Provincija u pozadini

Aktuelno i značajno za Gornji Rahić i njegovu okolinu 


Pored niza veoma važnih infrastrukturnih aktivnosti koje su u toku u Gornjem Rahiću kao što su: završetak radova na radio i televizijskom releju i njegovo stavljanje u funkciju, izgradnja novog mosta prema Gornjem Zoviku, izgradnja mosta nizvodno od pijace, uređenje šetališta u centru, rekonstrukcija i asvaltiranje puta prema Islamovcu pored Hamidovića kuća, spajanje i asvaltiranje puta preko Donjeg Zovika koji povezuje puteve G.Rahić-G.Zovik i  Gornji Zovik-Brčko, rekonstrukcija i asvaltiranje puta Ćoseti-Bukvik, proširenje i nasipanje tucanikom Berića sokaka kao alternativnog puta preko Ograđenovca, projektantska  rekonstrukcija i zamjena vodovodne mreže, projektantska rekonstrukcija i proširenje kanalizacione mreže u skladu sa potrebama ovog područja, naravno sa posebnom pažnjom na zaštitu životne sredine, inicirati uređenje i prilagođavanje objekata i prostora“Šumarije“ za Dom penzionera Brčko Distrikta BiH i mnogo toga drugog, a slične aktivnosti vjerujemo vode se i u okolnim mjestima. Međutim, od posebnog, odnosno životnog značaja za ovaj kraj i njegov budući razvoj je izgradnja Autoputa Orašje-Tuzla čija trasa prolazi  između Rahića i Maoče, čime ćemo sigurno konačno izbjeći naslov romana velikog Bosanskog književnika Hasana KIKIĆA“Provincija u pozadini“, što smo uistinu do sada stvarno bili. Nažalost, nezvanično se priča da bi ipak mogli ostati“Provincija u pozadini“, jer navodno na ovom putu na dijelu između Rahića i Maoče nije predviđen uzlazno-izlazni priključak, što bi za oko 30.000. građana ovih prostora bilo ravno katastrofi.Ovo se kao pravda time što bi priključak u Brki i priključak između Rahića i Maoče bili blizu jedan drugog, što nije tačno, i nipošto se ne smije prihvatiti, jer priključci  na puno važnijem putu u Hravatskoj, tačnije Autoputu Zagreb-Beograd, u Babinoj Gradi i Županji su na udaljenosti jedan od drugog oko 4-5. kilometara, pa zašto to onda ne bi bilo i u našem slučaju.Imajući u vidu da su u toku predizborne aktivnosti  za predstojeće lokalne izbore, svi predsjednici  stranačkih mjesnih odbora ovog područja, a posebno Rahića i Maoče treba da se maksimalno založe kako bi došli do tog izuzetno važnog priključka, uz napomenu da se i svi drugi građani koji žele dobro ovom kraju i svojoj djeci založe da najzad dobijemo izlaz u svijet. Dakle, budimo svi zajedno tvrdoglavo uporni  u ostvarenju ovog životnog cilja koji nam je na dohvat ruke, u suprotnom ostaćemo „Provincija u pozadini“G.Rahić, 30.06.2008. godine.
Objavljeno:16. jula 2008

 Rahić to dosada nije doživio

Cijenjeni posjetioci naše veb stranice u našem dijelu kolumne objavljujemo jedan vrlo interesantan tekst autora Mustafe H. Ibrišimovića koji je pisan daleke 1958. godine dvadesetog stoljeća tačnije prije 50.godina. Tekst smo dobili u orginalu kada je autor ovog teksta bio mlad, te se kako će te vidjeti neki podaci o nastajanju škole u našem mjestu, tačnije godini postanka ne slažu sa današnjim. Razloga ima više no mi nećemo za sad ulazit u suštinu ovog, nego nam je cilj da se predstavi tekst koji ima svoju vrijednost ako ni po čemu drugom nego po starosti i podacima koji se vežu za našu školu. Također znamo da ove 2008. godine kada se obilježava dan škole u Gornjem Rahiću 22 maja i kada škola doživljava svojih 125. godina ili 140. godina ? postojanja mi Bošnjaci malo toga pamtimo, a još manje pišemo o svojoj prošlosti pa nam istraživanje u ovom tekstu koje je objavljeno prije 50. godina kazuje da nam nešto sa datumima postojanja ne štima, te ćemo to prepustiti našim historičarima koji su kompetentni da to istražuju. Ovdje navodimo tekst kakav je i objavljen i sa njegovim orginalnim naslovom.

Piše: Mustafa IBRIŠIMOVIĆ

RAHIĆ TO DOSAD NIJE DOŽIVIO

  Novosagrađena  osmoljetka u Rahiću  doživljava svoje prve plodove. Ovih dana izlazi njena prva generacija. Osjeća se to i na njenim ukrašenim i blistavim prozorima. Na licima prolaznika, Šezdeset učenika ove godine završava potpunu osnovnu školu. Šezdeset mladih ljudi Rahića odlazi ove godine. Odlazi na zanate i srednje škole. Rahić to do sada nije vidio.

Meni i mojim vršnjacima nije se pružila takva prilika

Škola u Gornjem Rahiću je osnovana 1868. godine. Prošlo je mnogo đaka i mnogo učitelja. Trajala je sa prekidima. U školu su dolazili učenici iz sedam sela. Zgrada  koja je te godine izgrađena do oslobođenja je sasvim dotrajala. Godine 1946. sagrađena je nova, ali ni ona nije mogla podmiriti potrebe. Trinaest godina kasnije dovršena je nova zgrada sa osam učionica. U opremanju škole učilima i namještajem takođe se mnogo učinilo. Evo šta je zapisano 1945. godine u ljetopis ove škole: "Od namještaja škola ima 14 klupa, u rđavom stanju, jedan ormar, jedan sto, jednu stolicu i peć. Od učila škola ima jednu manju tablu, šestar i kutomjer. Škola radi sa dva odjeljenja. Ima jednog učitelja“.

 A danas? Svakim danom škola sve više liči na  onu reformisanu školu koju svi priželjkujemo. Ima oko pet stotina učenika. Najveća od seoskih škola u opštini. U poređenju sa stanjem iz 1945. godine, škola ima deset puta više klupa, zatim razna druga savremena audiovizuelna sredstva: dijaprojektor, epidijaskop, magnetofon, dobro opremljen hemijski kabinet i školsku radionicu. Njeni hodnici  su ukrašeni umjetničkim slikama i učeničkim radovima, panoima i drugim. Najveći dio tih savremenih učila škola je nabavila u prošloj godini.

 

Školska zadruga postigla-velike uspjehe

 

 Učenici osmog razreda koji ove godine napuštaju svoju školu kao prva njena generacija ostaće u lijepom sjećanju i selu, i svojim mlađim drugovima, i nastavnicima. Najveći dio radova u školskoj  zadruzi sami su izveli. U akciji „ Mjesec dana šume“ učenici su zasadili nekoliko hiljada raznih sadnica. Samo topolom su zasadili dvije parcele koje je voda plavila i odronjavala. Oko igrališta fudbalskog kluba „ Zadrugar“ zasadili su takođe topolu a cijelo školsko dvorište je zasađeno lipom koja se već omladila. Isto  tako gledičijom i berberisom ogradili su cvijetnjak i botaničku baštu.

Učenici – nosioci kulturno-zabavne djelatnosti

Svakim praznikom u ovoj godini učenici osmog razreda su pripremali prigodne programe. Nekoliko puta su odlazili na partizansko groblje, plijevili travu, zasađivali cvijeće i sa nastavnikom opštetehničkog obrazovanja Alijom Arifovićem bojili petokrake i obnavljali natpis spomenika u groblju. Njihova je takođe inicijativa da školska zadruga sakuplja ljekovito bilje radi obezbjeđenja sredstava za nabavku kinoprojektora.

 Ovog puta nisam mogao da prođem na posao tako mirno pored škole. Tjeralo  me da razmišljam o prvoj generaciji u našoj školi, o tome kako se meni i mojim vršnjacima nije pružila takva prilika da završimo osnovnu školu kod svoje kuće. Kada sam ja bio njen đak škola je imala onih četrnaest klupa i . . .