Stid je što možemo svi zajedno konstatovati u današnjem vremenu osjetno opao, a kod pojedinih ljudi i potpunosti iščeznuo, zato su se namnožili grijesi i zlodjela i na vidjelo izašIi avreti - ono čega se, inače, treba stidjeti i od drugih skrivati. Sramote i sramotna djela su postali javni prizori, ljudi su ono što je ružno i odvratno počeli smatrati lijepim i privlačnim. Mi govorimo o stidu među nama muslimanima, jer zapad je već davno svoj stid izgubio. Danas se homoseksualci naočigled čitavog svijeta, pred kamerama, vjenčavaju, momak i djevojka žive nevjenčani u bludu i zinaluku, čitava porodica, otac, majka i njihova djeca bez imalo stida odlaze na more, na nudistčke plaže smatrajući to sasvim moralnim i sasvim normalnim. A šta je sa nama? Gdje je naš stid? Jesmo li mi imalo bolji od njih? Gdje je stid kod naših majki i sestara koje poluodjevene hodaju ulicama, namirisane i dotjerane izazivajući tuđe požudne poglede. Gdje je stid kod naših ljudi pa da obore glavu, kako ne bi u haram gledali? Kako se ne stide Allaha gledajući besramne prizore na TV, ili se čak i video kasete iznajmljuju. Gdje je tu stid?

   Gdje je stid onih koji su svoju djecu prepustili ulici da se susreću s kim žele i da se druže sa svakim koga sretnu, bez obzira na kom nivou morala je dotični.      Gdje je stid onih koji dopuštaju da se njegovo dijete pijano vraća kući vodeći ponekad i svoju “prijateljicu” na konak???

   Gdje je stid kod službenika koji se nemarno odnosi prema svojoj službi i koji bespotrebno zamara one koji mu se obraćaju?

I na kraju gdje je stid kod trgovca koji obmanjuje mušterije, koji vara prilikom prodaje robe i koji laže ljudima?

Uzrok svemu ovome je odsustvo imana, a sa njim i odsustvo stida koje donosi slabost u srce pa čovjek nema hrabrosti da se susprostavi zlu i odvraća druge a i samoga sebe od grijeha.