Prikaz: Literarna štampa, ilustrovani književni časopis; Koncern muslimanske štampe Sarajevo (1)

Literarna štampa je svake vrste čitanja vrijedan časopis, koji je, kao i prethodni muslimanski listovi - od ‘’Bosne’’ do ‘’Novog vremena’’ i ‘’Hikjmeta’’, ogledalo promjena u odnosu muslimana prema samima sebi i svijetu kojim su okruženi, jer ‘’s pojavom štampe započinje jedan veoma značajan proces u duhovnom životu Muslimana. To je period kada počinje preporod ovog naroda, kada se svojim djelovanjem u literaturi i kulturi općenito postupno uključuje u evropske tokove. Presudna mogućnost za te procese javlja se posredstvom novina’’

Piše: Elirija HADŽIAHMETOVIĆ
 

„Dragi prijatelju!

Baš ovog momenta dobih 1. broj ‘’Štampe’’. Vjeruj, da se momentano čuvstvo ne da opisati. Ja mislim, da mene iz ranijeg malo bolje poznaš, i mislim da si bar stekao uvjerenje, da mi je najvruća želja, da mogu vidjeti javno ispoljavanje islamskih odlika. Nikad nijesam zadovoljniji kao kada se  javno i slobodno može uprijeti prstom u davnu islamsku prošlost, javno i argumentirano je dovoditi u vezu sa ajetom i hadisom i kada vidim i osjećam, da savremeni poredak svijeta bez primjene islamskih principa i reglemana, znači samo njihovo nesavjesno priznavanje, da smo sljedbenici istine. Kada sam u prvim danima učenja arapskog jezika (i povijesti Islama) mogao doslovno razumjeti prve riječi Kurana: „Ikre rabikje“ shvatio sam tek tada pravo svjetlo islamske veličine i glavni princip islamske nauke.
Kada sam evo danas primio prvi broj „Štampe“, vjeruj – iskreno Ti velim, da sam tako zadovoljan, da ni sa jednim dosadanjim listom nisam bio tako zadovoljan. Zašto? Za to što tebe poznajem i što ga Ti uređuješ. Ako pogledaš vidjećeš, koliko sam prodao muslimanskih kalendara (30), a vjerujem i obećajem Ti, da ću „Štampi“ naći bar 20 pretplatnika.
Nadalje Te molim, da jedan priličan prostor u listu upotrijebiš za kulturni islamski sadanji svijet i islamsku briljantnu prošlost.
Ja živim u selu, među seljacima i živo ću raditi na tome, da se na list pretplati svaki pismeni seljak. U tome slučaju on će preći preko svih islamskih seoskih pragova. Zavirit će u čiste nezakužene seljačke duše, i uz kopanje kukuruza, učenje mevluda uza svaki sastanak „Štampa“ će biti predmet razgovora.
Zato mi odmah pošalji 20 brojeva, a i nadalje isto po 20 na moje ime, a čim nađem koga pretplatnika poslaću pretplatu i onda se daljnji brojevi mogu slati na adresu pretplatnika.“

Prvi broj otvoren Ramazanskom večeri

Upravo ste pročitali pismo oduševljenog čitaoca 1. broja ilustrovanog zabavnog Časopisa     „Literarna štampa“, koji je izašao 1. februara 1930. godine. Pismo je objavljeno u 2-3. broju koji je izašao 1. marta 1930. godine, i to na zadnjoj 40.  strani „Štampe“. Uredništvo prije ovog pisma donosi vijesti o pohvalnim kritikama i dobroj prihvaćenosti prvog broja ovog izdanja Koncerna muslimanske štampe iz Sarajeva -  od ljubljanske, zagrebačke i beogradske štampe, te nekih čeških listova.
Pismo neimenovanog čitaoca samo po sebi govori o profilu Časopisa, a time i o publici kojoj je upućen.  Na drugoj, unutrašnjoj strani omotnice, Uredništvo se obraća čitateljstvu konstatacijom da štampa ima veći utjecaj na odgoj širokih narodnih slojeva negoli kućni odgoj ili škola, te, nakon toga,  smjelo zaključuje da ‘’sa napredovanjem pismenosti i porastom naklade pojedinih dobrih izdanja, osjetljivo pada svaka moralna nastranost’’. To je bio jedan od dva razloga što su se odlučili da muslimanskoj porodici ponude prvu muslimansku ilustriranu reviju. U ovom svojevrsnom uvodniku poručuju čitalaštvu da će Štampa, osim lijepe književnosti, donositi i poučne članke te opise važnijih događaja u domovini i svijetu.
Literarna štampa je svake vrste čitanja vrijedan časopis, koji je, kao i prethodni muslimanski listovi - od ‘’Bosne’’ do ‘’Novog vremena’’ i ‘’Hikjmeta’’, ogledalo promjena u odnosu muslimana prema samima sebi i svijetu kojim su okruženi, jer ‘’s pojavom štampe započinje jedan veoma značajan proces u duhovnom životu Muslimana. To je period kada počinje preporod ovog naroda, kada se svojim djelovanjem u literaturi i kulturi općenito postupno uključuje u evropske tokove. Presudna mogućnost za te procese javlja se posredstvom novina’’
Zanimljivo je da se Literarna štampa u našoj historiografiji ne pominje nigdje osim u bibliografijama. Malo je ostalo sačuvanih primjeraka, a kompletno izdanje od 1.-22. broja nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Stoga, prvi broj Štampe zaslužuje pomnije iščitavanje, jer je očito, ako se uporedi sa narednim brojevima, da je pripreman s posebnom pažnjom. To se upečatljivo vidi na naslovnici, čija je glava likovno i grafički jednostavno riješena i takva će ostati do posljednjeg broja.  Osim glave, koja čini otprilike jednu četvrtinu formata, i preostale tri četvrtine dobile su efektnu kompoziciju teksta i fotografije, te optimalan odnos bjeline prema tekstu i fotografiji. Sve to zajedno naslovnicu čini privlačnom, što je veoma značajno pri prvom susretu sa čitalačkim okom.
Težnja Časopisa da čitaocu pruži zadovoljstvo čitanja tekstova iz lijepe književnosti i informiranje o događajima (i prošlim i aktuelnim) u svijetu muslimana i u odnosu na muslimane - sublimirana je u sadržaju naslovnice, koja počinje jednom od najljepših pjesama glasovitog Muse Ćazima Ćatića  -  Ramazanskom večeri:

Suton se spušta mirisav ko smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare –
Gle, mujezini već pale kandilje
I svijet ostavlja trge i pazare,
A suton pada mirisav ko smilje(...)

Odmah iza ove pjesme, Štampa donosi  informaciju o engleskom  lordu Hadleyu, koji je prihvatio islam i koji je bio omiljen među muslimanima u Misiru (Egiptu).. Časopis, dalje, piše da je lord Hadley izdao djelo pod naslovom Zašto sam prešao na islam?, u kojem je prikazao veličinu islama i njegov utijecaj na napredak čovječanstva, te da je nedavno obavio i hadž.

Slom moralnih vrednota

Na  2. strani, iz sadašnjosti (tadašnje) odlazi se u daleku prošlost jednim člankom iz serijala tekstova o historiji janjičara u Osmanskom carstvu, a već na trećoj se vraća domaćoj književnosti kroz socijalnu prozu Ahmeda Muradbegovića  - priči pod nazivom ‘’Opanci’’.
Ovom pričom, pred lik glavnog junaka, siromašnog seljaka Spasoja Ristića, autor postavlja etički problem: kako doći do opanaka kojima će se u punom sjaju pojaviti pred svojim seljanima na Božić, a da istovremeno ostane čista obraza.
Nakon toga slijedi blok koji kombinira vijest o dženazi francuskom učenjaku Nasrudinu Dinetu, takođe konvertitu, koja je krenula o Pariške džamije prema Alžiru, sa ‘’izvornim pjesmama’’ Hajrudina Bujukalića, Abdulaha Alijagića i Saita Orahovca. Ovakvo smjenjivanje dužih poučnih i kraćih informativnih i zanimljivih tekstova ima funkciju ne samo da razbije monotoniju već i da  obezbijedi estetske zahtjeve u listu.
Tako, poslije poezije, dolaze ostali autori: Salim Hadžihasanović sa pričom u  nastavcima ‘’Ispovijest moga prijatelja’’ – čija je tema ljubav dvoje mladih, te M. Konjičanina ‘’Osveta’’,  koja govori o  neobičnom karakteru tihog i jednostavnog Hasana, derviša Sinanove tekije, i njegovom osobenom-metafizičkom načinu rješavanja jednog problema u porodici.
Donose se tekstovi i drugih, nemuslimanskih autora. U njima se tretiraju teme koje ne pripadaju isključivo muslimanskom intelektualnom krugu, ali su istovremeno primjenjive na sva društva i sve povijesne tokove. Tako, naprimjer, u tekstu ‘’Naša omladina’’ - prenesenom iz  ‘’Luči’’,  prema uvodu urednika - ugledni književni kritičar i urednik ‘’Hrvatske prosvjete’’ dr. Ljubomir Maraković upoređuje ponašanja i stavove omladine u tadašnjem društvu. I u ovom tekstu se postavlja vječito pitanje moralnoga, patriotizma i države,  što je vidljivo iz sljedećeg:
‘’Moderna tehnička sredstva, automobili, aeroplani, telefoni, telegrami, kino, radio i t.d., ubrzali su bez sumnje svojim tempom puls modernoga čovjeka, ali bi bilo vrlo površno čitavu pojavu svoditi samo na to. Ono ima bez sumnje i svoje dublje, unutarnje korijenje. A to je naročito vidljivo u polaganom rušenju i konačnom slomu svih viših moralnih vrednota, stvorenu destrukcijom modernih filozofskih struja, koje su tako naglo slijedile jedna drugu, obarajući sve težim udarcima nekad čvrstu zgradu moralnoga i socijalnog poimanja. Rat je svojim katastrofalnim tokom dao toj moralnoj desorijentaciji vrlo uspješan materijalni oslonac u naglom i neproračunljivom odnosu čitavih slojeva ljudskog društva i njegovih pojedinaca u vrtoglavo dizanju i padanju valuta, u vrlo uspješnom ‘brkanju’ pojmova o tom, šta je narod, šta država, šta patriotizam, šta sloboda, samoodređenje i dr.’’
Već prema utvrđenom receptu, na 11. strani slijedi poezija u rubrici Narodne umotvorine, i to pjesme Akšam geldi... i Udaje se Pirimbegovica, a rubrika FEUILLETON  je u nastavku na 11. i 12. strani i na svom početku donosi nekrolog merhumu Ibrahimu Džafčiću. On je za svoga kratkog života (umro u Banjoj Luci 29. decembra u 34. godini), bio saradnik skoro svih muslimanskih listova, a napisao je i, kako urednik Štampe kaže, obimom neveliko ali značajno djelo ‘’Fragmenti iz političke historije bos.-hercegovačkih muslimana’’. Autor ovog teksta je E. Miralem. Rubrika se dalje nastavlja zanimljivim kratkim informacijama, uglavnom iz geografskih prostora bliskih duhu bosanskih muslimana: o proglašenju i proslavi dana nezavisnosti Indije, o promjeni režima u Španiji, osnivanju ministarstva unutrašnjih poslova u Egiptu, o novim sukobima Židova i Arapa u sjevernom dijelu Palestine, crticom o prvom prolasku - nakon ‘’pet punih vijekova od kako je polumjesec zasjao na Helspontu’’ -  jednog stranog bojnog broda kroz Dardanele, ispod tvrđave Kum-kale, te širim tekstom o borbama Senusija (Libija) protiv Italijana, i to pod naslovom ‘’Devetnaest godina pod puškom i handžarom’’.  
Na sljedeće dvije strane, 13. i 14., slijede kritike - napisane rukom Saita Orahovca -  Novih vidika i Ritmova samoće Abdulaha Š. Alijagića iz 1928., i Arabeski, zbirke lirskih pjesama Hamida Dizdara iz 1929. godine. Kritičkih tonova ne nedostaje, što se posebno vidi kroz kratke prikaze autora pod inicijalima E.F., za kojeg se može pretpostaviti da je Eli Finci, jer se u jednom tekstu kasnije potpisuje punim imenom. Riječ je o negativnoj kritici tragedije u tri čina Zoraj Riste Ratkovića, štampane u Beogradu 1929. godine. U sličnom tonu Finci se osvrnuo i na knjigu ‘’Matoš, Dis, Ujević’’, u kojoj je Velibor Gligorić, taj ‘’poznati negator svih književnih veličina’’ pokušao da prikaže tri pisca.

Interesiranje za islamski povijesni krug

Kao mali intermezzo između ovog i narednog bloka koji se, po rubričnim nazivom Kultura doma i društva (s naslovom Prostiranje stola za jelo), urednik je priložio dvije fotografije čuvenog turskog glumca Erdogrula Muhsina, i egipatske princeze Džavidan-hanum, koja je nakon bračne rastave od Kediva Abas Hilmi-paše nastavila život u Berlinu, gdje je angažirana za film.
Razne vijesti, pod nadnaslovima Svaštice, Sitne vijesti i Šareni kutić, pozicionirane su na zadnjoj strani i, između ostalog, donose statistiku o bogatoj novinskoj djelatnosti u tadašnjoj Jugoslaviji, pa se kaže da je za samo zadnju godinu pokrenuto izdavanje 118 novih listova, što je cifra koja i danas, u vrijeme nevjerovatne ekspanzije svih vrsta medija, pa i printanih, naprosto fascinira.                                                  
Sljedeći brojevi Literarne štampe, u velikoj mjeri, slijede duh prvog broja, što svjedoči o kontinuiranoj uređivačkoj politici. To je, prije svega, omogućeno time što je ista uređivačka ruka vodi Štampu od prvog do posljednjeg broja.
Nastavlja se interesiranje za muslimanski povijesni krug izvan Kraljevine Jugoslavije. Na sljedećoj naslovnici, za razliku od one iz prvog broja, urednik kao da nije imao vremena da porazmisli o njenom ozbiljnijem koncipiranju. Zato, s današnje tačke gledišta, ona izgleda prilično siromašno, bez teksta, sa tri potpisane fotografije: na prvoj i najvećoj je prijestolje misirskih vladara, na drugoj tadašnji vladar kralj Ahmed Fuad, a na trećoj Saad Zaglul-paša. No, ako se uzme u obzir da do tada čitalačka publika - ako je suditi prema riječima u Uvodniku 1. broja Štampe - nije imala zadovoljstvo da čita časopis sa dosta fotografija i ilustracija, onda ovakva postavka naslovnice može biti opravdana.
I sljedeća naslovnica u dvobroju 5. i 6. pokazuje interes za islam, ovaj put na dalekom Orijentu,  donoseći romantičnu i istinitu priču o indijskoj carici Nuri-Džihan, kojom se ponire duboko u islamsku prošlost Indijskog potkontinenta.
Broj 4. od 4. marta 1930. također, već na naslovnoj strani, ima za temu islam, ovaj put  ‘’u brojkama’’. Autor članka, Francuz A. Le Shatelier, profesor za islamsku sociologiju na Colege de France u Bruxellesu, u svojoj studiji, osim iznošenja statističkih podataka o broju muslimana u pojedinim dijelovima svijeta, govori i o mentalnim karakteristikama  pojedinih muslimanskih naroda. Pa tako: ‘’Osmanlija sa svojom pouzdanošću i jednostavnošću, vičan da razlikuje duhovne od vremenskih zakonskih ustanova, ne sliči Arapu, koji naginje sanjarenju i filozofiji, koji se opaja kuranskom literauturom, isto kao što musliman iz Kine, do skrajnosti odan poštovanju careva, ne sliči Somaheli-fetišistu iz Zanzibara.’’
Na ovoj liniji je i objavljeno predavanje uglednog berlinskog muslimana M. A. Faruquia, pod naslovom ‘’O islamu u Evropi prije svjetskog rata i poslije rata’’. Predavanje je objavljeno u tri nastavka. Prvi govori o islamu u Osmanskoj i kemalističkoj Turskoj. U drugom dijelu predavanja Farouqui  se bavi odnosom Evrope prema islamu i dolazi do zaključka koji je na snazi u savremenom posmatranju odnosa Evropa - svijet i islam: ‘’ Ako se jedan kršćanin za svoju domovinu i svoju vjeru bori, on je junak. Ako to isto čini jedan orijentalac, onda ga nazivlju fanatikom. Ako bijelac ponizuje ljude druge boje i sebe odjeljuje od njih, on je u pravu, ali ako to orientalac i u mnogo manjoj mjeri pokuša, to je dokaz njegove zaostalosti i nesposobnosti, da pripadne civilizovanom čovječanstvu.’’ U trećem objavljenom nastavku, autor članka, kroz prikaz historijskih događaja,  konstatuira činjenicu utapanja ideje muslimanskog bratstva u ideju nacionalizma pojedinih muslimanskih naroda, s naglaskom na kemalističku Tursku.  Na kraju zaključuje da je poslije rata (misli se na Prvi svjetski rat) centralna Evropa, naročito Njemačka, upoznata sa značajem islama. Tako je u Berlinu osnovano ‘’Njemačko-muslimansko društvo’’ koje se brine za to da, između Njemačke i muslimana iz Orienta uspostavi prijateljski odnos’’.

(nastaviće se)