Ovog puta smo posjetili našeg sugrađanina Abdulaha Karibašića sina Avde koji je za nas interesantan jer kako stvari stoje on je trenutno najstarija osoba na području Gornjeg Rahića. Trenutno gazi/prolazi 95 godinu svog života i rođen je 1914.godine kada je počeo prvi svjetski rat. Ostao je bez oca kada je imao tri dana starosti. U razgovoru s njim istakao je da mu je otac Avdo u to vrijeme pred prvi svjetski rat bio dobro stojeći u imanju te navodi kako su Slatine današnje područje kod Okrajaka (Šumarija) bile njegovo imanje. Ističe da u to vrijeme bogastvo je bilo imati dosta zemlje, krave, ovce, konje i volove (naziva konje i volove „arabom“ par dva konja, dva vola). Pred prvi svjetski rat otac mu je prodao određeno  imanje i na poziv tadašnjih vlasti Austro-Ugarske odlazi u vojsku zajedno sa još nekolicinom svojih komšija iz Gornjeg Rahića poput Dedić Mehmeda oca Nezira Dedića, Emina Lišića i Mehmeda Musića u Sarajevo gdje ne zadugo otac mu biva ubijen. Pogibijom oca Avde ostaje sa majkom troje djece Ahmet, Salko i Abdulah . Abdulah je u svojih 95. godina života se tri puta ženio, prvi put iz Palanke i kako kaže nije malo sa njom živio 10 dana. Druga supruga Šemsa s kojom je proživio većinu života i iz kojeg se braka našla djeca njih petero:dva sina Bajro i Hajrudin (zvani Hajre), kćeri Ganiba, Muhiba i Ferida. Nažalost  kćer Feridu je izgubio kada je imala samo 12. godina jer je tragično nastradala prilikom čuvanja krave na meraji na ispaši kada je krava pregazila, bila je svezala konopac oko sebe i tako pridržavala kravu da bi se životinja dala u galop(zaobadala) i nju vukla dok nije izdahla. Abdulah je zapamtio kada su se groše, krune i dinari trošili prije drugog svjetskog rata. Treći put se oženio nakon smrti svoje supruge Šemse da bi kako kaže bio s nekim da nije sam, al pošto je izvjesna Fatima iz Omerbegovače bila alčak i nije slušala morao da se rastavi i danas živi sam u mutvaku s tim tu je u dvorištu snjim i sin Hajrudin (Hajre) i njegova supruga Dževida koji ga paze i pomažu. Kada smo ušli kod Abdulaha u prostoriju zatekli smo ga  kako sebi priprema čaj i lijepo se kreće s tim  on se žali da ga noge izdaju i bole te ne može kao nekad kad je malo bio mlađi da prošeta ulicama svoga mjesta i čaršije. Kroz priču i uz određeno pripitkivanje naše saznali smo da je Abdulah okusio drugog svjetskog rata polijepo, naime on je bio u domobranima prve dvije godine da bi u Ljuboviji partizani njih više domobrana zarobili. Od tog momenta zarobljavanja Abdulah se uključuje u partizane i tu biva sve do kraja rata 1945. godine. U svom tom metežu rata on je bio i teže ranjen 1943. godine metak mu je kako kaže prošao  blizu pored srca, a također je bio ranjen i povrijeđen u zadnjem agresorskom ratu 1992-1995 kod svoje kuće kada je pala blizu granata i njega povrijedila. Nije išao u školu, ali je pohađao mekteb sedam godina i kako kaže znalo se po cio dan biti u mektebu ponese se od kuće nešto za jest i tako sve do mraka. Kaže da su vremena prije bila teška za živjet, bogat je bio koje posjedovao kravu, zemlju, konje i volove. Upoznavanje i ašikovanje je bilo sve na distanci kad kako kaže bi  šetao sa djevojkom morali su imat maramicu i držat se za krajeve bez dodirivanja te ona na pendžeru a dragi ispod pendžera (prozora) i to uz dozvolu roditelja. Kada bi se djevojka isprosila i udala kao ruho uz nju su išli jorgani, jastuci, ponjave (staze). Također se prisjeća hasura, šilteta i furuna (peći zemljane blatom oblijepljenih) koje su u to vrijeme bila prava atrakcija. Prisjeća se kada je bio mali imao svega 10 godina kada su stigli muhadžiri iz Sandžaka 1924. godine koji su pobjegli pred dželatom crnogorcima koji su počinili stravične zločine nad bošnjacima Šahovića, te su  njih 140 prodica sa oko 400 osoba pronašli utočište na ovim prostorima. Abdulah je hvala Bogu dugo godina u penziji radio je na Spačvi (Republika Hrvatska), proveo je čak trideset godina na tom poslu i danas zasluženo prima svoju mirovinu. Između ostalog pripovijeda da su prije roditelji bili strožiji prema djeci nego danas i da se više poštovali stariji i kaže da se ne bi moglo leći dok se ne bi jacija klanjala. I za kraj navešćemo jednu anegdotu koja se vezuje za ovog našeg najstarijeg člana zajednice, naime pošto se prije teško živjelo pa mnogi nisu imali ni kuće svoje a kamoli šta više njima bi često dolazio na konak njegov dajdžić izvjesni Selmo iz Palanke te bi svojim svakodnevnim i stalnim bdijenjem kod njih na konaku njima počeo dosađivati te su Abdulah, Salko i Ahmet dakle braća Abdulaha se dosjetili kako da ga se kutarišu te su se dogovorili da kad on dođe da ga prime na konak kao i prije s tim da umjesto vatre u furuni stave svijeću te da otvore prozor a oni će se pokriti jorganom sva trojica i kada se Selmo smrzo tu noć otišao je sutradan i više  nije često dolazio i njima dosađivao. Nekad je tako bilo, a danas se prepričava i što se zapiše ostaje pa tako i mi poštovani čitatelji podsjetismo i sebe i vas na ta prošla vremena koja su imala svoje draži i svoje belaje kao i mi danas.

Napomena: Abdulah je u međuvremenu umro.