(Sulejman Hadžiefendić-Imamović) (1292—1382. H. / 1875—1962. n. e.)

 

U zaključku svoje doktorske disertacije »Fadilpaša Šerifović, pjesnilk i epigrafičar Bosne«, dr Fehim Nametak je, između ostalog, rekao da je »nauka evidentirala blizu tri stotine pjesnika i [pisaca 'kao stvaralaca na jednom od tri orijentalna jezika (arapskom, turskom i perzijskom) u Bosna i Hercegovini«.¹) Takva postavka je sasvim .real­na ako imamo u vidu:

1)  da je dr Hazim Šabanović u svojoj »Književnosti Muslimana BiH na orijentalnim jezicima«²) obradio, odnosno naveo oko dvije stotine trideset i devet književnika.

2)  da je kod nas u zadnjih deset-petnaest godina istraživački rad na ispitivanju i proučavanju naše kulturne baštine osjetno uzna­predovao zahvaljujući naučnim institucijama kao što su: akademije znanosti i umjetnosti, razni instituti, muzeji, arhivi, biblioteke i os­tale visoke naučne i kulturno prosvjetne ustanove, kao i naučnicima koji se bave tom problematikom 'kod nas, a koji nisu više usamljeni i rijet/ki pojedinci kao što su to bili: Ibrahim-beg Bašagić (1841—1902), haf. Mehmed Teufik Okić (1870—1933), dr Safvet-beg Bašagić (1870— 1934), dr Abdurahman Mirza (Milivoj) Malić (1897—1935), Aleksije Olesnicki (1888—1943), hadži Mehmed Handžić (1906—1944), dr Hazim Ša­banović (1916—1971), haf. Omer Mušić (1902—1973), Muhamed Tajib Okić (1902—1977) i još neki drugi. Sada su to ekipe i timovi mladih, savremeno obrazovanih i vrlo ambicioznih naučnih radnika, koji se, moglo bi se reći, pored istraživačkog rada profesionalno bave i (proučavanjem i naučnom obradom /književnih ostvarenja naših i našoj jav­nosti već poznatih književnika koji su pisali na orijentalnim jezicima. U stvari nastao je period za koji dr Rusmir Mahmutćehajić³) kaže sli­jedeće:

»Književno stvaralaštvo bosanskih Muslimana na turskom, arap­skom i perzijskom jeziku značajan je i zanimljiv sudionik u općem kulturno-prosvjetonom mozaiku Jugoslavije. Međutim, još uvijek je taj dio našeg kulturnog nasljeđa pretežno neistražen i s dosta nejasnoća i nedorečenosti, počev od ustanovljavanja ,polazišnih kriterija za od­ređivanje i prosuđivanje pisaca i njihovih djela, određivanja položaja i uzajamnosti u odnosu na druge jugoslovenske književnosti ,pa do niza nerazjašnjenih pitanja u vezi s djelima i životopisima mnogih od tih pisaca. Sadašnje i buduće generacije uz tu 'književnost baštini! će i dug da se ona sistematično i uz korišćenje savremenih znanstvenih postupaka obrađuje i tako učini dostupnijom našoj i svjetskoj javno­sti«.

Da je to tako svjedoče brojne studije naših mladih naučnika iz toga područja, kao što su magistarski radovi, doktorske disertacije i dr.

3) da je kroz cijeli turski period i 'kasnije kod nas knjiga bila uvijek cijenjena i da nije bilo gotovo nijednog većeg naselja (palanke, kasabe i grada) u kome su živjeli Muslimani, a da u njemu nije bila bar po jedna privatna ili javna biblioteka. Privatne biblioteke su naj­češće posjedovali obrazovaniji pojedinci, a javne biblioteke su obično postojale uz  džamije, medrese  (vjersko-obrazovne  škole),  tekije i  sl.

Kada se to ima u vidu onda i (procjena Hifzije Hasandedića o broju biblioteka u Mostaru za vrijeme turske vladavine⁴) djeluje vrlo realno kada kaže:

»Rezimirajući sve ovo što smo naprijed izložili može se zaklju­čiti da je u Mostaru, za vrijeme 400-godišnje turske vladavine, osno­vano više od 300 javnih i privatnih biblioteka koje su .posjedovale bar po nekoliko knjiga na orijentalnim jezicima, pretežno iz islamistike«.

Broj od tri stotine naših ljudi koji su pisali na orijentalnim je­zicima, do koga je došao dr Fehim Nametak, vjerovatno nije i kona­čan, kao što nije konačan ni broj dosad registrovanih djela koja su napisali ti naši ljudi. Da je to zbilja tako može nam, kao dokaz, po­služiti slučaj sa Sulejmanom Fikri Ertenom, koji, sigurno, nije jedini.

H. Mehmed Handžić je bio prvi koji je kod nas nešto zabilježio o Sulejmanu Fikriji. Tu svoju zabilješku Handžić je napisao poslije izlaska iz štampe njegove knjige »Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana« 1934. godine, i to na osnovu prve Sulejmanove štam­pane knjige o stilistici turskoga jezika »lima belagatdan beyan ve be-di hulasasi«. Ova zabilješka o Sulejmanu Fikriji kao i zabilješke o drugim našim .književnicima koje je naknadno otkrio, trebale su po­služiti Handžiću za drugo, prošireno izdanje njegove navedene knjige do koga nije nikad došlo.³)

Dr Hazim Šabanović je u svojoj »Književnosti Muslimana BiH na -orijentalnim jezicima« na str. 607. pod rednim brojem 158. donio kratak prikaz o Sulejmanu Fikriji isključivo na osnovu Handžićeve navedene zabilješke (neobjavljene).

To je sve što je, koliko je meni poznato, dosad napisano i ob­javljeno o Sulejmanu Fiikriji Ertenu i kod nas.

Iaiko poslije završenog .školovanja u Istanbulu nije više dolazio u svoj Rahić, gdje je imao bližu rodbinu i prijatelje iz djetinjstva, Sulejman je ipak održavao redovne veze s njima. S (prijateljima i rodbi­nom se dopisivao i čak im je slao i svoje štampane knjige. Među nji­ma je bio i moj otac, hafiz Mehmed-Hulusi (l878—1952). Prve Sulejmanove knjige, štampane do 1940. ₍godine, upoznao sam u očinoj  bi­blioteci. Kada sam se ,počeo ozbiljnije baviti i družiti s knjigom saznao sam da je naučni i književni rad Sulejmanov nepoznat našoj naučnoj javnosti i šire. Tada sam osjetio veliku želju da tu nešto učinim i da, prema svojim skromnim mogućnostima, našoj javnosti predstavim Sulejmana Fikri Ertena i uikažem na njegovo djelo, ako ništa drogo, ono bar da podstaknem nekoga koji će Sulejmana Fikriju i njegovo veliko istraživačko  naučno djelo i rad stručno obraditi i predstaviti ga našoj javnosti onako kako to on zaslužuje i tako mu dati ono mje­sto među našim naučnicima i književnicima koje mu ipripada.

Zahvaljujući velikoj susretljivosti i razumijevanju dra Muzaffera Ertena, .Sulejmanovog sina, koji živi i radi u Istanbulu, u mogućno­sti sam da konačno ostvarim svoju veliku želju.⁶)

Porijeklo Sulejmana Fikrije

Sulejman Fikri Erten potječe iz stare ulemanske (učenjačke) po­rodice Imamovića, čiji je rodonačelnik doselio iz Budima u Gornji Rahić. Sulejmanov otac bio je hadži Numan Imamović, koga su zvali Hadži Efendija, po kome su Sulejman i njegova braća i sestre dobili prezime Hadžiefendić. Sulejmanovom djedu po ocu bilo je ime Abdulvehab, a pradjedu Abdulaaiz Imamović (Imam-zade). Sulejmanov otac, djed, pradjed i najstariji mu brat Abdunrahman školovali su se i po­stigli visoko teološko  obrazovanje  u  Istanbulu  i   svi   su  bili  imami (predvodnica zajedničkih molitvi) i hatibi (propovjednici) rahićke dža­mije dugi niz godina i to sa sultanskim (carskim) beratom (ukazom).⁷)

 

Stablo rodoslovlja porodice Imamović iz Gornjeg Rahića

Loza i kasnije nje­zini ogranci Imamavići i Hadžiefendići vidljiva je iz šeme njihovog ro­doslovlja koju dolje navodim. Evo kako izgleda ta šema:

Direktni potomci Abdulvehhabovog sina Osmana (Sulejmanovog amidže — strica) i danas nose prezime Imamović.

⁷) O životu i radu Sulejmanovih predaka bilo je posebno govora u mome radu »Imami i hatibi rahićke džamije od 1160. do 1400. godine po Hidž-ri«, koji je objavljen u »Glasniku« VIS-a, XLV/1982, 315—328 i 397-417.

nastavi će se ako Bog da