Prolog 

Ove godine 2014. navršava se 240 godina odkako je italijanski učenjak i putopisac Alberto Fortis u svojoj knjizi Viaggia in Dalmazia u Veneciji objavio čuvenu baladu poznatu pod imenom „Hasanaginica“.U trenutku obilježavanja ove dragocjene obljetnicu možda se pruža zgodna prilika za podsjećanje  na to kako je ova i druge usmene pjesme slične njoj proživjela svoj prohod kroz evropski kulturni ambijent od vremena Romntizma do modernog vremnna - putovanje koje traje više od dva stoljeća. 

Inače, prisustvo djela bošnjačke književnosti, pa i onih usmeno-pjesničke naravi,  u evropskom kulturnom ambijentu do sada nije bilo predmet posebne pažnje istraživača iako bi takav poduhvat, uvjereni smo, polučio značajne pomake u boljem poznavanju činjenica  o toj temi bilo da se radi o prijevodima ili usputnom spominjanju tih djela kako na talijanskom, njemačkom, engleskom, francuskom, tako i na drugimi evropskim jezicima. Posebnu potvrdu za to nudi slučaj balada Hasanaginice  koju su prevodili i njome se zanimali istaknuta književna imena doba romantizma kakva su Johann Wolfgang Goethe, Walter Scot i drugi, Do toga je došlo neposredno nakon njenog objavljivanja 1774. godine u Veneciji od strane talijanskog učenjaka i putopisca Alberta Fortisa.

Lepeza intersovanja za ovu vrstu duhovnog stvaranja nije prestala za Hasanaginiciom. Tokom čitavog  devetnaestog stoljećiu svjedoci smo objavljivanja i kulturnog zračenja ovih pjesama na različitim stranama Evrope čemu je posebno doprinijelo uključivanje Bosne i Hercegovine u pravno-politički okvir Austrougarske Monarhije (1878-1914), a time i njeno situiranje u širi evropski kulturni kontekst.

Imajući to u vidu i kako bi se, barem na razini eklektičkog prezentiranja činjenica, podstakao interes za izučavanje ovoga aspekta usmeno-književnog naslijeđa Bošnjaka u tekstu naniže ponuđena su neka gledanja na ovu vrstu nematerijalnog kulturnog naslijeđa, i to s fokusom na baladu, sevdalinku i romansu. 

Inače, baladama, sevdalinkma i romansama pripada posebno mjesto u usmenom pjesništvu Bošnjaka. U dosadašnjim istraživanjima i prezentaciji ove vrste kulturnog blaga ova tri pjesnička žanra su uglavnom posmatrana odvojeno - svaki za sebe, i na razini teorijske elaboracije i na razini eklektičkog i najčešće selektivnog predstavljanja u rijetkim antologijama i izborima najizrazitijih primjera ove vrste pjesništva.

U tekstu koji slijedi učinjen je napor da se u najmanju ruku balada i sevdalinka dovedu u istu ravan i da se omogući njihovo sagledavanje ne samo iz stručnog ugla nego i da se  ponuđenim izborom pjesama stvori šira osnova lektire  za interpretaciju u nastavnim procesima u obrazovnim ustanovama.

U  odabiru pjesama,  autor je koristio slobodu vlastitog izbora nudeći čitalačkoj pažnji pojedine  primjere za koje je on smatrao da su odraz usmeno-pjesničke bošnjačke tradicije kao cjeline. Pri tome nije  zanemarena činjenica da  svojim ukupnim dometima usmeno pjesništvo Bošnjaka  ispisuje vlastitu šaru  u raznolikom ćilimu kulturne baštine Evrope i svijeta. 

Balada kao usmeno-pjesnička tvorevina

Od najranijih početaka korištenja termina balada, izgleda da je taj naziv bio identifikovan s jednim tipom lirsko-epske pjesme za koju se smatralo da uglavnom preovlađuje u englesko-škotskoj usmenoj tradiciji.U svojoj knjizi Usmena balada Bošnjaka  Munib Maglajlić, osloncem na definiciju u Novoj Ebnciklopediji Britaniki ovom izrazu otvara širi evropski prostor definirajući  suštinske odlike balade na sljedeći način:

„Balada u evropskim književnostima - bez obzira na sve razlike od jedne do druge nacionalne tradicije - predstavlja pjesmu koja kazuje kratko zbivanje, koje naglo započinje u času kada je ono odlučno krenulo bilo propasti, bilo razrješenju. Usredsređujući se na jedan ključni prizor, balada ostavlja začetak sukoba, kao i ugođaj da se podrazumijevaju i naslute ili ih samo ovlaš naznačava.Karakterizacija je svedena na najmanju mjeru, likovi se otkrivaju kroz radnju i izjave, otvoreni moralistički komantar u vezi sa ponašanjem likova potisnut je, a motivacija je rijetko izrijekom data.“1)

Osim oznaka za posebnu vrstu lirsko-epske narativne pjesme, nastale u okrilju usmene poezije, balada označava još tri različita pjesnička oblika:

1)U starijoj francuskoj poeziji balada je bila pretežno lirska pjesma od tri strofe s refrenom poslije svake strofe (Takve pjesme pisao je Fransoa Vijon npr.),

2)U novije vrijeme baladom se označava kratka lirska pjesma koja govori o nekom tužnom ili tragičnom događaju,

3)Izraz se uobičajio za pjesme  koje u sjetnom tonu i  jednostavnom melodijom pjevaju o osjećanjima običnih ljudi, ili izražavaju neku vrstu protesta (Bob Dylan, Joan Baez). 

S druge strane nazivi romansa i romanca poistovjećivali su se sa tipom pjesme za koji je vladalo mišljenje da je dominantan u španjolskoj tradiciji.2) Vremenom je međutim došlo do dalje diferencijacije odnosno razgraničenja između romanse i romance kako je, naprimjer,  navedeno u Rečniku književnih termina gdje imamo oba naziva uz dodatak balade. Romanca se definira kao epsko-lirska pjesmam, ali “pretežno ljubavnog sadržaja“ dok je romansa epsko-lirska pjesma „po karakteru vedra, često humorna, sa iznenadnim preokretima u radnji i često neočekivanim rješenjima, u kojoj preovlađuje tama ljubavi.“3)

Izvan južnoslavenskih prostora, međutim, izraz balada koristi se kao naziv za žanr, dok se izraz romanca odnosi na špansku lirsko-epsku pjesmu, pa dakle služi kao etničko određenje žanra.

Kada se u vezi s ovim definicijama razmišlja o bugaršticama one se izdvajaju po vrsti stiha, međutim među bugaršticama koje nisu izdvojene samo zbog stiha, već i zbog nekihs specifičnih stilskih odlika ima i epskih pjesama i balada, što znači da one prelaze okvire  baladesknog žanra. Takav je donekle slučaj i španskim romanserom, koji obuhvata primarno balade, ali i druge pjesme koje spadaju prije u liriku

Potreba za klasifikacijom balada javila se uporedo sa naporima da se one popišu. U tom pogledu značajan je rad na tipološkom indeksu balada koji godinama obavlja Deutsches Volksliederarchiv (u Freiburga, započeto 1967. godine).4)

  Na anglo-američkom području sličan posao započet je nešto ranije gdje se u smislu kategorizacije balada  radilo po preporukama američkog folkloriste D.K. Wilgusa (Ballad Classification, 1955).5)

Godine 1984. započelo je objavljivanje Kataloga pan-hispanskog romansera (uglavnom iz XIX i XX stoljeća).Po mišljenju autora  kataloga „jedan model (romansera) može proizvesti gotovo bezbroj konkretizacija koje su više ili manje diferencirane prema vremenski i prostorno definiranim tipovima zavisno od načina na koji prenosioci – stvaraoci tumače pomenuti model pjesme.“ 6)

U ruskoj nauci o književnosti uobičajena je podjela balada na: mitološke, historijske, socijalne, porodične balada, „balade o iznandnim susretima. Može se u stvari reći da tematska raznovrsnost balada u ruskoj kao i u drugim svjetskim književnostima ogromna.

U slučaju historijske balade kao jednog od najčešćih tipova riječ je o vrsti pjesme u kojoj se opisani događaji poklapaju sa historijskim ličnostima i zbivanjima.

Histporijski gledano pionirski posao u vezi sa sakupljanjem balada obavio je engleski biskup Tomas Prsi (Thomas Percy) koji je obimnu građu ove tradicionalne narodne pjesme objavio u svojoj zbirci Reliques of Ancient English Poetry (1765), dok najobimnija zbirka ove vrste usmenog pjesničkog naslijeđa predstavlja Čajldovo kapitalno djelo (Francis.J. Child) English and Scottish Popular Ballads, 1882-1898).

Podjela balada  koju je u svome radu ponudila Hatidža Dizdarević-Krnjević   u dvije skupine definiran je prirodom sukoba u ovim pjesmama. Taj sukob može biti unutrašnji i spoljašnji:

„Balade sa unutarnjim sukobom su pjesme u kojima sukob proističe iz čovjekovih strasti, nagona, oprečnih priroda, različitih moralnih shvatanja, ili zahtjeva koji se ne mogu usaglasiti. Do kolizije (među junacima) dolazi nečijom svjesnom ili nesvjesnom krivicom, grijehom prema nekome, zlom namjerom, dakle smišljeno, ma kako strano i afektivno to zvučalo.

Drugu grupu čine one balade u kojima do udesa dolazi djelovanjem vanjske neminovnosti, fatuma (sudbine), neke prirodne sile kojoj čovjek ne može, a uglavnom i ne pokušava da se suprotstavi…“ 7)

U okviru srpske usmene književnosti Vuk Karadžić je prvi ukazao na različite vrste narodnih pjesama spominjući i one „na međi“, dakle između lirskih i epskih, istakavši:

„Sve su naše narodne pjesme razdijeljene na pjesme junačke, koje ljudi pjevaju uz gusle, i na ženske, koje pjevaju ne samo žene i djevojke, nego i muškarci, osobito momčad, i to najviše po dvoje u jedan glas. Ženske pjesme pjeva i jedno ili dvoje samo radi svoga razgovoa,  a junačke se pjesme najviše pjevaju da drugi slušaju., i zato se u pjevanju ženski pjesama više gleda na pjevanje, nego na pjesmu, a u pjevanju junačkije najviše na pjesmu... Djekoje su pjesme tako na međi između ženskije i junačkije, da čovek ne zna, među koje bi i uzeo... Ovako su pjesme naličnije na junačke, nego na ženske, ali bi se teško čulo da i ljudi pjevaju uz gusle..., a zbog dužine ne pjevaju se ni kao ženske, nego se samo kazuju.“ 8)

Iz ovoga se može primijetiti da nedostaje oznaka žanra danas poznatog kao balada, romanca ili romansa koje je u hrvatsku književnu teoriju krajem 19. stoljeća uveo  književni kritičar Franjo Marković.  U svojoj studiji „Prilog estetičkoj nauci o balkadi i romanci“ Marković je pjesme, koje je Vuk Karadžić imenovao da su one „na međi“ (nisu ni epske ni lirske) razvrstava, s jedne strane u balade, a  druge u romanse. Po toj podjeli romanca je epsko-lirska pjesma „sadržajas vedra i povedra“ dok je balada također epsko-liurska pjesma, ali sadržaja „tragična i malone tragična“. Time je stvorena distinkcija između ove dvije vrste pjesama unutar istog žanra koja je u nauci o književnosti prisutna i danas.nakon čega su se ovi termini počeli češće koristiti i u  drugim južnoslavenskim sredinama.9)

U novije vrijeme dovodeći u blisku vezu čak i poistovjećujući ta dva žanra, dakle baladu i lirsku pjesmu sevdalinku, književni kritičar Zdenko Lešić, podsjeća da „u obilju balada u usmenoj književnosti južnoslavenskih naroda ističu se svojim brojem i ljepotom one koje su nastale u muslimanskoj sredini i koje se obično nazivaju sevdalinkama.“

Lešić dalje,  bez posebnog razloga s čime se dakle ne bismo mogli složiti - zbog toga što takva argumentacija sevdalinku udaljava od njene žanrovske specifičnosti - insistira na tome da “s jedne strane one izražavaju osobenu senzualnost te sredine, koja je u dugotrajnom neposrednom dodiru s orijentalnom kulturom i poezijom razvila ono posebno osjećanje ljubavne čežnje i ljubavne tuge koje traži pjesmu da bi se ispoljilo. “   Pri tome autor citira Hatidžu Krnjević-Dizdarević za koju kaže da tvrdi da su te balade “bez izuzetka usmjerene na otkrivanje bezizalaznog položaja žene i zaoštravanje odnosa u porodici(…) Dobar dio sevdalinki nosi obilježje tragičnog nesporazuma u porodici, nasilne udaje, neostvarene želje, nesavladive prepreke između dvoje mladih itd.” 10) 

Balada kao vrsta ima iza sebe u Evropi dugu tradiciju i njena pojava i razvoj oblikovana je samosvjesnošću i kulturom visoke duhovnosti. Inače, problem porijekla balade dosta dugo je zaokupljao istraživače. Dio konfuzije u vezi s tim pitanjem nastao je zbog toga što ni Herder ni Grimm u svojim ra­dovima nisu načinili jasnu distinkciju između balade i drugih vrsta usmenih pje­sama. Oni su u baladi i usmenoj pjesmi općenito vidjeli kontinuiranu usmenu tradiciju koja seže do arhaičnih vremena, primjenjujući na baladu zaključke do kojih su došli analizirajući usmeno pjesništvo općenito. U takvom viđenju balade nalazi se  objašnjenje da je kolektiv, odnosno populus, stvorio baladu putem kolektivne improvizacije. Međutim, danas je  većina autora sklonija  shvatanju o postojanju individualnog, iako bezimenog autora odgovornog za nastanak balade, ukazujući pri tome na činjenicu da je ova usmena tvorevina produkt kasnog srednjeg vijeka, artistička kreacija visokih vrijednosti, čiji je melodija fundamentalni sastavni dio.

Praćenjem porijekla i prostornog širenja balade kroz historiju moguće je razlikovati razvoj balade posebno u engleskom, a posebno u romanskom i u germanskom jezičkom prostoru....

Smatra se da je već u 14. vijeku balada stekla  čvrstu vanjsku strukturu čija je osnovna značajka  releventni refren.

U komparatvnom kontekstu proučavanja porijekla balade, po mnogo čemu je specifično mišljenje mađarskog istraživača Layosa Vargyasa, za koga se balada kao rod pojavljuje  na francusko-valonskom području u 14. stoljeću. Iz jedne sredine u drugu prenosila se kontaktima između susjeda,  s tim što je važan prenosni pojas u Istočnoj Evropi bilo srednjevjekovno mađarsko kraljevstvo gdje je, navodno, balada prodrla ranije nego u druge dijelove Evrope zahvaljujući velikom broju francuskih i valonskih doseljenika i živim kontaktima između Valonaca i Mađara.

Prema mišljenju tog autora, ovaj žanr se malo pomalo iz Mađarske počeo širiti prema istoku, zatim  u ogromnu germanofonsku teritoriju, ka jugu kod samih Francuza odakle je nastavio svoje napredovanje prema Italiji.

Na nešto drugačiji način na porijeklo i širenje balade gleda književni teoretičar  Milivoj Solar koji ističe da je „Balada (prema provansalskom balar, plesati) po mnogo čemu slična romanci, što osobito vrijedi za provanslaski tip balade, lirsko-epske pjesme narodnog porijekla nastale kao plesne pjesme u Provansi - pokrajini današnje Francuske, u trinaestom stoljeću. Drugi tip balade, tzv. sjevernjačka balada nastala je po svoj prilici u Škotskoj kao plesna pjesma, a od romance se razlikuje tematikom i tonom. Balada pjeva o stradanjima i nesraćama polaganijim ritmom koji nosi tužnu intonaciju.Neka unutarnja nelagoda redovno prožima njene junake, a tragična smrt junaka njen je uobičajeni završetak“ 11)  

Ustrojstvo-struktura balade 

U raznim periodima evropske kulturne historije pojam balade označavao je različite književne žanrove (žanr označava književna djela koja imaju izvjesne zajedničke i samo njima svojstvene osobine pri čemu se ne pravi razlika da li je u pitanju književni rod ili vrsta). Za taj književni pojam osnovno je da objedinjava sve tri izražajne mogućnosti (lirsko, epsko i dramsko), te je prema tome balada književna mješovita forma.

Po mišljenju Johanna Wolfganga Goethea balada treba da ima u sebi nešto tajanstveno. To opet proizilazi iz načina pripovijedanja, a predmet, ličnost njihova djela i samo zbivanje trebaju biti predočeni tako da uzbuđuju čitalačku uobrazilju...

Tradiconalno shvaćanje balade podsjeća da je to jedina forma srednjvjekovnog usmenog pjesništva koja je uspjela u kontinuitetu preživjeti sve do danas. Veoma je teško jednostavno definirati baladu (postoje uvijek izuzeci – pjesme koje ne spadaju u datu definiciju ali se generalno smatraju baladama). Postoje međutim nekoliko tipičnih karakteristika tradicionalne balade:

-balada kazuje priču,

-naglasak u baladi je na akciji i dijalogu, ne na opisu ili karakterizaciji,

-balada ima jednostavnu metričku i rečeničku strukturu,

-balada se pjeva na datu melediju,

-balada pripada usmenoj tradiciji i većina ih je anonimnog porijekla. 

Balada, dakle,   kazuje priču, ili dio priče i to je osnnovno što karakteriše njen sadržaj. Osnovna karakteristika ovog književnog pojma je da objedinjava sve tri izražajne mogućnosti književnog djela - lirsku, epsku i dramsku. Ovaj tip usmene pjesme po svojim karakteristikama razlikovao se ovisno od mjesta i vremena nastanka, ali njegove specifične osobine ostajale su ipak kon­stantne i po svemu sudeći fundamentalne.

To je u osnovi priča koja ima četiri ele­menta, karakteristična za sve pripovjedne oblike: akciju - radnju, karakter - lič­nost, okolnosti - pozornicu, gdje se radnja dešava i temu. Okolina je samo nago­viještena, ličnosti su tipizirane, čak i onda kada pokazuju znake individualnosti, njihove osobine su nedovoljno razvijene, glavna pažnja usmjerena je na akciju. Radnja je obično krajnje dramatična i tim više impresivna što ne donosi oče­kivan pozitivan ishod. Balada često duboko zahvata porodične odnose, posebno relacije između bračnih drugova – po pravilu pjevajući o njihovoj kritičnoj zaoštrenosti ili o sukobu pojedinca s društvenom oko­linom. U njoj čitalac dobije samo najdramatičnije trenutke događaja koji se opisuje.

Za prikupljanje, štampanje i proučaanje balade i folklora u cjelini najveći značaj ima epoha evropskog Romantizma. Jer, upravo su romantičarski pjesnici bili ti koji su u ovome usmenoknjiževnom žanru  na početku XIX stoljeća prepoznali model univerzalne priče u svijetu u kojem se individualni interesi moraju žrtvovati zarad interesa zajednice. Po uzoru na usmenu formu koju predstavlja usmena balada, pjesnici doba Romantizma razvili su umjetnički oblik balade (Brns, Burger, Goethe, Schiler, Puškin, Scot)...

Balada je po svoj prilici čedo zapadne Evrope i to je bila podloga za prilično rasprostranjeno mišljenje  da njena ukupna problematika predstavlja kulturne tečevine zapadnih naroda.

U tom kontekstu bi čarobni svijet balade u okviru  međusobnih kulturnih veza naroda Zapadnog Balkana i ostatka Evrope  mogao  da izgleda kao periferna pojava.

Međutim, iz ovog što prethodi proizilazi da ćemo temeljitijim proučavanje usmene poezije Bošnjaka u njenom užem južnoslavenskom i širem evropskom konetkstu  dobiti barem djelimičan odgovor na pitanja koja se tiču, ne samo međusobnih odnosa jezički srodnih južnoslavenskih naroda, nego i općenito bolje razumijevanje balade kao književnog žanra.

„Hasanaginica“ i druge usmene bošnjačke balade u evropskom kulturnom kontekstu 

U predgovoru svoga izbora bošnjačkih lirskih i pripovijednih pjesama pod naslovom Od bešike do motike Alija Nametak je ukazao na sljedeće vrste pjesama zastupljenih u njegovom izboru, što može poslužiti kao svijevrstan vid klasifikacije ovih pjesama:

“Ova zbirčica „ženskih“ narodnih pjesama plod je moga dugogodišnjeg rada na sabiranju njihovu, koje traje pedeset godina, i ne pretendira na antologijski atribut. U istom vremenu sam sabirao i junačke narodne pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana i počeo ih objavljivati godine 1938. a potom 1941. i 1943. dok je četvrto, prošireno izdanje iste zbirke štampano 1966.“12)

U nastavku Nametak još pripominje:

„Pjesme ove zbirke obuhvataju čitav ljudski život od rođenja do smrti, počam od uspavanki preko „pjesama“ za zabavljanje djece i dječjih brojalica, šaljivih pjesama, ljubavnih (ašiklija), svadbenih, „pjesama od kola“, romanca i balada, a upravo su nam naše balade prenijele slavu po svijetu („Hasanaginica“, „Omer i Merima“, „Ganibegovica“ i druge).“13) 

S druge strane pišući o pjevaču  i sazliji Hamdiji Šahinpašić (1914-2003) porijeklom iz Sandžaka,  vjernom baštiniku ove vrste umjetničkog izraza, Aiša Softić ističe da je sadržajni raspon pjesama  koje je Šahinpašić pjevao obuhvatao:

  1. Sevdalinke koje počivaju na ljudskoj igri, koja najčešće ima za cilj priznanje ljubavi,

  2. Sevdalinke koje pjevaju o ljubavnoj ukletosti,

  3. Sevdalinke koje se zasnivaju na odbojnom odnosu prema tuđini i tuđincu,

  4. Sevdalinka koja iskazuje djevojački ili momački prkos (nećkanje),

  5. Sevdalinke koje pjevaju o ljubavi sa preprekama,

  6. Ljubavni rastanak i s tim povezano dugo čekanje,

  7. Ostavljena djevojka i ostavljeni momak,

  8. Sevdalinka kao svjedočanstvo ljubavnog susreta,

  9. Sevdalinka šaljivog sadržaja,

10. Sevdalinka sa naglašenom ljubavnom žudnjom.

 

Što se tematske usmjerenost odnosno sadržajne kategorizacije, bošnjačkog usmeno-književnog nasljeđa, posebno epike tiče,  Đenana Buturović je iznijela je stajalište da   muslimanskim epskim pjesmama treba pristupati iz aspekta prostorno-etnografskih zona. Objašnjenje za to ova autorica nalazi u činjenici da upravo takav pristup objašnjava splet epskih sadržaja i izraza bosanskohercegovačke muslimanske epske poezije općenito, posebno pjesama iz Hermanove zbirke kao najranije zbirke koja je obuhvatila brojnije etnografske cjeline. Slijedom tih gledanja autorica ističe:

„Kada je riječ o muslimanskim epskim pjesmama onda bih kazala da se u njihovim okvirima oblikovnom i sadržajnom posebnošću izdvaja crnogorsko-hercegovački tip, dok se, s druge strane, ostale muslimanske pjesme pojavljuju u nizu varijacija. I u tim varijacijama izdvajaju se neke grupe gotovo do samostalnih tipova, kao što su istočnobosanski tip muslimanske epske pjesme, srednjobosanska varijanta te zapadnobosanska varijanta...“14)

*****

U razmatranju pitanja žanrovskog određenja  balade, u okviru cjeline usmenopjesničkog

naslijeđa Bošnjaka, pažnju svakako zavrijeđuju  ona koja služe da se utvrde srodnosti i razlike

 između žanrovski prilično bliskih balada, romansi i sevdalinki.To u prvom redu zahtijeva sagledavanje

 usmenog pjesništva kao sistema žanrova u kojem se mogu identifikovati međužanrovska pomjeranja

i međužanrovska prožimanja. Ako bi se pažnja usmjerila na ono što ova tri usmenoknjiževna oblika

povezuje, a ne na ono što ih razdvaja, onda bi se moglo tvrditi da je tu prije svega riječ o,

kako kaže Munib Maglajlić,

„o sličnim muzikološkim karateristikama njihovih napjeva,  a zatim i šire čitavom kontekstu u

kojem su se ovi oblici,kao dio usmene tradicije općenito, ostvaruju. Na to se nadovezuje ništa

manje važna karakteristika koju čine lokalna obilježja u sve tri pomenute vrste pjesama“

Dalje ovaj autor ističe da je njihova zajednička crta, uz izvjesna odstupanja, i oblik stiha u

sve tri pomenue pjesničke vrste..

Po kompozicijskoj strukturi, pri tome, svakako da se sevdalinka, po mnogo čemu  izdvaja od balade

 i romanse koje su u ovom smislu međusobno bliže jedna drugoj. Balada se izdvaja posebno po

tragičnom osjećaju života koji prožima ukupnost njenog tematskog okvira. Što se tiče romanse

njenu najpotpuniju definiciju kod nas dala je Hatidža Krnjević Dizdarević. Po njenom mišljenju:

 “To je epsko-lirska pjesma koja ima slijedeća svojstva: humor vezan za igru i rasterećenje, izrazit

 realizam, erotsku naglašenost, karakterističnu poentu, manje bogat i poetiziran jezik. „U romansama

 je pogled na svijet bitno različit od onog u baladama. Tome je naravno prilagođeno i ostalo.“15)

Prema glavnine književnih teoretičara deseterac, kao tipičan stih narodne epske i epsko-lurske poezije, je najstariji stih naše usmenog pjesnioštva. Takozvani epski deseterac određen je brojem stihova, pri čemu je primjetna stalna cezura nakon četvrtog sloga dijeleći stih na dva dijela.

Balada obični ima jednostavnu metričku i rečeničku strukturu. Jednostavna stihovna forma snažno je ojačana logikom melodije i to ima veliki utjecaj na način kako je priča ispričana.  Forma balade preferira jednostavne rečenice i opise, kratke narativne odjeljke i kratke govorne jedinice. Bošnjačkoj baladi, na primjer,  svojstven je poravni napjev, u kojem se prepliću istočnjački islamski elelemnti sa zatečenom starobosnakom osnovom, kako kaže Munib Maglajlić.Oblikovana je najčešće desetercom, uglavnom epskim, rijetko lirskim,te simetričnim nesmetričnim osmercom i tranaestercom u rasponu od petnaestak od dvije stotine stihova. U Hasanaginici, naprimjer,  četvrti  i deseti slog redovno su nenaglašeni:
U tematskom smislu misaoni prostor  balade  često se svodi  u granice lične i porodične sreće i nesreće, a njen junak/junakinja postaje osamljena individua, koja ne izlazi na megdan neprijatelju već je izložena na milost i nemilost svoje najbliže okoline, svoju priču svodeći na kazivanje o čovjeku. Balade  se razlikuju od epskih pjesama po tome što su snažno prožete emocionalnošću i vrlo su kondenzovane.  Junak ovih pjesama obično gine zbog ljubavi. Prisustvo natprirodnog ovdje doprinosi karakterističnoj sumornosti ambijenta u kojem se odvija baladeskni narativ.

U motivsko-sižejnom smislu u velikom broju sačuvanih primjera bošnjačkih balada, a to je osnovni motiv i u Hasanaginici,  srećemo se sa temom sukoba htijenja glav­nih protagonista i okoline koji se, u raskoraku između žuđenog ideala i često besćutne zbilje  najčešće rauzrješava tragičnim krajem glavnog junaka/junakinje. Teme, odnosno sižei balada, sreću se u sačuvanim zapisima u bezbroj varijacija. Česte su balade sa temom izdaje, kakva je na primjer “Pjesma o pogibiji Hifzi-bega Đumišića”, zatim o nesretnim zaljubljenicima  koji smrću okončavaju svoju ljubav,  o majki - bezdušnici koja žrtvuje sina zarad ljubavnika, ali koga sin ipak uspijeva usmrtiti, o odanom momku koji i u mezaru žali “jedinu u majke”, o snahi koja tankoćutno sprječava griješnu nakanu djeverovu, mladiću koji stradava od djevojačkog uroka itd. 

„Hasanaginica“ 

Paradigmatičnu formu usmenog epsko-lirskog pjesništva pod imenom balada koja se u prvom redu prepoznaje po onom žalosnom zapravo tragičnom raspoloženju, predstavlja  „Hasanaginica“ koja je upravo zbog tog svog specifikuma ganula prvo Alberta Fortisa, a zatim  Goethea, Nodiea, Waltera Scotta, A.S. Puškina i druge. Ova bošnjačka balada je u evropskom kulturnom prostoru objavljena prvi put u originalu i talijanskom prijevodu od strane Alberta Fortisa u knjizi Viaggio in Dalmazia.(Venezia, 1774). 

Pored Fortisovog prijevoda Hasanaginice na talijanski jezik  uslijedila je duga lista prijevoda ove narodne pjesme na druge evropske jezike od kojih se ovdje spominju samo neki. Pri tome se u hronološkom slijedu prevodioci na evropske jezike  i redaktori Hasanaginice javljaju  ovim redom:

1774. na italijanskom jeziku Albertto Fortis.

1775. na njemačkom jeziku, Clemens Werthes, anonimno.,

1775.na njemačkom Johann Wolfgang Goethe, objavljeno 1778. anonimno, a 1779. s potpisom prevodioca Goethea,

1778. na francuskom anonimno,

1789. na mađarskom , Ferenc Kazinczy, objavljeno 1813.,

1798. na latinskom Đuro Ferić,

1798. 1799. na engleskom, Walter Scott, prijevod objavljen 1924.,

1800. na engleskom, John Boyd Greenshields,

1813., 1831., 1831., 1833. na francuskom, Charles Nodier,

1813. na češkom, Samuel Rožnay, objavljeno 1818.,

1814. na narodnom jeziku Vuk Karadžić i ponovo 1846.,

1819. na poljskom, Kazimierz Brodzinski,

1826. na njemačkom, Therese Albertine Luise Jakob (1797-1870)Talvj,

1827. na ruskom, A. H. Vostokov,

1827. na engleskom. John Bowring.,

1827. na francuskom, Prosper Merimee,

1830. na švedskom, Johan Ludvig Runeberg,

1830. na francuskom, Gerard de Nerval,

1832. na slovenačkom, Jakob Zupan,

1832. na francuskom, Claude Fauriel.,

1833. na ruskom, Aleksandar Sergejevič Puškin, objavljeno 1855.

1841. na francuskom, Adam Mickijewicz. 

U punom obliku Hasanaginica se pojavila na ruskom jeziku 1827. godine zahvaljujući prijevodu Vostokova koji je on objavio u almanahu Sjevernije cveti (Severni cvetovi) za godinu 1827.  Kao izvor poslužila mu je Mala prostonarodna slavenosrbska pjesnarica Vuka St. Karadžiča objavljena u Beču 1814. godine.

Inače vijesti o Hasanaginici proširile su se u Rusiji uporedo sa Geteovim imenom koji je bio njen prevodilac na njemački jezik.

O Geteovoj ulozi u popularizaciji Hasanaginice u Evropi  i o temi te balade uopšte posebno u Francuskoj dragocjeno je zapažanje poljskog književnika Adama Mickijeviča koje je on iznio u svojim predavanjima u Južnim Slavenima  na Kolež de Frans u Parizu 1841. godine kada je rekao:

„..Ženska pjesma često ima ozbiljan i tragičan ton. Jedna od najljepših u ovoj vrsti je pjesma o smrti Hasanagine žene, prva koja je bila poznata u Evropi. Opat Fortis čuo je kako se pjeva i dao je njen prijevod. Prevedena je i na francuski jezik. Gete ponesen jezgrovitošču toga djelca, prevede ga na njemački i tako učini poznatom slavensku poeziju. Čudesna stvar ! Gete, koji je tražio smisao pjesme preko tri prijevoda, ne znajući slavenski jezik, ipak je dao prijevod najvjerniji od svih, uočivši uvijek izvanredne greške prevodilaca. To djelo je muslimanska pjesma. Slaveni koji ispovijedaju islam pjevaju također na slavenskom: oni nisu odbacili svoj jezik.“16)

Inače J.W. Goethe o ovoj pjesmi kaže slijedeće:„Ima već pedeset godina otkako sam preveo Tužbalicu o plemenitoj Asan Aginici, koja se nalazi u putopisu opata Fortisa, a odatle i u Morlačkim bilješkama grofice Rozenberg: Ja sam je preveo po priloženom francuskom prevodu, sluteći ritam i vodeći računa o redu riječi originala. Mnoge pošiljke pjesama svih slavenskih jezika dobio sam zatim na živo zahtijevanje, ali sam ih imao pred sobom samo pojedinačno, te nisam mogao dobiti ni opći pojam, niti prema karakteristici izdvojiti pododjeljke. …“(17)

 Jsakob Grimm  o „Hasanaginici“ kaže:

„… Iste godine (1814) izašla je Mala prostonarodna pesmarica koja ima doduše samo 120 stranica, ali je puna prekrasne prirodne poezije, kakove ne može pokazati ni jedna drugo slavensko pleme i kojoj se sladošću, nevinošću i milinom jedva mogu da isporede i najbolje narodne pjesme njemačkog naroda. Tko o tom sumnja, upućujem ga samo na poznatu prekrasnu pjesmu Hasanaginicu, koju je već prije Goete svojim prijevodom uveo u Njemačku. Zbirka bi ovakih pjesama u drugom više raširenom jeziku i u drugo vrijeme svakoga zanijela…“ 18)

U svom eseju naslovljenom “Hasanaginica: Prilog proučavanju usmenih balada” Hatidža Krnjević-Dizdarević je ukazala na neke osnovne karakteristike ove us­mene narodne pjesme: “Hasanaginica je balada u kojoj je radnja suštinski uslovljena neobičnom priro­dom sukoba. To je balada u kojoj je sukob podvostručen. Hasanaga je u sukobu sa ženom ali i sa samim sobom, kao što je to u manjoj mjeri i Hasanaginica. Un­utarnji sukob između njih otkriva i sukob unutar svakog od njih. Ta dva sukoba obrazuju dva koncentrična kruga koji se dalje proširuju u treći krug, u radnju. Radnja je uslovljena dvostrukim prelamanjem. Drugo izuzetno svojstvo sukoba jeste što on nije izravan. Po tome bi izgledalo da on nije ni dovoljno intenzivan. Ali tragičnost nesporazuma postaje time još dublja jer je susret potpuno onemo­gućen. Otuda ona silovita napregnutost posljednje scene, jer se učesnici susreću prvi put kad se već sve dogodilo na neki način mimo njih, posredstvom kobne riječi a ne čina. Sukob koji se očituje u radnji ukazuje na zdvojno stanje unutar ličnosti: za Hasanaginicu se kaže “od stida ne mogla”, što podrazumijeva neku intimnu dilemu i dvoumljenje oko odluke; i pored svoje stroge poruke, Hasanaga na kraju pokazuje da je očekivao da će se žena smilovati djeci, što otkriva duboku naprslinu u njemu samom. Te riječi daju njegovom liku ono što mu je nedostajalo, jednu dimenziju ljudske slabosti nadanja koja ga čini bližim i boga­tijim. Dvostrukost sukoba rezultat je psihološke podvojenosti junaka.” 19)

U tragičnom raspletu koji slijedi na kraju balade, paradoksalno je ali ljudski mo­guće da dva glavna junaka drame postaju subjektivno bliži jedno drugom, iako se u stvarnosti njihovi putevi zauvijek razilaze. Zajednička je potpuna tragedija, koju oboje ne samo da doživljavaju, već i gledaju, i koja ih sjedinjuje u posl­jednjem trenutku. Hasanaga na kraju dijeli bol svoje supruge, osviješćen nepos­rednom zbiljom. Ova balada je istinska poezija, čiji je sadržaj ljudska čežnja. Ponajviše je ta težnja da se stvari preokrenu, premda prekasno, prisutna u samom Hasanagi. Međutim, uspostavljanje pređašnjeg stanja podrazumijeva dostizanje visine koju više niko u ovoj baladi ne može doseći. Ali, stremljenje ka tome cilju osvjetljava posljednje trenutke u tragičnom kraju Hasanaginice.

Bogaćenje literature o bošnjačkoj baladi započinje već davne 1774. godine, Fortisovim tumačenjem sadržaja Hasanaginice za talijanskog čitaoca (pod naslovom Argomento).

Objavljivanjem opsežnih i zasebnih knjiga o drugim pojedinačnim pjesmama kao što je slučaj sa baladom o Morićima, naprimmjer. O ovoj pjesmi napisano je na stotina stranica iz pera istaknutih slavista među kojima su: Vito Morpurgo (Italija); Wolfgang Eschker (Njemačka), pored domaćih autora, od kojih je Đenana Buturović ovoj baladi posvetila posebnu monografiju.

Balada pod naslovom Kći umjesto oca išla na vojsku govori o djevojci koja se presvlači u muško odijelo da bi vojevala umjesto onemoćalog oca  Ovaj motiv koji  je inače prisutan u zapadnoevropskoj baladesknoj tradiciji, nalazimo i u ovoj bošnjačkoj baladi koju je Alija Nametak zabilježio od Mejre Islamović iz čelićkog kraja u okolini Brčkog u Bosanskoj Posavini.

Sličan motiv nalazimo u pjesmi Kako Peimana kći Dizdar-age izmijeni oca iduć na carevu vojsku i kjako otkri Carveiću Muju i za njime otide u Novome Gradu.

U najnovije vrijeme na svjetlo dana ponovo je izronila bošnjačka usmena balada pod naslovom Ženidba Sulejman ćehaje  koja sa nekoliko zajedničkih motiva ima znatne srodnosti sa čiuvenom Hasanginicom . Ovu pjesmu je od Emine Zaimović, iz Gornjeg Rahića, u Brčkom zabilježio Alija Nametak, a na nju su iznova pažnju skrenuli Enes Kujundžić i Ibnel Ramić.20)

Napomene 

1) Maglajlić, Munib. Usmena balada Bošnjaka (Sarajevo: Bošnjačka uzajednica kulture „Preporod“, 1995. Str.9. Vidjeti napomenu 1 na str. 119. Maglajlić je u ovoj knjizi posebno skrenuo pažnju na tematsku raznovsrnost bošnjačke balade i druga njena specifična obilježćja podstakavši tako istraživače da se češće i ozbiljnije bave ovom usmenoknjiževnom tvorevinom.

2) Vidaković-Petrov, Krinka. „O mogućnostima klasifikacije balade.“ Godišnjak, XII, (Sarajevo, 1988), str. 235.

3) „Balada“. Rečnik književnih termina. Beograd: Nolit, 1986. Str. 62-66.

4) Tekstovi pjesama na njemačkom mogu se pogledati na web stranici: „Liedtexte von A bis Z.“ (www.vlkliderarchiv.de) (4.12.2014). 

5) Inicijalni tekst za klasifikaciju balada na engleskom jeziku predstavlja rad D.K. Wilgusa „Ballad Classification“. Midwest Folklore, 5 (1955), p. 95-100. Za bibliografski popis balada na engleskom jeziku vidjeti vodič na web portalu Kongresne biblioteke u Vašingtonu pod naslovom „Bibliography of Ballads.“ (www.loc.gov/folklife/guides/biblballad.html)(2.12.2014) 

6) Citirano prema Vidaković-Petrov, Godišnjak (Sarajevo, 1988). Str. 237. 

7) Dizdarević-Krnjević, Hatidža. Usmene balade Bosne i Hercegovine Sarajevo: Svjetlost, 1973. 76-77.

8) Karadžić, Vuk Stef. 1969. Srpske narodne pjesme, I. Beograd, 1969. Str. 539-8).

U svom priručniku Narodna književnost. (Beograd. „Vuk Karadžić“, 1984.Str. 172.) Radmila Pešić i Nada Milošević-Đorđević ističu da narodna književnost ima sljedeće rodove:

„lirsku pjesmu, epsku pjesmu, pripovijetku, predanje i tzv. sitnije vrste: poslovice, pitalice, zagonetke i sl. Dramu kao razvijen rod ne nalazimo, ali se dramski elementi nalaze u raznim igrama, osobito u svadbama i sl., kao i u izvođenju obredne lirike.“ 

9) Opširnije o ovoj temi u radu Franje Markovića Prilog estetičkoj nauci o baladi i romanci. Zagreb: JAZU, 1899. Str. 138 i 185. 

10) Lešić, Zdenko. Teorija književnosti. Sarajevo: Sarajevo publishing, 2005. Str. 412. Posebanoblikusmenebaladenastaoujužnomdijelu Jadranskogprimorjunazvanjebugarštica (premabugariti - tužnopjevati).NjihovitekstovisačuvanisuuzapisimaizXVI, XVIIiXVIIIstoljeća. UtimstarimbaladamaradnjasenajčešćeizlažeiliudijalogukaoupjesmiKraljević Marko i brat mu Andrijaš (nju jejoš uprvojpoloviciXVIstoljećazabilježiopjesnikPetarHektorović) ilipakuproduženommonologulirskogsubjektakojitugujenadsvojomsudbinom. Iunjimaseizlaženekidramatičandogađajkojiobičnozavršavasmrćuglavnogjunaka. Karakteriziraihdugstihuglavnomodpetnaesti šesnaestslogova, uzučestaloponavljanjepojedinihstihovailikraćihrečeničkihcjelina.

11)Solar, Milivoj. Teorija književnosti.20. izd. Zagreb: Školska knjiga.2005. Str. 199-200.

12) Vidjeti predgovor u: Alija Nametak. Od bešike do motike: Narodne lirske i pripovijedne pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana. Sarajevo: Vlastito izdanje autora, 1970.

13) Ibid., str. 3-5.

14)Buturović, Đenana. „Nekoliko napomena u vezi sa pitanjem klasifikacije narodnih pjesama“. Makedonski folklor, XIV, 27-28 (1981), 71 ff. 

15) Klasifikacija bošnjačke usmene proze odnosno usmenih predaja manje ili više eksplicitno je prezentirana u knjizi Aiše Softić naslovljenoj Usmena predaja Bošnjaka (Sarajevo, 2002:17-26), i može poslužiti kao osnov za dalju razradu ovog inače malo razmatranog pitanja.

16) Dizdarević Krnjević, Hatidža. Usmene balade BiH. Sarajevo, 1973. 35-38.

16)Citirano prema Hasanaginica. Priredio A. Isaković (Sarajevo. „Svjetlost“, 1974, str. 204-206.

17) Ibid.Str. 67-68.

18) Ibid.,

19) Krnjević, Hatidža. “Hasanaginica: prilogproučavanjuusmenih balada.” Izraz, XXXIII, 4-5 “(l973), str. 254. Viditakođer Usmene baladeBosne iHercegovine. PriredilaHatidža Krnjević Sarajevo, Svjet­lost, l973. 

20)Vidjeti: tekst Ibnela Ramića pod naslovom „Usmena balada Ženidba Sulejman-ćejhaje i bošnjačka žena u patrijarhalnom društvu“ Putokaz (Sarajevo, br. 5, 2013. Str. 108-131). 

Pripremio:dr.Enes Kujundžić

dzematrahic.ba