zlo nisu isto. Zlo dobrim uzvrati, pa će ti tvoj dušmanin odjednom prisni prijatelj postati.

Treba reći da i prijateljstvo ima svoje granice i treba prestati ako prijatelj od nas traži neke loše ili nemoralne usluge, jer prijateljstvo se postiže radi udruživanja vrlina. Dželaludin Rumi nam upućuje divne savjete o izboru prijatelja.; Budi prijatelj sa ljudima velikih duhovnih vrijednosti, pa ćeš uz njih naći ljepotu i postat ćeš dobar čovjek. Tvoje druženje s dobrim ljudima, učinit će i tebe jednim od takvih, jer ako si ti pustinjski kamen ili mermer kad stigneš do onoga ko ima duhovno bogastvo postat ćeš dragi kamen. Svoje srce ne povjeravaj osim ljubavi onih koji imaju dobro srce, svojoj duši daj hranu od onih koji imaju dobru dušu. Božiji zakon i lijep običaj su ustanovili skupove i svečanosti da bi se ostvarila druženja među ljudima. Islam traži od svojih sljedbenika da se svakodnevno sastaju u džamiji radi zajedničkog namaza, sedmično radi džume namaza, godišnje na hadždžu. Svi zajedno, vjernici se obavezuju Jednom Allahu na istinsku predanost, a međusobno, ushićeno se raduju što vjera uliva ljubav u njihova srca, koja se u svojoj čistoti rađa i obnavlja. Treba upamtit ove riječi našeg Poslanika a.s. gdje kaže; Dobar prijatelj je kao osoba sa miskom, ili će ti podariti miska ili će te zahvatiti njegov miris. Loš prijatelj je poput kovačkog mijeha, ako te ne zahvati njegova čađ, zahvatit će te dim. Imajmo na umu ove riječi koje su pune mudrosti i dosta su poučne za one koji su razumom obdareni. Da nam Allah da, da u svakom vremenu i situaciji prepoznamo ko su nam prijatelji dobronamjerni a ko ne dobronamjerni.

8. januar 2009. godina


Neislamski običaji (adeti) kod nas, a koji nemaju veze sa islamom

Puno je tih običaja koji su se udomaćili kod nas na našem podneblju koje smo naslijedili ili smo mi doprinijeli novim adetima koji također nemaju veze sa islamom i praksom Božijeg poslanika Muhammeda s.a.v.s. i njegovih ashaba (drugova). Nešto što se udomaćilo više vremena zahtjeva i dugotrajniji proces da se to ukloni iz naših zajednica i mjesta. Svi smo tome doprinijeli netko više, netko manje, ali nije u tome poenta, poenta je da se organizirano počne raditi na tome krenuvši od vrha institucije ka nižim instancama do džemata kao najniže instance zajednice postepeno uklanjati hrđu iz svog dvorišta. Naime svjedoci smo da smo dosta toga prihvatili od drugih naroda u okruženju, te i dalje srljamo ne pokazujući znake samosvijesti i savjesti za otrežnjenjem od tih ružnih adeta i običaja koji na sve liče, samo ne na lijepi islam i njegove univerzalne poruke i propise. Niko nije podigao svoj glas protiv sujevjerja i kulta ličnosti umrle osobe kao što je to učinio islam. Međutim, mnogi narodi i plemena širom svijeta s primanjem islama unijeli su u njega mnoge običaje i sujevjerja, koja s pravim učenjem nemaju ničeg zajedničkog. Pošto mi živimo u vremenu i prostoru takvom kakvo je izloženi smo raznim iskušenjima na koja često padamo prihvatajući običaje drugih. Danas u našim mjestima i okruženju imamo takoreć u velikom zamahu unosne poslove i običaje kao što su gatanje, ogledanje, bacanje tespiha, razgrtanje graha, gledanje u dlan i telvu od kahve u fildžanu te razna druga sujevjerja caruju, protiv čega se trebamo boriti svim mogućim sredstvima. Pored ovih navedenih stvari možemo tu ubrojati niz stvari koji se znaju vezati za dženaze naših najmilijih u tim stvarima smo spremni otići tako daleko da insan pomisli i zapita se Bože kakve ovo veze ima sve sa Islamom. Ljudi su sve udaljeniji od čiste i nepatvorene  vjere te morajući dio svog unutrašnjeg duhovnog ambijenta upotpunit jer nemaju namaza nečim nadopunit pa posežu za svim i svačijim samo ne onim ispravnim. Više nije moderno pitat osobu za savjet koja zna i koja je kompetentna, koja je učila zato nego je moderno, obratit se osobama koje nisu dovoljno kompetentne i koje slijede svoje osobne hirove te time još više idući ka provaliji neznanja i slijeđenju nečega što nije ispravno. Osvrnućemo se na naše svakodnevne izmišljene adete (bid'ate) kada osoba preseli (umre) dešavaju se sledeće stvari:

1.Da se odmah platnom li nečim drugim zastru sva kućna ogledala, televizija, voda koja se zadesila da se prospe kao i hrana koja se zatekla u posuđu.

2.Da se kuća ne mete dok se umrla osoba  ne iznese iz kuće, pa makar tu ležao i 2-3 dana, jer vjeruju ako se bude melo da će se“zamesti“ cijela porodica.

3.Čuvati mrtvaca da ga ne preskoči  nešto (mačka), jer bi se vele mogao povampiriti, a niko se ne pita da li je zdravo preko cijele noći i dana sjediti sa mrtvacem, koja je možda puna mikroba i bakcila, jer je umrla  osoba  bolovala i po nekoliko mjeseci, a često i od zaraznih bolesti. Ne treba se plašit mrtvih, jer se sigurno još nikad mrtvi nije povampirio. To su najobičnije bajke. Živi su opasni, njih se treba bojati, ako su naopake naravi.

4.(kod cigana) imam se ne smije obazrijeti na kuću kad se dženaza ponese od kuće, jer ako to učini vjeruju mogao bi ubrzo još neko umrijeti.

5.Prilikom zakopavanja merhuma neće uzeti lopatu iz ruke, nego je valja bacati na zemlju pa da je tek onda drugi uzme. Za to se i ne govori:“Daj mi lopatu“ nego“Baci lopatu“! Ovaj adet hvala Bogu sve više nestaje ali ima ga još prisutnog na našim dženazama.

6.Dijele novac-sadaku na kaburu i to svakome odreda.

7.Kada se vraćamo s dženaze vele ne valja se nikom uvraćati, niti se valja, kome uvratiti kad se vraćamo kući ako smo bili na dženazi.

8.Onom koji nam je povodom smrti došao na „žalost“, kad ga pratimo ne smijemo reći“Dođi“, kao što se obično čini, kad pratimo posjetioce, jer ga vele zovemo na ponovnu žalost.

9.Stavljaju posudu s vodom na prozor u kući umrle osobe i to ni manje ni više nego 40 dana da bi se vele duša dotične osobe, imala iz čega napiti kad dođe kući. Neki stavljaju i na kabur posudu s vodom kao da je duša materijalna stvar?.

10.Prilikom iznošenja umrle osobe ne smije se dodirnuti okvir vrata.

11.Pale svjetlo, svijeće više (7 ili 40) dana u sobi ili kući u kojoj je osoba živjela kao i danas što su počeli bošnjaci palit svijeće na mezarevima i stavljat cvijeće.

12. Posjetiocima, koji su došli na „žalost“ ne okreće se obuća, kao što je običaj i red učinit, kad dođu gosti i prijatelji.

13.Bošnjaci danas grade dosta skupe spomenike sa slikama  i pratećim oblicima lanaca, ograda, što nije po islamskim propisima.

14.Naručuju masovno učenje salle (salavata kako to naš narod ima običaj da kaže) kada neko umre, pa je postalo toliko otrcano kao da je muzička želja.

15.Zajedničke hatme se dosta često uče kao da će to umrlog iskupit i spasit,a ne njegova dobra djela.

16.Optužuju vjerske službenike (imame) kako naplaćuju, kako su skupi, a kad mu kažeš de ti svom babi prouči Fatihu nemoj plaćat on kaže neznam.

17.Tevhide bi činili sedmice, četeresnice,svaki mjesec, pa su izmislili šest mjeseci, godišnjicu i drugo,a kad ga zamoliš de učestvuj u tom i tom veli nemam, vidi kavo je teško vrijeme i sve je teže al se mora živjet.

18.Kad ga pitaš zašto činiš tevhid, jesil vidio kojeg imama da to čini veli nisam vidio, al moj babo je to činio pa činim i ja jer je to veli tradicija koju je on naslijedio.

 Ovo nabrajanje bi nas moglo odvest u beskrajno nabrajanje običaja koji na žalost imaju jači uticaj kod nas Bošnjaka nego islamski propisi, te možemo uvidjet da nam je narod u jednoj velikoj duhovnoj bijedi koja treba da nas zabrinjava imajući u vidu da to ide sve dublje i dublje u negativnom smjeru.