Ekskluzivno za naš portal iz pera prof.Fehima Mujanovića, prvi put ovaj tekst se objavljuje u javnosti, te smo morali pričekat da profesor Mujanović  zaštiti ovaj tekst, svoje autorsko pravo na istraživački rad po pitanju ovog dijela historije Brčkog i okoline.

HISTORIJA BRČKOG I OKOLINE OD PRAHISTORIJE DO AUSTRO-UGARSKE OKUPACIJE 1878.GODINE

Historija Brčkog i njegove okoline nije u dovoljoj mjeri istražena. To se prvenstveno odnosi na period prahistorije ovog kraja. Stoga neku precizniju ocjenu političkih, ekonomskih i kulturnih prilika u najstarije doba veoma je teško precizno odrediti.

Hisorijski izvori govore da je bosanska Posavina još u neolitsko doba bila gusto naseljena. Na ovom prostoru pronađeni su lokaliteti iz brončanog doba, Vidovice, Orašje, Brezovo Polje, Hrgovi, Špionica i dr. Arheološka nalazišta sa ovog područja upućuju na zaključak da je bosanska Posavina imala određeni kontinuitet naseljavanja u prahistorijskom periodu. Na ovom području pronađeni su brojni predmeti grčkog i rimskog porijekla. U ovaj period spada i lokalitet Varoš kod Koraja.

U antičko doba na području bosanske Posavine živjela su ilirska plemena sa razvijenom kulturom u odnosu na starosjedioce. Zapaža se izrada oružja i oruđa od metala. Ilirska plemena su u ovim krajevima ostavila mnogobrojne tragove svoje kulture, prvenstveno građevinarstva.

Sa područja Brčkog i okoline od 400.g. p.n.e., ilirska plemena su pod najezdom Kelta potisnuta na jug. Kelti, kao malobrojno pleme, su se spojili sa Ilirima. Tako je u području sjeveroistočne Bosne najduže opstalo pleme Skordiska.

Krajem stare i početkom nove ere Rim je pokorio cijelu Bosnu, što je za posljedicu imalo proces romanizarije.

Bosanska Posavina prvo je ušla u sastav pokrajine Ilirik,a zatim ulazi u sastav provincije Panonije. Na ovom području postojala je Rimska naseobina Ad Basante na ušću Bosne, na putu između Bosanskog Šamca i Brčkog.

Spominje se takođe i jedno naselje pod imenom Saldac, koje se nalazilo na mjestu današnjeg Brčkog. Otkriveno je nekoliko rimskih iskopina u Posavini na lokalitetu Plazulja. Kroz bosansku Posavinu prolazila je rimska cesta Marsonija - Sirmium pa su na tom putu nikla naselja: Orašje, Vidovice, Vučilovac, Brezovo Polje.

 

Područje bosanske Posavine i Brčkog je do kraja 4.stoljeća nove ere poprište ratova Gota, Rimljana, Huna itd. U 5.stoljeću ova područja naseljavaju Sloveni koji su pod dominacijom Bizanta.

Historija ovog kraja od 5-9. stoljeća predstavlja borbu Franaka, Ugara i Bizanta za dominaciju.

Početkom 10.stoljeća Ugari su potisnuli franačku vlast pokušavajući zauzeti krajeve južno od Save. Konačno 1073.godine, Bosna pada pod ugarsku vlast. Iz ovog vremena najpouzdaniji izvor je „Kronika" popa Dukljanina, 1083.godine, koja govori o prvom bosanskom knezu Stjepanu. Posavina je ulazila u sastav šire srednje vjekovne bosanske oblasti pod nazivom Usora. Stoga se historija Brčkog i okoline promatra kroz historiju ove oblasti u srednjem vijeku.

Na području bosanske Posavine prostiralo se vlastelinstvo „Bosanske biskupije" osnovano darovnicama Hercega Kolomana nešto kasnije ono je prošireno novim darovnicama, najprije bosanskog bana Matije Ninoslava, zatim bana Prijezde i Tvrtka I Kotromanića. Ove oblasti se nezaobilazno vežu za historiju srednjevjekovne Bosne, kao i za njenu cjelokupnu prošlost. Prvi banovi su imali porodične posjede u užem pojasu Posavine.

U sastavu bosanske države ovaj kraj se nalazi i u vrijeme vlasti bana Kulina. Nešto kasnije kralj Tvrtko II Kotromanić (1421-1443), traži od ugarskog kralja Ladislava da mu potvrdi posjede u graničnom pojasu od Save na sjeveru. Sredinom 13. stoljeća ovaj kraj je ostao u dominaciji Katoličke nadbiskupije. Domaće sveštenstvo i narod nisu htjeli niti čuti za ovo jer su zajedno sa svojim svećenstvom obnašali patarensku vjeru. Tome se suprotstavio i ban Ninoslav što je rezultiralo poduzimanjem križarskih ratova pape i Ugara protiv Bosne.

U tim ratovima, na prvom udaru, bila je bosanska Posavina. To govori o borbi bosanaca za opstojnost kako u vjeri tako i očuvanju samostalnosti i državnog teritorija. Izvjesno vrijeme od 1237. - 1319. godine bosanska Posavina tj. kraj Usore našao se u rukama Ugara. Sa vlašću bana Stjepana II Kotromanića ponvo Srednje vjekovna bosanska država dostiže uspon.

Ban Stjepan II Kotromanić, je ponovo vratio Posavinu u ruke bosanaca, Čime se borba za opstojnost i samostalnost uspješno nastavlja. Odlučni bosanci, sa svojim vIadarima,odlučno su branili svoju teritoriju i vjeru, bez obzira na prijetnje pape i sa zapada. Dolaskom na vlast Tvrtka I Kotromanića 1353.godine, oblast bosanske Posavine ustupljena je Bosanskoj biskupiji u Đakovu. Međutim, činjenica je da su vlasnici ovih krajeva bosanske feudalne porodice: Biloševići, Ivanići, Trebotići. To govori da Bosna nigdje nije gubila svoj identitet iako su je svojtali i Ugari i njeni susjedi.

Borba za opstojnost objedinjavala je vlastelu i narod tako da se bosanska Posavina snažno odupire ugarskim najezdama i pljački. Na osnovu historijskih izvora kroz krajeve Tolisa i okolo rijeke Save prošao je kralj Tvrtko I na putu u Srijem. 1382.godine ponovo prolazi ovuda kralj Tvrtko I na putu za Ugarsku na susret sa kraljem Lajošem I.

Opsjednut Dalamcijom, na kraju usmjerava sve svoje aktivnosti, sjever zemlje prepustio je Horvatima, hrvatskim velikašima. Hrvatski velikaši su bili zauzeti ratom sa Osmanlijama, što su iskoristili Ugari, koji su preoteli jedan dio Usore, kraj oko Brčkog i Bijeljine. Tako je krajem 14.stoljeća ovaj kraj najviše bio izložen ugarskim napadima. 1390. godine kralj Tvrtko I Kotromanić ponovo je zagospodario krajevima na sjeveru.

Sudbina bosanske Posavine i dalje je vezana za događaje u samoj bosanskoj državi u kojoj je naglo oslabila centralna krunska vlast, a ojačala je moć oblasnih gospodara.

Ugarski kraljevi za izvjesno vrijeme moraju napustiti plan osvajanja Bosne, jer su više bili angažovani u ratovima protiv Osmanlija. Ponovni upadi Ugara datiraju početkom 15.stoljeća, poslije konsolidacije unutarnjih prilika. Približavanje kralja Ostoje ugarskom dvoru izazvalo je gnjev domaćih feudalaca što je za posljedicu imalo gubljenje prijestolja. To govori koliko je domaća vlastela zajedno sa narodom težila samostalnosti i opstojnosti Bosne, ispoljavajući kako u unutrašnjoj tako i vanjskoj politici bošnjački duh za samostalnošću.

Za vrijeme nasljednika kralja Tvrtka I Kotromanića, Ugari poduzimaju nove pohode na Bosnu. Prvo su prodrli u područje bosanske Posavine sve do Srebrenika. Napad na Bosnu, u prvom redu na bosansku Posavinu, imao je za cilj da Posavinu sjedini sa Ugarskom. Zato se na obali Save, sa lijeve i desne strane, podižu utvrđenja. Osvajajući Sjeveroistočne dijelove Bosne ugarski kralj je ostavio trajne posljedice u administrativnom pogledu.

Ovakvo stanje je ostalo sve do 1415.godine do velikog prodora Osmanlija. Tada su prvi put krajevi bosanske Posavine bili izloženi osmanskim napadima. Pobjeda Osmanlija nad Ugarima 1415.godine ostavila je Bosni trajne posljedice koje se odnose i na bosansku Posavinu. Sve veći pritisak i prisutnost Osmanlija u Bosni natjerali su kralja Tomaša da posljednje godine svoje vlasti provede u sjevernom dijelu Bosne.

Osmanlije već 1417.godine borave u sjevernim krajevima Bosne, o čemu govore mletački izvori, gdje spominju 8.000 bosanskih vojnika. Još je kralj Tomaš bio prinuđen da Osmanlijama 1460.godine da slobodu prolaza preko Usore za Slavoniju.

1463.godine Osmanska vojska zauzela je veći dio Bosne i krenula prema Jajcu i Ključu koji su ubrzo pali. Bosanska Posavina je mnogo kasnije pala, što je bio slučaj i sa ostatkom Bosne.

 

MIGRACIJE I POLOŽAJ STANOVNIŠTVA U BOSNI U VRIJEME OSMANSKE VLASTI

U drugoj polovini 15.stoljeća koristeći se feudalnom anarhijom, Ugari poduzimaju obuhvatnije pohode na Bosnu. Ugari prodiru u područje bosanske Posavine sve do Srebrenika. Napad na bosansku Posavinu imao je za cilj da ovu oblast Bosne sjedini sa Ugarskom. Stoga su se na obali Save, sa lijeve i desne strane, podigla jaka utvrđenja.

Osvajajaći sjeveroistočne krajeve Bosne ugarski kralj je ostavio trajni utjecaj u kulturnom i vjerskom pogledu. Ovakvo stanje ostalo je sve do 1415.godine do velikog prodora Osmanlija u ove krajeve

Stalni unutarnji sukobi u Bosni stvorili su uvjete za intervenciju osmanske sile. Tada su prvi put krajevi bosanske Posavine bili izloženi osmanskim napadima. Pobjeda Osmanskog carstva nad Ugarima 1415.godine, ostavila je dalekosežne posljedice na daljnju historiju Bosne i bosanske Posavine.

Osmanlije već 1457.godine borave u sjevernim krajevima Bosne o čemu govore mletački izvori, gdje se pominje 8.000 osmanskih vojnika. Bosanski kralj Tomaš je bio prinuđen da Osmanlijama 1460.godine da slobodan prolaz preko Usore za Slavoniju. Ipak je Posavina mnogo kasnije pala pod Osmansku vlast, što je bio slučaj i sa ostatkom Bosne.

Osvajanjem Bosne, Osmanlije su načinili novu administrativnu podjelu Bosne. Od Župe Usora i istočnih krajeva formiran je Zvornički sandžak. Izbijanjem na rijeku Savu, Porta počinje dizati utvrde od Sapca do ušća rijeke Bosne, kao što su Novi kod Brezovog Polja i Brčki, u prvoj polovini 16. stoljeća.

U drugoj plovini 16.stoljeća nalaze se tvrđavski timari u: Novom, Koraju, Teočaku i Bijeljini. Brčanska tvrđava kao i ona u Novom, trebala je poslužiti Osmanskim vlastima kao polazište za daljnja osvajanja preko Save.

U Brčkom su se zadržali graničari - ulufedžije, za razliku od onih koji su bili u unutrašnjosti, a nose naziv timarlije: Brčko, Novi i Noćaj.

Nešto kasnije tvrđava u Brčkom izdvaja se kao značajno komunikacijsko i privredno središte bosanske Posavine.

Nakon osmanskih osvajanja u Slavoniji i Sremu započeo je intenzivniji promet ljudi i roba između Bosne i Prekosavlja i to preko Brčkog. Nešto veći promet imala je Raca, a manje Brčko i Novi, što svjedoče izvještaji o carinama. Kolika je geopolitička važnost Brčkog govori podatak iz 1548.godine o gradnji puta od Porte prema Brčkom tzv. „putevi kaldrme". Na osnovu osmanskih popisa od sredine 16.stoljeća do kraja 17.stoljeća. Brčko i Novi su veoma poznati. Oba naselja spadala su u sastav sandžakbegova hasa.

Sredinom 16.stoljeća Brčko i Novi imaju stalne nutahafize i timarlije, no do danas se nisu sačuvali ostaci utvrđenja u Brčkom. Smatra se da je utvrđenje locirano na ušću riječice Brke u Savu po kojoj je vjerovatno i dobio ime.

U Brčkom oživljava tranzit robe i ljudi preko Save, što uvjetuje širenje podgrada brčanske tvrđave. Ovim Brčko poprima obilježje gradskog naselja. Ipak sve do 1600. godine Brčko nije steklo uvjete da bude proglašeno kasabom. Te godine pominje se kao varoš gdje muslimansko stanovništvo (oko 35 kuća) dobija status kasablija.U naselju je podignuta džamija i trgovište, tj. otvoren je pazarni dan. Uprkos privilegijama koje ima muslimansko stanovništvo u Brčkom i dalje ostaje malobrojno. Budući daje hajdučija i ovdje bila presudna kao i u drugim krajevima Posavine, to je Brčko bilo utvrđeno opkopom sa vodom i zidom, koji je štitio samu kasabu i mahalu.

Proces islamizacije u Brčkom i Posavini išao je u korak sa cijelom Bosnom tj. zahvatio je prvo gradsko a zatim i seosko stanovništvo. Od kraja 16.stoljeća na ovom području se naseljava muslimansko stanovništvo, pokrenuto migracijama iz okolnih zemalja, nakon čega ubrzo postaje dominantno. Migracioni proces ide tako što se katolici iseljavaju na područje pod Austro-ugraskom vlašću, dok je evidentno doseljavanje pravoslavaca iz Podrinja.

Značaj Brčkog, kao tranzitnog centra, je izražen sa početkom eksploatacije soli u Tuzli koja se izvozi u Austriju i Evropu. S obzirom na značaj trgovine solju u Brčkom i Novom se javljaju zakupci te vrste trgovine. U Brčko dolaze karavani natovareni mletačkom solju i drugim robama, koje se transportuju Savom dalje u Evropu.

Osmanska vlast je postavila derbendžije sa zadatkom da štite karavane na putevima. Brčko je od Požarevačkog do Beogradskog mira (1718-1739.godine) ostalo u rukama Austrije,. Međutim, Beogradskim mirom 1739.godine, povučena je granica između Austrije i Osmanskog carstva, a to je rijeka Sava, čime je Posavina ponovo došla pod Osmansku vlast.

Period od 1743. - 1768.godine je miran period što omogućava oživljavanje varoške privrede u kojoj dominira obrt što je slučaj u Brčkom. Brčko je u narednom periodu bio palanka sa utvrđenjem od brvna ili jakog kolja nabijenog u zemlju. Na samom ulazu u palanku sagrađen je čardak. O postojanju brčanske palanke svjedoči danas ime sela Palanka kod Brčkog.

U Brčkom je početkom 18. stoljeća radila skela na koju se uzimala „mukata badža" (prihod ili skelarina). Prema carskom beratu taksa za prelaz preko skele zvala se đumruk. Đumruk je tada bio u rukama Sulejmanage i Huseinage. Kopneni đumruk držao je Mehmedaga, predak Husein -kapetana Gradaščevića, dok su periferni dijelovi brčanske palanke bili vlasništvo kapetana Tuzle. Pouzdano se zna daje selo Hrgovi bilo vlasništvo bega Osmanpašića, tuzlanskog kapetana. U Brčkom, utvrđenoj palanci u toku 18.stoljeća bile su stacionirane osmanske vojne posade sastavljene od različite vojske. Zapovjednici, age ili zabiti, te vojska bili su postavljeni carskom beratom.

Muslimansko stanovništvo u graničnom pojasu uz Savu, naseljeno je većinom po varošima i palankama. Tako je Brčko palanka, u vrijeme 1655.godine, sa 150 kuća i tri džamije. Broj stanovnika se stalno mijenjao u ovisnosti od uspjeha osmanske vojske.

Stanovnici katoličke i pravoslavne vjere smjestili su se većinom po selima Posavine, tako npr. Selo Bijela ima 1674.godine hiljadu stanovnika katoličke vjere

Poslije Bečkog rata (1689-1699) osjeća se nagli priliv muslimanskog stanovništva u selima: Hrgovi, Bijela i Skakava. Ratovi Austrije i osmanskog carstva uvjetovali su česte migracije stanovništva ovih krajeva, što govori podatak da 1718.godine Brčko i okolina ponovo padaju pod vlast Austrije, dok 1739.godine Beogradskim mirom pripadalo je Osmanskoj carevini, kada Brčko ponovo u velikom broju naseljavaju Muslimani.

Dubički rat 1788.godine doveo je do nove migracije stanovništva iz Brčkog. Brojni stanovnici oraške, brčanske i bijeljinske općine, preseljeni su u područje Majevice. Brčansko stanovništvo vraća se u bosansku Posavinu 1792.godine stoje dalo mogućnost bržeg razvoja trgovine.

U brČanskom kraju uzgaja se stoka za prodaju i izvoz, oživljava i obrtnička djelatnost u varošima. U Brčkom su razvijeni kolarski, krojački, opančarski, ciglarski i drugi zanati. Geopolitički položaj uvjetovao je brži razvoj Brčkog. Brčanski trgovci idu u Beč, Trst i Veneciju po robu.

U Brčkom kao trgovačkom centru, borave i trguju trgovci iz Mostara, Livna i Sarajeva. U Brčkom vremenom jača trgovački sloj pravoslavaca preko familija Kojdića, Krsmanovića i Neškovića. Ove familije zajedno sa muslimanskim familijama, agama, Kučukalića i Mujanovića, kao dioničari, podižu prvi parni mlin.

Zbog veoma razgranate trgovine i veoma povoljnog geografskog položaja u Brčkom 1865.godine stvorena je i konzularna agencija. Otvara se parobrodna linija: Brčko - Oršava - Galoc, čime je Brčko u 19.stoljeću postalo istinski centar Posavine.

Geopolitički položaj Brčkog i rijeka Sava, otvorili su mogućnost bržeg privrednog razvoja. Vodeni put od Brčkog do Beograda, pa onda u Evropu, bio je sigurniji od kopnenong.

ETNIČKI ODNOSI U POSAVINI

Porijeklo stanovništva u bosanskoj Posavini nije moguće utvrditi s obzirom da nema stanovništva koje datira od prije početka 17.stoljeća. Temelj ovoj tvrdnji su česti ratovi Austrije i Osmanskog carstva, razne epidemije od kojih je najčešća kuga. No i pored toga sa sigurnošću se može konstatovati da je najstarije naseljeno stanovništvo ovog kraja muslimansko.

U vrijeme ratova ovo stanovništvo se sklanjalo u podmajevičke krajeve a zatim se ponovo vraćalo na stara ognjišta. Od 1699.godine doseljava se veliki broj Muslimana iz Ugarske i Slavonije u Brčko. Muslimani većinom u bosanskoj Posavini žive po granicama, čiji su u većini slučajeva i osnivači. Kao takav elelement, Muslimani su nosioci gradske kulture.

Priliv pravoslavnog življa, u gradovima Posavine osjeća se krajem 18.stoljeća, dok se katoličko stanovništvo u odnosu na muslimansko i pravoslavno, sporije useljava u gradove.

Austrijski putopisac Ruškjević navodi da je u okolini Brčkog bilo 36.000 Muslimana dok samo Brčko ima oko 2.900 stanovnika od čega 1850 Muslimana, 900 pravoslavaca i 100 katolika. Na osnovu jednog izvještaja iz 1850.godine, brčansko stanovništvo ima 83,40% muslimana i 16,6% pravoslavaca.

U prvoj polovini 19.stoljeća dolazi do egzodusa nad muslimanima u Srbiji. Pod pritiskom velikih sila sultan „Hati-šerifom" od 28.8.1830.godine objavljuje da muslimani iz svih srbijanskih sela, imaju napustiti Srbiju, odredivši im konačni datum iseljenja 1834. godinu)¹. Tada je nastalo otimanje zemlje i nekretnina od muslimana i preuzimanje njihove vlasničke dokumentacije (budžete i tapije).

Naravno da je to bio signal za opću pljačku i otimačinu imovine Muslimana, kao i mnoga ubistva muslimanskog stanovništva.

Carigradskom konferencijom od 4.septembra 1862.godine potpisan je protokol od 12 članova po kome su Turci imali da se isele iz cijele Srbije.

Đ.Jelenić „Nova Srbija" str. 97. Time je nastao egzodus muslimana iz Srbije koji su se naselili najviše u Zvornički sandžak tj. na teritorij sjeveroistočne Bosne u: Tuzlu, Brčko, Bijeljinu. Janju, Orašje, Bosanski Samac, Gradačac, Brezovo Polje itd. Ovo iseljavanje može se pratiti kao seobe:

1.   iseljavanje   iz   Srbije   na   navedene   teritorije   između   1788.   i 1834.godine,

2.   konačno iseljavanje Muslimana iz srbijanskih gradova: Beograda, Šapca, Užica i Sokola 1862.godine)².

Ovim iseljavanjem muslimana iz Srbije ostalo je neriješeno pitanje njihovih nekretnina koje ostaviše iza sebe 1834. i 1862.godine.

Najveći broj muslimana iseljen je iz Beogradskog pašaluka, što je uvjetovalo gradnju novih naselja. Topal Šerif Osman - paša, započeo je gradnju gradova, za protjerane muslimane iz Srbije, uz Savu: Donja Azizija (Orašje), Gornja Azizija (Bosanski Šamac) i dijelove Brčkog. Tako se naselila bosanska Posavina muslimanima. U Brčko se u ovoj seobi naselilo 15 porodica (muhadžira) iz Beograda i to u 15 domova. Među muhadžirima iz Srbije ima dosta trgovaca koji su se nastavili baviti trgovinom i u novim uvjetima života.

Tako je Brčko postalo trgovački centar Posavine i Semberije, što je dalo podsticaj za naseljevanje trgovaca iz cijele Evrope.

Brčko se u drugoj polovini 19.stoljeća izdiglo od ostalih posavskih gradova po broju stanovnika, kao trgovačko središte, važna kopnena i riječna saobraćajnica, kao pogranična oblast sa Austrijom.

Od 1865.godine u Brčkom se nalazi konzularni agent koji se bavi trgovačkim odnosima i viziranjem pasoša austrijskih građana u osmanskom carstvu.

Podsticaj razvoju trgovine u Brčkom daje osnivanje Dunavsko-parobrodskog društva 1830.godine, gdje ovo društvo ima agenciju i luku. Za potrebe obrta i trgovine osnivaju se škole, čime se razvija prosvjeta.

U Brčkom su muslimani imali svoje prosvjetne institucije: sibijan, mektebe, medrese i ruždiju,a bila je jaka i jevrejska zajednica, što svjedoči podatak da su jevreji imali svoju školu sa 32 učenika.

1) Šaban Hodžić: „Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije" - članci i građa - knjiga IV strana 67 Podatak iz godine 1871/72 (po hidžri 1288) kazuje daje u Brčkom bilo škola:

-    muslimanskih - 25

-    pravosalvnih - 5

-    katoličkih – 3

dok je broj učenika sljedeći:

-    muslimana-   1281-M, 542-Ž

-    pravoslavnih- 189-M,   35-Z

-    katolika-         35-M,  15-Ž

-   jevreja -             2 -M,   4-Ž )³

3) Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne: Knjiga II strana 158., Tuzla 1958.godine.

 

 

Napomena redakcije: Ovim se završava tekst  o Brčkom od prahistorije do perioda Austro-Ugraske okupacije 1878. godine na području Posavine.