Nepoznate osobe

 

 

Nepoznate osobe

Ko su nepoznati napadači?

Nepoznati napadači (prijestupnici) to su ljudi koji otimaju i / ili zlostavljaju djecu koju neznaju.

Oni ne uspostavljaju prisnije odnose s djecom, kao što to čine zlostavljači koji poznaju dijete.

Umjesto toga, oni djecu tretiraju kao objekt kojim se koriste za svoje potrebe. Oni djecu vide kao slabe, bespomoćne,nezaštićene žrtve s kojima lahko mogu manipulisati da potpuno ostvare svoje potrebe.

Nastranosti ovih prijestupnika se protežu od pasivnih egzibicionista do sadističkih ubojica. Potkupljivanje, dodvoravanje, prijetnje i molbe za pomoć uobičajeni su trikovi kojima se koriste da privuku djecu. Rijetko će se desiti da neki od njih ščepaju dijete. Većina djece bude uvučeno u, naizgled,bezazlenu situaciju s nekim ko se predstavlja kao „fina“ osoba.
 
 

Posebnu zabrinutost izazivaju oni pedofili koji su stalno prisutni na mjestima koja su dostupna djeci, kao što su restorani brze prehrane, prolazi, tržni centri, kino-dvorane, samoposluge i td. Prijestupnici će privući dijete, odvući ga u neku dostupnu prostoriju, a nakon iskorištvanja ga pustiti. Ovi zločinci skloniji su dječacima i, kako je poznato, na hiljade djece je zlostavljano na ovakav način.

Budući da nema načina da znamo ko su ti napadači i šta će oni učiniti, najbolja odbrana je da djecu držite dalje od nepoznatih osoba. Ovo je prva i najvažnija odgovornost roditelja i drugih odgovornih odralih osoba. Ali, i djeca moraju biti naučena da primijene pravila koja će smanjiti rizik kada zakažu napori odraslih da ih zaštite.

Siguran pristup djetetu

Umjesto da upotrebljavate način zastrašivanja, dajte vašoj djeci specifična uputstva i informacije koje će ograničiti njihovu ranjivost dok se slobodno kreću kroz svakodnevni život. Pomozite vašoj djeci da razumiju kako nema načina da po vanjskom izgledu vide kakva je stvarno neka osoba. Pričajte im o stereotipima. Trebalo bi da znaju da je pogrešno procjenjivati nekoga po spoljašnjem izgedu. Djecu moramo podučiti o nepoznatim osobama; ne samo o jednom određenom tipu nepoznatih osoba, nego o svim nepoznatim osobama uopće, tako da mogu primijeniti sigurnosna pravila.

Pravila kojima ja podučavam djecu, vezano za nepoznate osobe, sastoje se od dvije jednostavne tvrdnje. Prva je da postoji samo jedna osoba koja je s vama sve vrijeme i koja može da vas sačuva. Ta osoba ste vi sami. Drugo je da, kada su djeca sama, ona treba da se brinu samo za sebe.

Nije njihovo da se brinu o odraslim osobama iz svog okruženja. Ako odrasli trebaju pomoć, neka je traže od druge odrasle osobe, a ne od djeteta. Način na koji nepoznate najčešće potvrđuju djecu je kada su ona prijateljski naklonjena i sklona da pomažu drugima. Ako djeca shvate da je briga o sebi njihov prioritet kada su sami, onda će oni znati zanemariti ili odbiti zahtjev za pomoć od nepoznate osobe.

Nemojte samo to uraditi. Nivo zaštite djece od zlostavljanja i otmice stranih napadača zavisi od odnosa između vas i vaše djece. Ako učite vašu djecu o nepoznatim osobama kako treba i jasno kao što ih učite da prelaze ulicu, oni neće imati samo zdraviji stav o svijetu oko sebe nego će biti i sigurniji.

 

 


 Savjeti roditeljima

(Savjetodavni rad s roditeljima)

Promijenite svoj odnos prema malom učeniku !

Dragi roditelji!

 Vjerovatno vam je jasno da ste upravo vi prvi odgajatelji u životu svoje djece. Preporučujemo vam, iz tog razloga, da se upoznate s nekim psihološkim fenomenima koji su ključni za razvoj vaše djece. U ovom mom tekstu ćemo govoriti o fenomenu učenja, , jednom od najvažnijih kada je psihologija u pitanju. Što se tiče učenja, psiholozi su dokazali da djeca od samog rođenja uče na dva načina:

·         Imitacijom (oponašanjem) i

·         Identifikacijom (poistovjećivanjem).

 Međutim, učenje koje se javlja kao potreba (slobodno možemo reći i zahtjev) u predškolskoj, a naročito školskoj dobi, te kasnije tokom cijeloga života, jeste prava umna sposobnost i vještina koju je neophodno ozbiljno shvatiti. Za takvo učenje, voljnu i planiranu aktivnost, kad masa podataka treba da ostane u glavama djece i da ih se većinom čitavog života sjećaju i koriste se njima, potrebno je razvijati radne navike. To se postiže istrajnošću.

 Roditelji uglavnom pokazuju interes za uspjeh svoje djece od prvog školskog dana. Taj  interes se nerijetko ogleda u pomaganju djeci da urade školske zadaće, nauče zadane pjesmice, te premoste teškoće na koje su toga dana naišli. Roditelji znaju i nastaviti i istrajavati s takvim odnosom, ali se događa i da svoju pažnju i pomoć reduciraju na neke aktivnosti koje se (iskustvo pokazuje) nedovoljne da dijete u potpunosti izgradi neophodne kompetencije s kojima će lakše ići kroz život.

 Pored toga, te aktivnosti (nažalost) nerijetko pređu i u  potpunu pasivnost ili čak negativan odnos prema djetetu, kao npr. Pritisak na dijete da mora postići određene rezultate po bilo koju cijenu. U  pravcu što bolje saradnje roditelja s djecom i postizanja najboljih mogućih rezultata u učenju, preporučuje se kontinuiran svakodnevni rad sa djetetom. Neophodno je da roditelji stalno, neumorno pokazuju da im je stalo do toga kako se njihovo dijete osjeća i da li ima određenee zadatke koje je toga dana dobilo u školi (neovisno o tome da li  dijete umije samo riješiti zadatke ili ne). U slučaju da nemamo kontinuitet u našem zanimanju za dijete, ono lahko može steći utisak da nam nije najvažnije na svijetu i da nam nije stalo do njega. Na osnovu toga utiska, lahko će zaključiti kako je prepušteno stihiji i samome sebi. Tada možemo zaboraviti na kvalitetan odnos s našim djetetom. Iz veoma široke palete načina na koje možemo pomoći našem djetetu, odabrali smo nekoliko za koje smatramo da, ako se primjenjuje onako kako ih preporučimo i u kontinuitetu, sigurno tokom vremena pružaju dobre rezultate.

 Potrebno je, prije svega, odrediti jedan vremenski period (u toku dana) koji ćemo sigurno moći provesti s našim djetetom, posvećujući mu se potpuno i iskreno. To se zove kvalitetno provedeno vrijeme s djetetom. Dužina kvalitetno provedenog vremena ovisi o uzrastu i temperamentu djeteta. Manja djeca se teže koncentrišu na rad i njihova koncentracija brže opada te kraće traje. Ovo su, inače, karakteristike koncentracije kod sve djece, s tim što se pravilnim odnosom prema formiranju radnih navika kod djeteta ovaj problem smanjuje i koncentracija vježba dok se ne razvije do sposobnosti. Naravno, ovdje moramo istaći i veoma rasprostranjen problem teškoća koncentracije kod djece u današnje vrijeme koje je obilježeno gotovo nepodnošljivo brzim ritmom življenja i stresom koji iz tog ritma proizilazi. Ovaj trend je, nažalost, u porastu. Međutim, najčešće, uporedo s tim, kao jedan od uzroka, nalazimo i neadekvatan odnos roditelja prema njihovoj djeci. Kvalitetno provedeno vrijeme, s djetetom predstavlja recept za uspješniji život jer smanjuje rizik od razvijanja neodgovornog odnosa djeteta prema svojim obavezama. Istovremeno djeluje na razvijanje izuzetno dobrog odnosa roditelja i djeteta, bazirajući se na relaciji punog međusobnog povjerenja, pomaganja i saradnje.

 Dok komuniciramo s djetetom, potrebno je izravno  ga gledati u oči. To utječe na njegov doživljaj da smo (tu i tada) iskreno prisutni i to samo s njim. Takođe, to znači da smo zainteresirani za njegov problem ili uspjeh kad želi da ga podijeli s nama. Tako, npr., ako nam dijete pokazuje crtež koji je nacrtalo, u tom trenutku nećemo obavljati niti jedan drugi posao, nećemo pričati s nekim drugim preko telefona ili s nekim ko je trenutno prisutan, nećemo čitati novine ni teletekst ili bilo šta drugo. Obratit ćemo se djetetu tako da ga s pažnjom pogledamo i zatražit ćemo da vidimo crtež.

 Kvaliteta crteža u prvi mah nam nije važna, koliko je važno to da je dijete željelo svoj rad i uspjeh podijeliti s nama. Tada ćemo djetetu pokazati da smo radosni:

·         zbog toga što je radilo i

·         zbog toga što to želi podijeliti s nama

Zatim ćemo ga upitati da nam kaže šta taj njegov crtež predstavlja i da o tome razgovaramo. Pitat ćemo ga da li želi ponovo nešto crtati i prema tome se dalje orijentisati. Na kraju treba dijete da pohvalimo i kažemo da smo zadovoljni. Trebalo bi da ga pitamo da li je ono zadovoljno i da li bi željelo crtati još bolje i ljepše.

 Pomaganje djetetu oko zadaće

 Kada je zadaća u pitanju, moramo upamtiti da je pitanje šta danas imaš za zadaću neizbježno svaki dan. To možemo pitati čim se dijete vrati iz škole kako bismo ga mogli uputiti na daljnje aktivnosti u preostalom dijelu dana. Najbolje je, pritom, stimulirati dijete da uz knjigu provede određeno, već ranije dogovoreno, vrijeme. Svako dijete ima svoj radni tempo i najpogodnije vrijeme za učenje (kad najbolje pamti). To je individualno. Dok to ne otkrijete, radit ćete na stalnom stimuliranju djeteta da radi(čita, piše, crta, boji i sl.). Kad završi svoju aktivnost, pitat ćete ga kako mu se čini da je učilo, je li bilo dobro? Kada vam dođe zadovoljan, znat ćete da je dobro učilo u to doba. Neka to bude vrijeme u koje će dijete, ubuduće učiti. Većina roditelja napravi grešku (kada je zadaća u pitanju) i misle da pomažu djetetu tako što mu urade zadaću. Pomoć roditelja odgovarajuća je jedino onda kada djetetu pokažemo da smo zainteresirani i uputimo ga u način kako da traga za rješenjem! Moramo biti uporni u stalnom ohrabrivanju da istraje u svome nastojanju da što bolje uradi zadatak. Pohvala uvijek dobro dođe, a ponekad i nagrada. Nikada ne obećavajte ono što nećete moći ispuniti! To neka Vam bude princip kojeg se bezuslovno držite. Kaznu ostavite za kraj i to samo ako ništa drugo na daje rezultate!

 Što se kazni tiče, one ne moraju biti tjelesne(što je, nažalost, još uvijek kod nas). Potrudite se da izbjegavate tjelesno kažnjavanje, viku i prijetnje. Takve kazne svedite na najmanju moguću mjeru odnosno, po mogućnosti, izbacite ih potpuno iz svog načina ophođenja. Najbolji način da kaznite dijete jeste da mu oduzmete nešto što voli, i to u zavisnosti od težine prekršaja dogovorenog ponašanja.

 Još nešto, vrlo važno: Nikada djetetu ne govorite da je ono loše (npr.:“Ti si loš dječak/djevojčica“), nego da nije dobro to određeno ponašanje i naglašavajte da ga kažnjavate za to (tačno navedeno) ponašanje. Kada kažnjavate dijete, potrudite se da ne dižete glas, nego (što je moguće mirnije) istrajavajte na tome da budete dosljedni u onome što ste rekli da ćete uraditi. Uporno naglašavajte da je ta kazna uslijedila zbog određenog ponašanja. Recite kako očekujete i vjerujete da će se takvo ponašanje promijeniti. Ako se promijeni, dijete ćete nagraditi nekom sitnicom, a ako se ne promijeni, onda ćete ga ponovo kazniti na isti način, s tim da ćete produžiti kaznu ili povećati je ako isto ponašanje potraje u (recimo) tri navrata.

 Ne zaboravimo! Razgovarajmo s djetetom uz puno uvažavanje i poštovanje, bez obzira na uzrast.

 Nadamo se da ovi savjeti i preporuke neće biti odbačene uz komentar da je „teorija jedno, a praksa drugo“. Ustvari, mi ćemo se složiti s tom konstatacijom pod uslovom da ne zaboravimo da su teorija i praksa ipak povezane i protkane jedna drugom. Zato, toplo preporučujemo da (s obzirom  da je školska godina relativno skoro počela) još danas preuzmite stvari u svoje ruke i stihiju preusmjerite u plansko djelovanje. Sretno!

 

 


Piše: ŠEMSA  AHMETSPAHIĆ

pedagog - psiholog

 

DJECA I INTERNET- pitanje sigurnosti

 Zadnje desetljeće je obilježeno internetom, medijem koji je otvorio nove a proširio već postojeće horizonte. U početku zamišljen kao mediji koji će pomoći u razmjeni informacija, olakšanju edukacije na dobrobit svih, ubrzo je doživio razne zloupotrebe. Iako nema nikakve pedagoške elaboracije niti uputstva za korištenje, internet je previše brzo ušao u naše živote i velikim dijelom zagospodario njima. Taj mač sa dvije oštrice nalazi se u gotovo svakom domu koji raspolaže kompjuterom. Roditelji su često u zabludi misleći da su im djeca   sigurna ako su im na oku. Neki su najsretniji kada djetetu mogu omogućiti kompjuter i smjestiti ga u dječiju sobu, pa da se razrahate „bez dječije svakodnevne gnjavaže“. Iako je moguće pobrojati čitav niz opasnosti koje dolaze s interneta, navest ću samo dvije za koje smatram da su najveće, i dovoljan razlog da svaki roditelj uzme stvari u svoje ruke i pozabavi se ovim pitanjem temeljito, naročito ako to do sada uopće nije radio.

 Jedno od najvećih zala koje vreba s interneta jeste pedofilija (grč.paidos – dječak + fileo – volim). To je spolna nastranost, vrsta seksualne perverzije, sklonost prema djeci istog ili suprotnog spola, oblik spolne zloupotrebe i nasilja koje se očituje putem zadovoljavanja pohote i seksualnog nagona odraslih osoba na djeci.  Pedofili  su obično muškarci koji seksualno uzbuđenje postižu fizičkim i / ili seksualnim kontaktom s djecom pretpubertetske dobi s kojom nisu u srodstvu.  Mogu biti heteroseksualni ili homoseksualni, oženjeni ili neoženjeni. Većina hetereseksualnih pedofila oženjena je ili razvedena. To su devijantni, socijalno nezreli i neodgovorni ljudi koji ne nadziru svoj poriv.

 kao što su BBC, ABC, Associated Press, AsiaMedia, AVN, China Daily, Crimes Against Children, Google, Japan Inc., The Miami Herald, MSN, The New York Times, Pravda, TopPedofilija, koja se raširila još više pojavom interneta, okomila se na najslabije – djecu koja se koriste internetom ne znajući za sve opasnosti koje se tamo nalaze. Pojavom interneta, pedofili više ne traže djecu u parku i na igralištu, već s njima ostvaruju komunikacije u stanu, u chatroomu. počnu obzirno, nevinim pitanjem, pa lukavo ispituju ima li ko s djetetom u sobi, gdje se nalazi kompjuter, ko se sve  koristi njime. Ako je komunikacija rizična, prekinu razgovor. Kad  steknu uvjerenje da nema rizika, jer je kompjuter u dječijoj sobi, a niko ga ne nadzire, tada raznim strategijama pokušavaju osvojiti dječije povjerenje. Internetzlostavljače gotovo je nemoguće otkriri i spriječiti u njihovoj nakani. Oni ostaju anonimni ili se lažno predstave, a djeci direktnom komunikacijom iznose svakakve gadosti, upućuju seksualne, nasilne, zločeste, uznemirujuće i nepristojne poruke, nagovaraju ih na spolni odnos, zloupotrbu alkohola, droga i sl. Roditelji i ne slute da dijete prima te poruke. Simptomi koji roditeljiima mogu otkriti djetetovu izloženost pornografskim materijalima jesu seksualizirano ponašanje ili znanje o spolnosti neadekvatno za dob djeteta.

 Sudeći prema podacima dobivenim od najrespektabilnijih kompanija TenREVIEWS, Yahoo, te mnogim drugim:

    * Svake sekunde se potroši $ 3.075,64 na pornografiju
    * Svake sekunde dvadeset osam hiljada dvjesto pedeset i osam korisnika interneta gleda pornografske sadržaje
    * Svakih 39 minuta kreira se novi pornografski video u SAD.
    * Prosječna dob u kojoj se osoba prvi put susretne s pornografskim sadržajima je jedanaesta godina
    * Najveći konzumenti pornografije na internetu jesu osobe između trideset pet i četrdeset devet godina (dob koja podrazumijeva već zrelu osobu).
    * Oko (jezivih!) 90% djece u dobi od osam do šesnaest godina vidjeli su pornosadržaje na internetu, i to radeći domaću zadaću!
    * Čak 29% njih dalo bi svoju kućnu adresu  nepoznatoj  osobi s interneta, a dvadeset šest imena najomiljenijih likova popularnih crtanih serija (kao, npr. Pakemon ili Action Man) povezani su sa  pornosadržajima.

 

 Koliko je stanje strašno kazuje i činjenica da je zarada pornografske industrije veća od zarade koju ostvari deset  tehnološki najrazvijenijih kompanija kao što su: Mikrosoft, Google, Amazon, Yahoo, Aplle i druge! Neka vas ne zavara činjenica da su SAD geografski daleko od nas. Upravo je internet jedan od glavnih faktora globalizacije i dostupnosti svake informacije bilo kome u svijetu. Štaviše, prema istim izvorima, Republika Hrvatska nalazi se na devetom mjestu u svijetu po broju posjetilaca pornostranica, a u Srbiji čak radi jedna registrirana firma za proizvodnju pornosadržaja. Nažalost, nema zvaničnih podataka o stanju u našoj zemlji, ali zdrava logika nas navodi da pretpostavimo kako, budući  da naš komšiluk boluje od ovih  opakih bolesti, ni mi nismo imuni, imajući u vidu činjenicu da je na snazi trend preuzimanja zapadnjačke kulture i „vrijednosti“ sa svim dobrim i lošim što ona nosi..

 Druga, najnovija pošast koja hara u industriji razvijenim društvima, ali koju ni u našem nesigurnom i rovitom (ratom razorenom) društvu nije naodmet imati na umu, jesu simptomatična samoubistva koja se dešavaju u posljednje vrijeme. Pojedinačna i grupna samoubistva organizirana putem vebsajta uzimaju sve više maha i žretve su iz godine u godinu sve brojnije.

 Tako je u Britaniji nedavno otpočela policijska istraga nakon samoubistva Nataše Randal (17), posljednje žrtve koja se objesila u Blengarvu, selu sa dvije hiljade stanovnika u okolini grada Bridžend na jugu Velsa. To je sedmo samoubistvo koje je u tom regionu izvršeno za godinu dana. Veza između svih sedam samoubistava jeste vebsajt preko kojeg su sve žrtve komunicirale i putem kojeg su se ohrabrivale na taj pogubni čin.

 Mafumi Isui, profesor psihologije na Nigata Univerzitetu u Japanu, vjeruje da je internet fatalni činilac za mlade depresivne ljude. Mnogi mladi pokušavaju da se ubiju, ali nemaju dovoljno snage da to izvedu, dodaje on. Ali, kada se grupa međusobnih neznanaca sretne na internetu na sajtu samoubica i neko sugeriše način kako da se to izvede, to unosi dramatičnu promjenu u riješenost da se umre, jer se, recimo, na internetčatovima često razmjenjuju ideje kako da se najbrže oduzme vlastiti život. Neko će reći da veb stranica ne ubija i da su mnogi drugi posjećivali tu stranicu, a nisu se ubili. Prihvatam  to kao razumno gledište, ali naglašavam da se radi o djeci koja nisu imala potpuno sretan i ispunjen život, koja su se nalazila u opasnim tinejdžerskim i adolescentskim godinama, čiji su roditelji razvedeni ili su, čak, žrtve zlostavljača i slično. Ne smijemo zaboraviti da nikad ne možemo biti potpuno sigurni u to da poznajemo našu djecu “u dušu“ i ne možemo reći da znamo da neše dijete potajno ne pati od nečega što ga najdublje i najskrivenije tišti.

Pornografske weblokacije 4,2miliona (12%od ukupnog broja webstrana)
 Pornografske stranice 420 miliona

Dnevni zahtjevi za pornografskim sadržajima 68 miliona (25% od svih zahtjeva)
 Pornografski e-mailovi tokom jednog dana 2,5 milijardi (8% ukupnih e-mailova)

Korisnici interneta koji gledaju pornografije 42.7%
 Neželjeni primljeni pornografski sadržaji 34%

Dnevni prosjek pornografskih e-mailova po korisniku 4.5 po korisniku interneta
 Mjesečno preuzetih/skinutih pornografskih sadržaja 1.5 milijardi (35% od ukupnih preuzimanja)

Dnevna potražnja za dječijom pornografijom 116,000
 Webstranice koje nude dječiju pornnografiju 100,000

Seksualna potražnja među omladinom tokom chata 89%
 Mladi koji primaju seksualne zahtjeve 1-7

 Internetpornografija: statistike

 A sada  pitanja:šta činiti i kako zaštititi djecu od zla koje vreba s interneta? Zabranom rada na internetu? Ne, nikako, tako bismo ih prikratili za mnoge dragocjene informacije i vrijedno iskustvo. S djecom je potrebno izgraditi povjerljive odnose, uspostaviti ravnopravan dijalog, slobodnu i zdravu komunikaciju, češće razgovarati o internetu, upozorit ih na moguće nepoželjne i ružne poruke, poučiti ih šta da rade i kako da postupe u tim situacijama. Kompjuter instalirajte u dnevnom boravku, a ne u njihovoj sobi, jer ćete tako uvijek moći vidjeti šta vaše dijete radi. Djecu treba da poučite ponašanju pri surfanju i komuniciranju putem interneta, posebno s nepoznatim osobama.

Valja nam nadzirati korištenje interneta, barem u onoj mjeri u kojoj se nadzire gledanje televizije. Odredite jasna pravila, ograničite vrijeme koje mogu provesti na internetu, provjerite ko su im on-line prijatelji, savjetujte ih da nepoznatim sagovornicima ne daju informacije o svom identitetu i da ne šalju tajne poruke i fotografije putem interneta. Dobro bi bilo da dijete ponudi svom on-line prijatelju da se njihovi roditelji upoznaju. Danas na tržištu postoje i tzv. programi-dadilje  koji djetetu onemogućuju pristup stranicama neprimjerenog sadržaja bez potrebne lozinke koju kreira roditelj. Dođite do njih i instalirajte ih. Roditelji  mogu vidjeti koje stranice djeca posjećuju i provjeravanjem popisa internetstranica koje su bile otvarane (history folder). Povežite se sa svojim internetprovajderom i naučite kako da blokirate tzv. chat-rooms, forums, conferencerooms i slično jer su to mjesta koja nisu kreirana za djecu i ona ne bi trebalo da ih posjećuju, izlažući sebe riziku lošeg utjecaja a vas nepotrebnom trošku. Instant poruke koje mogu  vidjeti samo dopisivači nepotrebne su, jer ako imate odnos pun povjerenja, dijete nema šta da krije od vas. Isto tako, nisu poželjne ni razne grupe informacija, neprigladne za vašu djecu, a koje se mogu blokirati korištenjem određenih riječi. Budite sigurni da ste barem jednom sedmično provjerili stranice koje posjećuje vaše dijete. Prijetnje, ucjene i zabrane loša su sredstva. Samo edukacija, odgoj, povjerenje i zdravi odnosi prava su rješenja. Batine i druga radikalna represivna sredstva izbjegavajte jer mogu uroditi suprotnim efektom- još jačom željom za zabranjenim stvarima.

 Zanimljivo je da su mnoga društva koja su već iskusila nesretne posljedice ovakvih negativnih strana interneta odgovorila poduzimanjem niza sigurnosnih mjera. Vlade širom svijeta rade na stvaranju sredine u kojoj će djeca  moći definirati sebe i ostvariti svoja prava na normalno odrastanje. Nažalost, nismo sigurni  da je i u našoj zemlji tako. Dobrobit djeteta mora biti najvažnija svakom roditelju i on je dužan svome djetetu osigurati, u okviru svojih mogućnosti, život primjeren njegovom tjelesnom, duševnom i društvenom razvoju. Dakle, roditelji, pažnja: obezijedili ste vašem djetetu prednost posjedovanja kompjutera-dužni ste mu obezbijediti i adekvatnu zaštitu i sigurnost. Zasučite rukave i još danas krenite sa savladavanjem svih prepreka koje vam stoje na putu  upoznavanja i razumijevanja tog virtuelnog svijeta koji privlači mnoge, pa i vaše dijete. Tako ćete se zbližit sa svojim najdražim (rođenom djecom) i ući u njihov krug prijatelja na najbolji način.

 

 

Napomena redakcije: U dogovoru sa autoricom teksta dužni smo ovdje napomenut da je njen tekst preuzet iz časopisa Bosanska Sumejja broj 28.