Nikad kraja razmišljanjima o pročitanom Ivi Andriću (1. dio)
Koliko god se o Ivi Andriću pisalo kao o velikom književniku - nobelovcu i pravom velemajstoru pisane riječi, što zaista i jeste bio, toliko se malo pažnje obraćalo ili se naprosto izbjegavalo obratiti na neke detalje iz njegove paralelene karijere, a to je bila diplomatska karijera u Kraljevini Jugoslaviji, kao i o njegovu životu u kvislinškoj Srbiji u doba Drugog svjetskog rata. Baš neki na čudan način zanemareni, odnosno svjesno prešućeni detalji o meteorskom usponu jednog velikog pisca i diplomatskog karijeriste rođenog u katolicizmu odanoj obitelji, a kasnije deklarisanog Srbina, do kraja vjernog u službi velikosrpske hegemonije, a najposlije veoma močnog državnog pisca u službi kominističke Jugoslavije, biće možda interesantno štivo onim čitaocima koji nisu znali za pojedine bitne detalje njegove biografije.
Ivo Andrić je u jednom pismu upućenom francuskom piscu Klodu Avlinu (Claude Aveline) kaže " Potičem iz zanatlijske porodice koja je sa dolaskom Austro-Ugarske osiromašila i ubrzo izumrla”. (Rodna kuća nobelovca Ive Andrića, dokumenti, Travnik). Andrićev djed po ocu Antun potiče iz Sarajevskog polja, a po zanimanju je bio zanatlija koji je pravio bosanske mlinove za kafu. Bio je oženjen Katarinom Pamuk, i sa njom je imao jedanaestoro djece koja su sva, prije ili kasnije, poumirala od tuberkuloze pluća. Od spomenute bolesti 1894. godine umro je i otac Ive Andrića, Antun, koji je po zanimanju bio sudski podvornik. Ivina majka, Katarina Andrić, zvana Kata, u svojoj je 21 godini ostala bez ikakvih sredstava za život. Zbog toga se obratila za pomoć sestri umrlog muža, odnosno Ivinoj tetki Ani Matkovščik. Ana Matkovščik bila je udata za Ivana Matkovščika, porijeklom Poljaka, narednika u Austro-Ugarskoj vojsci i potom graničnog policajca. Oni su živjeli u Višegradu i nisu imali djece. Tetka Ana i tetak Ivan odlučuju preuzeti brigu o odgajanju dvogodišnjeg Ive Andrića, koji je nakon 80 godina o tome govorio: “Mene su na rukama odneli u Višegrad”. Takođe je veoma važno istaknuti da je Ivo Andrić u jednom svom pismu prijatelju Milošu Vidakoviću koje je napisao kao jedanaestogodišnjak iz Višegrada kaže slijedeće “Ljudi su u kasabi brbljivi, brutalni i glupi, a život je smradan i pust, pun jada i komičnosti, Gogoljeve komičnosti…”. (Muharem Pervić, Portret umetnika, u “Znakovi pored puta”, 169-175, 1989, Rad, Beograd), što jasno ukazuje da je već kao dječak počeo formirati mišljenje o bosanskoj muslimanskoj kasabi i njenim ljudima.
No, o svemu tome Ivo Andrić nikada nije htio govoriti, a posebno je izbjegavao spominjanje njegove fakultetske diplome, njegova masonstva, te poznatog pisma Srpskoj akademiji nauka i umetnosti u kojem se nedvosmisleno izjašnjava kao Srbin. To njegovo pismo se nalazi u arhivi iste akademije. Njegovo uporno izbjegavanje očitovanja o svojim nacionalnim pripadnostima kasnije je poticalo dalje nejasnoće i kontroverze, ali se on ipak nije nikada odrekao svoga srpstva.
Kretanje u diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije i sticanje titule doktora nauka (2.dio)
Prvo diplomatsko mjesto koje je Ivo Andrić dobio bila je pozicija vicekonzula u Konzulatu u Vatikanu. Kako mu je u Vatikanu bilo, najbolje ilustrira jedna rečenica iz pisma njegovoj prijateljici Zdenki Marković u Zagreb iz "malaričnog papinskog gnezda", kako je Andrić nazvao Vatikan. Početkom 1921. godine on Zdenki Marković piše iz Rima: "Nije strašno što je ovo jedan nesnosan grad, vlažan, odvratan, plitak, nego što ja ne mogu i nemam izgleda da tako skoro iz njega odem!". U jednom kasnijem pismu Zdenki Marković od 12. maja 1921, veli da mu "Rim izgleda kao kakav Linc, još omraženiji i odvratniji". (Tihomil Maštrović, Zdenka Marković i Ivo Andrić, Okrugli stol posvećen Zdenki Marković, Dani Dobriše Cesarića, 2008).
Nakon kraćeg službovanja u Vatikanu biva premješten je na rad u konzulat u Bukureštu, pa u konzulat u Trstu. Početkom 1923.godine Ivo Andrić biva postavljen za vicekonzula u Konzulatu u Gracu. Budući da se pročulo da Ivo Andrić nikada nije završio fakultet, a ta se priča proširila po beogradskoj čaršiji zaprijetivši da će se pretvoriti u skandal, zaprijetio mu je otkaz u Ministarstvu spoljnih poslova, jer bez fakulteta nije mogao dalje raditi u diplomatskoj službi. Zaista, u njegovim pomno retuširanim biografijama piše da je studirao filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, no nigdje ne piše da je stekao fakultetsku diplomu. Zato će njegov zaista volšebni prijem u diplomatsku službu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ostati prava zagonetka. Postoje čvrsti dokazi da mu je u građenju diplomatske karijere uveliko pomogao Dr Tugomir Alaupović koji je bio ministar za vjere u prvoj vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Beogradu, te šef povjereništva za prosvjetu u Zemaljskoj vladi u Zagrebu i pokrajinski kraljev namjesnik u Hrvatskoj i Slavoniji. On je zajedno sa Djurom Vranjaninom i Dušanom Plavšićem 9.11.1902. godine osnovao "Hrvatsko društvo za namještanje djece u zanate i trgovine Sarajeva". Dr Tugomir Alaupović je 10.9.1904. godine na skupštini pomenutog društva dao prijedlog da se društvo preimenuje u "Napredak", a to ime je i dan danas ostalo.
Između zaobilazne mogućnosti da fakultet završi diplomiranjem i državnim ispitom, ili odbranom doktorata, Andrić bira drugu mogućnost i u jesen 1923.godine se upisuje kao student na Filozofski fakultet Univerziteta u Gracu. Samo osam mjeseci nakon upisa na fakultet Ivo Andrić faktički kao “brucoš” na zaista čudan i ekspresan način u junu mesecu 1924. godine u Gracu brani doktorsku tezu pod naslovom “Die Entwicklung des geisitigen Leben in Bosnien unter der Entwicklung der turkischen Herrschaft” (Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine). Petnaestog septembra 1924. godine, pošto je odbranio doktorat, stiče pravo da se vrati u diplomatsku službu. Krajem godine postavljen je u
Kada je 24. juna 1935. godine Milan Stojadinović formirao svoju vladu, u kojoj je za sebe pored mjesta premijera zadržao i mjesto ministra inostranih poslova, on za svoga pomoćnika ministra 5. novembra 1937. godine postavlja Ivu Andrića, koji tako postaje druga ličnost diplomatije Kraljevine Jugoslavije. Andrićeva brza diplomatska karijera i dalje ide uzlaznom linijom i on u novembru 1937. godine i formalno biva imenovan za pomoćnika ministra inostranih poslova. (Aziz Hadžihasanović, Diplomata Ivo Andrić, Rabic, 2006; Zoran Lakić, Nepoznato o poznatim, Ivo Andrić, Prosvjetni rad, 2008; Miodrag Mitić, Ivo Andrić – početak činovničke karijere, Glas Javnosti, 10.5.2003).
Iz ovoga vremena, provedenog u službi Milana Stojadinovića, potiče famozni Andrićev "Elaborat o Albaniji“ pisan za potrebe njegovog šefa, poslije razgovora o albanskom pitanju koje je Milan Stojadinović imao tokom januara 1939. godine sa grofom Galeazzom Cianom, ministrom vanjskih poslova fašističke Italije. Tekst, odnosno sadržaj ovog elaborata je direktni dokaz Andrićevog neskrivenog animoziteta prema Albancima, tadašnjom nacionalnom manjinom u Kraljevini Jugoslaviji. On u tom elaboratu između ostalog piše „Za nas bi podela Albanije mogla doći u obzir samo kao jedno nužno i neizbežno zlo kome se ne može odupreti, i kao jedna velika šteta iz koje treba izvući onoliko koristi koliko se da od dva zla izabrati manje”. (Dr Bogdan Krizman, Elaborat Ive Andrića o Albaniji, 1939, Časopis za suvremenu povijest, No.2, Zagreb, 77 – 89)
Milan Stojadinović kaže da se u svim važnim pitanjima konsultovao sa Ivom Andrićem "koga je posebno cenio i polagao na njegovo mišljenje u svim važnijim pitanjima.“ Dalje Milan Stojadinović kaže da je "Ivo Andrić Srbin katoličke vere. Poreklom iz Bosne, književnik, pametan i odmeren u mišljenju. Diplomatske note koje bi on po mojim instrukcijama stilizovao, bilo je pravo zadovoljstvo čitati." (Milan Stojadinović, Neither war nor pact, Buenos Aires, 1963).
Ivo (Ivan) Andrić - Dani u Berlinu (3.dio)
Nakon pada Stojadinovićeve vlade, u novoj vladi mjesto premijera dobija Dragiša Cvetković, a poziciju ministra inostranih poslova Dr Aleksandar Cincar-Marković, dotadašnji ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Ivo Andrić je tada opet postavljen za pomoćnika ministra inostranih poslova, a kasnijim ukazom namjesnika kneza Pavla od 28. marta 1939. godine Ivo Andrić biva postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu.
Ivo Andrić stiže u Berlin u nedelju 9. aprila 1939. godine da bi sutradan, od dotadašnjeg poslanika dr Aleksandra Cincar-Markovića, primio dužnost. Već 19. aprila primljen je u audijenciju kod kancelara njmačkog Rajha Adolfa Hitlera na nastupnom prijemu povodom predaje svojih diplomatskih akreditiva. Tom prilikom Ivo Andrić se obratio Hitleru kazavši da "smatra za naročitu sreću da mu je Kraljevsko namesništvo poverilo ovu časnu zadaću".
Tom je prilikom izrazio nadu "da mu blagonaklona podrška njegove ekselencije kancelara Adolfa Hitlera neće nedostajati u izvršenju njegove prijatne dužnosti". Tom prilikom je dodvornički odao priznanje Adolfu Hitleru "koji sa toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu velikog nemačkog Rajha". (Kosta St.Pavlović, Onakvi kakve sam ih znao, Otkrovenje, Beograd, 2004).
U međuvremenu, Gestapo je već tu, u hotelu u Bad Schachenu, počeo sa ispitivanjem pojedinih diplomata. Ta je mučna situacija potrajala sve do njihovog polaska za
Iz Berlina u Beograd (4.dio)
Po mišljenju jednog interniranog diplomate, Andrić snosi punu odgovornost za njihov prinudni povratak u okupiranu zemlju. Naime, Nijemci uopšte nisu poštivali međunarodno akceptirane norme prema kojim su diplomate mogle slobodno napustiti zemlju u kojoj su bili akreditovani, te izabrati zemlju u koju će biti upućeni. Kada je poslije duge neizvjesnosti, 28. maja, savjetnik njemačkog ministarstva inostranih poslova obavijestio Ivu Andrića da će grupa jugoslovenskih diplomata biti deportovana u Jugoslaviju, odnosno u već tada od Nijemaca instaliranu kvislinšku Srbiju na čelu sa Milanom Nedićem, Ivo Andrić je sazvao sastanak šefova diplomatskih misija da ih o tome obavijesti. Grupa diplomata koju je zastupao Radovan Šumenković, generalni konzul Kraljevine Jugoslavije u Pragu, zahtijevala je kategoričan odgovor Nijemcima, sa obaveznom klauzulom da diplomate Kraljevine Jugoslavije mogu slobodno izabrati destinaciju svoga povratka. U pomirljivoj i uzdržanoj protestnoj noti, koju je na nekako nesiguran način sročio sam Andrić, stajalo je da grupa diplomata "i dalje tvrdi da ona ima pravo prema međunarodnom pravu i uzancama slobodno otputovati u neku neutralnu zemlju". Konzul Šumenković je zahtjevao da se u notu stavi da se grupa "odbija povinovati njemačkom naređenju" – klauzula koja je u Andićevoj kasnije upućenoj i premekanoj noti potpuno izostavljena. Ova grupa diplomata koju je zastupao konzul Radovan Šumenković smatrala je da je Andrić odlučnijim držanjem prema njemačkim vlastima mogao postići udovoljenje njihovom zahtjevu, kako je to, uostalom, pošlo za rukom i poljskim diplomatama koji su se našli u identičnoj situaciji i koji su dobili saglasnost da otputuju u Švicarsku. Sam konzul Šumenković, po povratku u
U tišini svoga iznajmljenog stana, pod stalnom zaštitom Nijemaca i srpskog kvislinškog režima, napisao je prvo “Travničku hroniku”, a krajem 1944. godine završava i “Na Drini ćupriju”. Oba romana objavljena su u Beogradu samo nekoliko meseci po završetku rata. Znači, oba djela su se pojavila vrlo brzo nakon strašnih četničkih pokolja, odnosno kasnije potpuno prešućenog genocida nad muslimanima u Bosni, a posebno u Istočnoj Bosni. Ivo Andrić tada mirno i dostojanstveno ulazi na velika vrata u komunistički tabor. Neko bi možda mogao primjetiti da su ulaznice u komunističke vrhove bili su po svoj prilicu upravo ti romani u kojim budući nobelovac na svoj prepredeni način upravo amnestira četničke zločine. Kako kaže Šukrija Kurtović u svom kritičkoim ogledu o Andrićevom pisanju o bosanskim muslimanima “Ti romani su trebali da budu opravdanje pokolja nad muslimanima. To je bio pokušaj stvaranja alibija za četničke zločince.” No, to je samo mišljenje Šukrije Kurtovića, koje je povezano s određenim političkim konotacijama, a sa kojim će se neki čitatelji složiti, a neki neće, ovisno kroz kakvu političku dioptriju posmatraju nešto što nije posljedica aktualnih događanja. Da li se uklapa u neki djelić uzročno – posljedičnog mozaika sada se može samo nagađati? Da li treba znati pročitati Ivu Andrića? (5.dio) Kada je Jovanu Dučiću iz kabineta ministra inostranih poslova Milana Stojadinovića stigao zahtjev da svojim dokumentima priloži i svedočanstvo o položenoj maturi (koju Dučić nikada nije položio), on je to ozlojeđeno komentarisao na slijedeći način: "To je ujdurma onog jezuite Andrića”. Poslijeratne godine – šta su drugi govorili o Ivi Andriću? Svi osim komunista su mu zamijerali naglu promjenu tabora; od kraljevog opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika, do narodnog poslanika nove vlasti (1945–1953), predsjednika Saveza književnika Jugoslavije (1946–1952) i reprezentativnog “državnog pisca”, kojem su komunisti tepali da je jugoslovenski Šolohov. Beogradski krugovi su mu posebno zamjerali zbog njegove kameleonske prilagodljivosti, lukave kolebljivosti i mudrog povlačenje u situacijama kada se od njega očekivao jasan i odlučan stav. Jedan njegov kolega iz diplomatije u službenoj bilješci, pisanoj u prvim posljeratnim godinama, opisuje ga na slijedeći način: "Andrić je tip sposobnog rutiniziranog diplomate, ali istovremeno mekušca i beskičmenjaka. Lično pošten, ali bolesno ambiciozan i veliki karijerista. U odnosu sa ljudima je dostojanstven i vrlo taktičan. Službovanje reakcionarnim režimima ubilo je u njemu svaki ostatak bunta i prkosa. Njegova se uloga svodila uglavnom na ulogu nemog tehničkog lica, poslušnog činovnika koji izvršava volju vladajućih." Slično mišljenje o njemu izrazio je i Vladislav Ribnikar u razgovoru sa Vladimirom Bakarićem, u vrijeme zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Dajući karakteristike nekih naših predratnih diplomata za Andrića je kratko kazao: "Pravi jezuita, ljigav, otmjen." Kada je Jovanu Dučiću iz kabineta ministra inostranih poslova Milana Stojadinovića stigao zahtjev da svojim dokumentima priloži i svedočanstvo o položenoj maturi (koju Dučić nikada nije položio), on je to ozlojeđeno komentarisao na slijedeći način: "To je ujdurma onog jezuite Andrića”. Tu kvalifikaciju jezuite daće za njega i Isidora Sekulić, predočavajući, u optužujućoj retrospektivi, Andrićevu prirodu Radovanu Zogoviću kada ju je ovaj posjetio početkom 1948. godine u njenoj kući na Senjaku u Beogradu. Isidora Sekulića za Andrića kaže: "I govorio je malo i oprezno, i postupao u svakoj prilici sporo i neodlučno, jer nikad nije znao šta sve može u govoru reći ili pri delanju učiniti." U jednom intervjuu koji je u Americi dao poznatom publicisti i novinaru Bogdanu Radici Milovan Đilas kaže “Ja sam Ivu Andrića spasio da ne ode na robiju. Tada se oko mene okretao kao umiljato janje. Sada me izbegava. Rusi su objavili dokumente iz 1940-1941 iz kojih se jasno vidi da je Andrić bio ne diplomat, nego je uvjerljivo zagovarao politiku kapitulacije pred Hitlerom, jer je vjerovao u pobjedu Osovine. Ja to nisam znao, ali sam ga cenio zbog njegova književnog talenta. Takvi su vam naši ljudi. Kad sam na vlasti, klanjaju se, a kad sam izvan vlasti, ostracizam! Andrić, kad me sagleda u daljini, okrene smer i pređe na drugu stranu ulice. (Milovan Đilas – razgovor s Bogdanom Radicom, Bogdan Radica, Živjeti nedoživjeti, Uspomene hrvatskog intelektualca, Knjiga druga, Munchen – Barcelona, 1984, 578) Međutim, i sam Andrić umjesto da se brani, sam sebi upućuje niz samokritičnih prijekora. Tako mnogo godina kasnije u “Znakovima pored puta” za sebe kaže: "Toliko je moj položaj u svetu neprirodan, u tolikoj su opreci ono što mislim kad sam sam, i ono što radim i govorim kad sam sa ljudima, da posle svakog dodira sa svetom padam kao pokošen i drhtim u bolu i u nesanici, dok kroz mene neprestano prolaze i ponavljaju se, kao slova svetlosne reklame, sve reči koje sam preko dana izgovorio. Vi kažete da nisam bio otvoren, da sam sve svoje pomisli i većinu svojih ličnih osećanja zadržavao u sebi, krio ih od ljudi sa kojima živim. Zato me optužujete zbog pritvorstva i neiskrenosti. Ali vi ne znate sa kakvom sam se budalom u sebi ja nosio, koliko sam se stideo njegovih ispada i postupaka koji su uvek bili u strašnoj suprotnosti sa onim što sam hteo da budem." Više svjetlosti na to ratno, ali i predratno vrijeme baca jedan dokument koji je do sada izmicao pažnji istraživača, a koji je ekskluzivno objavila beogradska “Politika”. Riječ je o originalnom dosijeu formiranom u Izvanrednom komesarijatu za personalne poslove koji je bio pri predsjedništvu vlade generala Milana Nedića, a spomenuti dosije jasno pokazuje da je spomenuti nobelovac pripadao masonima. Istoričar Nenad Petrović pronašao je u Vojnoistorijskom institutu tipski dosije kakavi su otvarani za sve bivše diplomate i svi druge osobe osumnjičene za pripadnost masonima. Na pitanje šta je bio njegov motiv za stupanje u masonsku ložu Ivo Andrić se znao kao jegulja izvlačiti da je njegovo učlanjenje bilo samo iz radoznalosti i želje da i sam pripada kolu velikana. Da li treba znati pročitati Ivu Andrića? (6-ti dio) Sve u svemu, bivši diplomata u stalnoj službi svim velikosrpskim režimima i vladama, čovjek koji je upisao Filozofski fakultet na Univerzitetu u Gracu i za osam mjeseci od momenta upisa odbranio doktorsku disertaciju, proteže Gestapoa i generala Milana Nedića u Beogradu u toku cijele okupacije, te član beogradskih masonskih loža, odjednom postaje komunistički državni pisac. Ivan Mužić u svojoj izvanrednoj monografiji spominje Andrića među drugim hrvatskim mladim ljudima koji su nadahnuti jugoslovenskim unitarizmom postali masoni. Nakon rata Andrić je bio među onim masonima koji su se bez prisile stavili u službu FNRJ. (Federativne Narodne Republike Jugoslavije).
Posebno je interesantna činjenica da je Ivo Andrić 1941. godine poručivao preko Gustava Krkleca da bi se rado preselio u Nezavisnu Državu Hrvatsku i stavio u službu poglavniku dr Anti Paveliću, na šta mu je doglavnik i tadašnji ministar bogoštovlja i nastave NDH dr Mile Budak opet preko Gustava Krkleca odgovorio da "poglavnik prima u diplomatsku službu i gore od njega, pa zašto bi onda odbio da Andrić bude ministar u vladi NDH".
Općenito je poznato da su komunisti bez ikakva suđenja ili nakon neke imitacije pravde tokom zasjedanja hitnih vojnih ili prijekih sudova pobili hiljade ljudi samo zato što su kao niži ili viši činovnici radili za Kraljevinu Jugoslaviju ili za kvislinšku tvorevinu NDH ili kvislinšku Srbiju. Nemali broj diplomata Kraljevine Jugoslavije koji su u toku rata tavorili bez ikakva zaposlenja u Beogradu progutao je komunistički mrak, a samo neki sretnici među njima završili su na dugogodišnjim robijam.
A šta li je bilo s Ivom Andrićem nakon pobjede komunista i utemeljenja Federativne Narodne Republike Jugoslavije?
Ivo Andrić već 1945. godine postaje član Komunističke partije i komunistički poslanik u Skupštini BiH, a kasnije poslanik Savezne skupštine FNRJ, predsjednik Društva književnika Jugoslavije, dobija privilegiju da se kao lični prijatelj druži s Josipom Brozom Titom. Komunistički prvaci utrkuju se ko će ga više obasuti što vrijednijim poklonima, daju mu se rezidencijalne vile na neograničeno korištenje, voze ga državne limuzine i šoferi, o njemu se u sredstvima javnog informisanja objavljuju hvalospjevi. Vera Stanić u “sećanjima” piše "Moram reći da mu je pravi prijatelj bio i Rodoljub Čolaković, mislim da su se upoznali odmah posle rata. Takođe mislim da je Čolaković mnogo uticao da Andrić uđe u partiju...". Naime, Andrić je već 1945. godine, kada je Rodoljub Čolaković bio predsjednik Prezidijuma Narodne Republike Bosne i Hercegovine, primljen u Komunističku partiju, te biran za viječnika Trećeg zasjedanja ZAVNO BiH-a i narodnog poslanika republičke skupštine.
Sve u svemu, bivši diplomata u stalnoj službi svim velikosrpskim režimima i vladama, čovjek koji je upisao Filozofski fakultet na Univerzitetu u Gracu i za osam mjeseci od momenta upisa odbranio doktorsku disertaciju, proteže Gestapoa i generala Milana Nedića u Beogradu u toku cijele okupacije, te član beogradskih masonskih loža, odjednom postaje komunistički državni pisac.
Njegove romane pune antimuslimanskog otrova, a koji kao da su tempirani da se pojave baš na kraju rata kao obavezna lektira svom pismenom stanovništvu komunističke Jugoslavije, komunisti, a među njima najviše 1943. godine preobučeni četnici, propagiraju i nemilo štampaju u ogromnim tiražima, baš kao i kasnije Titova sabrana djela.
Dok su svi ostali jugoslovenski pisci, kao naprimjer Miroslav Krleža, Desanka Maksimović, Branko Čopić i mnogi drugi bili izloženi različitim kritikama i kritičko-ideološkim prikazima, malo ko se smio usuditi na bilo kakav način kritikovati pisanje od strane Države zaštićenog državnog pisca i budućeg nobelovca. Doduše bilo je stidljivih pokušaja određene blage kritike od strane Ivana Supeka i Skendera Kulenovića, no oni su od komunista odmah dobili po prstima, pa se zato ni drugi nisu ni usuđivali staviti ni jednu kritičku primjedbu na pisanje Ive Andrića.
Treba posebno spomenuti kritiku koju je iznio član Srpske akademije nauka i umetnosti Stevan Dimitrijević, no niko nije smio taj tekst objaviti, već je spomenuti akademik hrabro odštampao taj kritički prikaz na šapirografu i dijelio ga po Beogradu, pa se i on odjednom ušutio iz samo njemu poznatih razloga. Akademik Dimitrijević je u toj svojoj šapirografiranoj kritici naveo da Andric potplaćuje kritičare pijankama i pečenim fazanima na državni račun. On dalje kaže da “Andrićeva dela kvare jezik i moral, te da za čitanje njegovih dela treba imati živce – fašističko-frankovačko-frankovske.”
Najdalje je otišao Šukrija Kurtović koji je napisao veoma detaljne kritičke prikaze romana “Na Drini ćuprija” i “Travnička hronika”, ali se niko u Bosni nije usudio taj prikaz objaviti, jer su to spriječili komunistički kadrovi. Zbog tih prikaza Šukrija Kurtović je imao teških problema. Bio je izlagan različitim vrstama šikaniranja, te je na partijskim sastancima održavanim ne samo po Bosni i Hercegovini, već i šire, proglašavan za narodnog neprijatelja i reakcionarnim elementom. Ipak, to nije natjeralo Šukriju Kurtovića da revidira svoj stav prema spomenutim Andrićevim djelima i on se nikada nije odrekao stavova koje je sasvim hrabro i otvoreno iznio u svojoj kritičkoj raspravi.
Još bi se mnogo šta kazati o nekim “sitnicama” koje su sakrivane u službenim i uljepšanim biografijama i napisima o Ivi Andriću od 1945. godine do njegove smrti, pa i kasnije. Andrić se strogo pridržavao svoje devize-pratilje “u ćutanju je sigurnost”, te nikada nije govorio o svojim vlastitim djelima, o svome životu, a posebno je bio šutljiv kada bi mu iko postavio bilo kakvo pitanje o njegovoj činovničko-diplomatskoj karijeri i renegatskom položaju katolika, bosanskog Hrvata u čvrstom zagrljaju beogradske čaršije i velikosrpske političke klike, a iz čijeg se zagrljaja on nije nikada ni pokušao osloboditi. Bosna i bosanski muslimani u doktorskoj disertaciji Ive Andrića (7. dio) “Posljedice naših djela hvataju nas za kosu, ravnodušne na to ako smo u međuvremenu postali bolji” (Nietzsche) Kako se dobro zna naslov Andrićeve doktorske disertacije je “Die Entwicklung des gesitigen Leben in Bosnien unter der Entwicklung der turkischen Herrschaft” (Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine). Veoma je interesantan podatak da je taj Andićev “historiografski” uradak preveden na srpski jezik i tek prvi put objavljen u Beogradu 1982. godine u časopisu “Sveske Zadužbine Ive Andrića“.Ta rijetko spominjana i prosto prešućivana doktorska disertacija jednog nobelovca, bolje rečeno jedno vrijeme namjerno zaboravljani antimuslimanski i antiislamski tekst, ustvari predstavlja zacrtani put (načrtanije) ili temeljnu odrednicu na kojoj će se Ivo Andrić u svom književnom stvaralašću konzekventno nalaziti do kraja svoga života. Prema Andrićevim "naučno utemeljenim” tvrdnjama iznesenim u spomenutoj doktorskoj disertaciji islam je bio glavna kočnica razvoja duhovnog života Bosne, te da je širenje islama u Bosni uslijedilo samo kao posljedica širenja turske vladavine, tačnije silom ili usljed oportunizma. Andrić u doktorskoj disertaciji nedvosmisleno tvrdi da se je “Islam u Bosni razvijao u drugim klimatskim i društvenim uslovima nego kršćanstvo, pa je islam ostao bez sposobnosti prilagođavanja, te je izopačio duhovni život Bosne i učinio ga izuzetnom pojavom” (pogledati stranicu 20 doktorske disertacije Ive Andrića). Andrić u svojoj doktorskoj disertaciji ne skriva žaljenje što je
Andrić u svojoj disertaciji pokušava naučno dokazati da su Turci, a s njima i bosanski Muslimani lukav, lijen i veoma poročan svijet koji se svim silama odupire bilo kakvom civilizacijskom i kulturnom napretku. Njegova doktorska disertacija napisana je majstorskim, ali neko bi rekao jednim ulagivačkim stilom, valjda zbog toga što se austrijskoj komisiji za odbranu doktorske disertacije na Univerzitetu u Grazu, autor morao nekako “podvuči pod kožu” prezentirajući im svoje “veleumne” naučne dokaze o "zlu” joje se zove islam. Međutim, u tom cijelom djelu autor disertacije nadoknađuje očigledan nedostatak naučnih argumenata jedino bujnošću svoje zaista raspojasane mašte koje mu ni tada nije nedostajalo, a kojoj je dao puni zamah u svojim kasnijim romanima i drugim djelima. Ivo Andrić u svojoj doktorskoj disertaciji potpuno simplificirano i neanaučno tvrdi da je tursko osvajanje Bosne “najezda jednog osvajačkog naroda, tuđeg po veri, duhu i rasi”, a islamizaciju totalno amaterski pojednostavljuje kazavši “Onaj deo naroda koji se nalazio na višem stupnju i bio imućniji prihvatio je veru napadača da bi saćuvao svoj posed”. Kasnije u istoj disertaciji Andrić sam sebi skače u usta kazavši da on “ne može tačno i u pojedinostima utvrditi na koji se način proces islamizacije u Bosni odvijao”, te da “su se Osmanlije u početku svim snagama trudile da se prilagode autohtonim kulturnim prilikama i da asimilaciju prepuste vremenu, te da se islamizacija razvijala lagano i postepeno”, što nikako ne može zajedno stajati sa “najezdom jednog osvajačkog naroda, tuđeg po veri, duhu i rasi.” On u tome svom amaterskom, maltene rasističkom i potpuno neargumentiranom i nenaučnom raspredanju o islamizaciji “poziva u pomoć” i svog “ljubimca” Petra Petrovića Njegoša napisavši: “Njegoš koji uvek može da slovi kao najverniji izraz načina mišljenja i shvatanja u narodu, na svoj plastičan, sažet način opisuje proces islamizacije ovim rečima: Postadoše lafi ratarima,
Isturči se plahi i lakomi”,
(tačno kako stoji na stranici 29 “Gorskog vijenca”). Andrić u disertaciji ničim na potkrepljuje tu svoju tvrdnju prema kojoj je prononsirani antimusliman Njegoš “najverniji izraz načina mišljenja i shvatanja u narodu”, misleći valjda samo na Srbe i Crnogorce. Pošto mu izgleda sam Njegoš valjda nije bio dovoljan za podupiranje labavih “naučnih raspredanja” Andrić tada kao dodatno pojačanje svojim tezama koristi i određene tekstove neskrivenog antimuslimana fra Ivana Franju Jukića. Pri tome navodi da Jukić bosanske Muslimane karakteriše na slijedeći način “Oni su postali od zločestijeh hristijanah, koji svoje gospodstvo ne znajući drukčije uzčuvati, poturčiše se. Novi zakon osigurao im je imanjstva i bogatstva, oslobodio od harača i svakog danka, dopuštao svako dielo griešno, bez truda i rada mogli su gospodstvo provoditi.” citirajući spomenutog franjevca od riječi do riječi iz Jukićevog “Zemljopisa i povijesti Bosne”, Zagreb, 1851. godine. Možda ima onih koji bi rekli: “Baš pravi citati citati za jednu doktorsku disertaciju?!” Kada u disertaciji govori o duhovnom životu bosanskih Muslimana u Tursko doba Andrić na 191 stranici kaže: “Duhovni život te kaste (misli na bosanske
Ovi ničim argumentirani navodi koji zaista ne zaslužuju ozbiljan komentar, premda potiču iz pera kasnijeg nobelovca, ipak tada nisu ostali bez jasne kritičke reakcije. Naime, jedan od članova komisije pred kojom je Andrić branio svoju disertaciju profesor dr. Heinrich Felix Schmid u svom dijelu referata o ocjeni kvaliteta spomenutog “naučnog” priloga na diplomatski način uglađeno, ali sasvim decidirano piše: “Jedna od autorovih teza, njegovo poricanje svakog za kulturu Bosne podsticajnog uticaja islama i Turaka, ne može ostati bez prigovora, bez ikakva obzira na mnogostruke argumente kojima Andrić pokušava poduprijeti ovu tezu; upravo na ovom području njegovom istraživanju postavljene su izvjesne granice usljed prostorne nedostižnosti i jezičke nedostupnosti turskih izvora.” (Referat o disertaciji Ive Andrića profesora dr Hajnricha Feliksa Schmida. Prilog uz prevod disertacije, Sveska Zadužbine Ive Andrića,
Nakon namjernog čekanja da faktor vremena učini svoje, ali i činjenice da je tadašni politički momenat u bivšoj Jugoslaviji bio upravo pogodan za njeno objavljivanje u Beogradu, javili su se mnogi intelektualci koji su dali svoje mišljenje o tom u suštini kvazinaučnom tekstuljku, koji je bio prevaziđen već u momentu odbrane te takozvane doktorske disertacije. Tako Zoran Konstantinović smatra da “Andrić uopšte nije razumijevao islam kao religiju, kao zajednicu, kao ideologiju i kao civilizaciju.” Redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti Predrag Palavestra još prije objavljivanja Andrićeve doktorske disertacije na srpskom jeziku piše: “Ovo nerazumevanje Islama možda i jeste razlog što Andrićeva doktorska disertacija nije objavljena na srpskohrvatskom jeziku i potpuno je nepoznata čitaocima, kao svako delo koje je stavljeno pod sumnju i osuđeno na ćutanje”. Još dalje ide Muhsin Rizvić u razobličavanju ovog ranog Andrićeva kvazinaučnog priloga velikosrpskom šovinizmu kada kaže “Andrić se nije nikada vratio svojoj disertaciji da produbi svoja zapažanja kako mu je u referatu izričito sugerirao profesor Schmid jer i nije želio da se ona objavi, pošto bi time otkrio vlastite intelektualne težnje i emocionalno-moralne motive svojih književnih djela koja su kod Bošnjaka izazivale reakcije, nego ju je krio od javnosti i kritičara ne želeći čak ni da govori o njoj a kamoli da je uvrsti u svoja sabrana djela, tako da je ona, nakon kritičkog uvida u nju koji je godine 1974. učinio Radovan Vučković, štampana poslije njegove smrti.” (Muhsin Rizvić, Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu, Ljiljan, Sarajevo, 1995, stranica 54.). Možda bi se moglo kazati da je mnogima jasno je da je Andrić imao pravih razloga skrivati svoju disertaciju od javnosti jer je ona projekcija i temeljna odrednica njegove kasnije neskrivene subjektivizirane selektivnosti, loših predrasuda i opčinjenosti njegovim neskrivenim animozitetom prema Bosni, njenim Muslimanima, islamu i svemu što je muslimansko. Svakako, u tekstu disertacije to je izražavanje odbojnosti prema svemu što je bosansko i muslimansko bilo maksimalno ublaženo nivoom intelektualne rasprave jedne doktorske disertacije. Kada je, međutim, svoju mržnju i nipodaštavanje pretočio u svoja književna djela, pripovjetke, eseje, hronike i romane Andrić nije imao nikakvih moralnih, etičkih, intelektualnih, umjetničkih i estetskih kočnica u oslobađanju vlastitih negativnih osjećaja prema islamu, bosanskim muslimanima, a svakako i “večitim krivcima” Turcima. Pokušaj kritičkog pristupa djelima Ive Andrića (8 dio) Neki raniji pokušaji kritičkog pristupa djelima Ive Andrića i nove analize muslimanskih likova u njegovim hronikama, romanima i pripovjetkama
Počelo je s pripovjetkom “Put Alije Đerzeleza”, u kojoj on ironizira i na komičan način razgoličuje mitskog junaka Aliju Đerzeleza, ali nijednom čitaocu neće promaknuti pišćev barem na tom mjestu izražen ljudski pristup u razumijevanju erotskih problema glavnog junaka. Samo se u toj priči, te u pripovjetci “Smrt u Sinanovoj tekiji” može govoriti o Andrićevom makar djelomičnom razumijevanju i suspregnutom neizražavanju odurnosti, odbojnosti ili čak odvratnosti prema bosanskim Muslimanima, Turcima i Islamu, dok sva kasnija djela odišu i prosto su duboko impregnirana prethodno navedenim osječajima produktivnog nobelovca.
U pripovjetci “Za logorovanja” glavni lik je seksualni manijak Mula Jusuf, koj je “donedavno bio muderiz u Sarajevu”. Oslikavajući Mula Jusufa Andrić kaže “Nosio se aljkavo i ružno. Jedino što je na njemu uvijek bilo uredno, to je njegova prebijela, vješto i pažljivo savijena ahmedija, u koju mu je tonulo tamnožuto i usko lice. Pričalo se kako su ga u Vlaškoj zatekli kraj zaklane žene. Mula Jusuf može da zahvali naglom uzmaku vojske, koji je na taj dan nastupio, da je stvar zaboravljena. Spominjala se i neka hrišćanka, sluškinja koje je lani nestalo. Istraga zbog nje je zapela i legla, ali dok je vođena, kretala se neprestano oko medrese. Kad je prolazio ulicama u vječnom nemiru kao da ga gone, žene su spuštale naglo mušepke, a djeca što sjede, s velikim komadima hljeba u ruci, na avlijskoim vratima, samo bi se prevrtala u avliju. Sam je tražio da okuiše jaciju i izvijao glasom dižući glavu bijesno put nevidljiva neba i mlada mjeseca i opet ne bi mogao da spava.”
Dalje se nastavlja opis Mula Jusufa kao seksualnog manijaka i psihopatološkog ubice “Izobličen, mula je bjesnio. Suruk mu se zavalio sasvim na tjeme, a dah mu se pretvarao u šištavo kliktanje: Kh,Kh,kh! I opet je obli krv, sad na drugom ramenu, a onda zalipta iz grla mlazom. Djevojka se savi, pade i ispuni kut sobe, a mula dopade i pomiješa se vas sa njom”.
Stvarno bi se mnogi čitalac mogao upitati u kojim je dubinama svoje duše Andrić nalazio motive i inspiraciju za pisanje ovog zadnjeg pasusa u kojem Mula Jusuf siluje priklanu djevojku? Kako će ovo pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?
Slijedi opis Mustafe Madžara u istoimenoj pripovjetci, opis homoseksualnog manijaka, krvnika i koljača.
Andrić ovako piše o Mustafi Madžaru: “A u njemu, uoči boja pod Banja Lukom, u vrbaku kod Crkvine, probi potiskivana podsvijest. Izađoše mu na san neka djeca s Krima. To je bilo prije toliko godina, i nikad ih se više nije sjetio. Progoneći neprijatelja, bijahu zanoćili u nekom napuštenom ljetnikovcu na Krimu. Kad htjedoše da polijegaju, otkriše iza nekih ormana skriveno četvoro djece. Bijahu dječaci, plave podšišane kose, bijeli i gospodski odjeveni. Njih bijaše petnaest konjanika, većinom Anadolaca. Dokopaše ih među se. Tako su dječaci, polumrtvi od straha i bola, išli od ruke do ruke. Kad svanu jutro, djeca bijahu podbula i pomodrila i ni jedno nije moglo da stoji na nogama. Uto naiđe jači ruski odred i oni pobjegoše ne stigavši da pokolju djecu. Sad ih vidi sve četvoro. Cuje Ruse kako dolaze. Htio bi da uzjaše, ali mu se uzengija mrsi i izmiče i konj otima. Probudi se znojan. Vas se zapleo u kabanicu kidajući se i otimajući. Bilo je prohladno i smrklo se jače pred zoru. Prepasa se i uredi, sve pljujući od bijesa i gađenja nad podlim mučenjem podmuklih i neočekivanih snova.“ (Mustafa Madžar, 24-25).
Kako će ovo o Mustafi Madžaru pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?
U pripovjetci “U musafirhani” Andrić opisuje jednu scenu kada fra Marko njeguje jednog teško ranjenog Turčina (ustvari bosanskog janjičara, znači bosanskog muslimana, a koje Andrić samo i jedino naziva
I fra Marko šapuće Osmi na uho “Negom što se ti, bolan Osmo, ne bi pokrstio? Pa ako si za umiranje, da umreš ko kršteno čeljade, a ako ostaneš živ, da živiš kao čovjek, a ne kao nerazumna živina.” (U musafirhani, 17).
Očigledan je i zaista potpuno neskriven opis ovog nagovaranja kao izraz njegovog ogromnog kršćanskog prezira prema Islamu. Prema fra Marku (u stvari Andriću), kršten čovjek je čeljade, čovjek, a musliman je nerazumna živina.
U pripovjetci “Rzavski bregovi” Andrić opisuje pojavu šuckora u Višegradu. Šuckori su bili kao neki turski plačenici regrutovani iz najgoreg kasabskog ološa. Jako je upečatljiva scena šuckorskog nasilja nad gazdom Nedeljkom Đukanovićem, u kojoj se Andrić kao i uvijek kompletno i slijepo opredjeljivao samo za srpsku stranu. On u toj pripovjetci svu mržnju bezvlašća u Prvom svjetskom ratu u Bosni nonšalantno stavlja samo na teret bosanskih muslimana.
“Namojte ljudi…molio je (gazda
- Zar tako, psi nijedni!
- Javaš, Nedeljko, naš je vakat došao!
- Vaš? Phu!
- Bezbeli; nema više Srbije!
- Srbija je bila i biće opet, a vi ćete ostat Cigani ko što ste i bili.
- Krmak, udri ga!
- Kurvo vlaška! Murtatine!
- Ko? Ja? Ja sam pošteno radio i sa Svabom i sa Srbinom i sa svakom vjerom, i svak me znao i priznavao, a vi ste bili i đubre ćete ostati. Phu! Psi vam majku balinsku.”
Znači, muslimanski šuckori, razularena balinska banda, prvo pljačka poštenog srpskog gazdu Nedeljka, pa ga guraju pod konopac da ga objese, a on se ne boji smrti, već im psuje majku balinsku.
Kako će ovo pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?
Kada se osvrće na Višegrad i višegradsku kasabu, nju opisuje u jednoj priči “Ljubav u kasabi”, pripovjetci je služila za uvod u roman-hroniku “Na Drini ćupriju”. Glavni lik, šumarski kapetan, bivši dragonerski poručnik Ledenik, Hrvat iz plemićke porodice, odrastao i školovan u Beču, (ustvari skriveni
“Otkad postoji u njoj nije nikad bilo mirna posjeda, sigurna mjesta, ni cijele vesele godine. Zatvoren vidik, mršava zemlja, divlja klima, česte pohare i ratovi, davali su već djeci kasablijski izgled, borben i manijački. Kad bi mladić dorastao, oženio se, stekao djecu i navršio dvadest petu godinu, on je već bio oboružan za život u kasabi i završen kao tip: mrk, pognut, žilav, oštra žmirkava pogleda, poslovan, ponajviše ćutljiv i zabrinut. Ostarivši tako rano, on poslije živi još pedesetak godina, i više, a da se gotovo ne mijenja. Tek što posijedi i pogme se jače. Za veselje ne znaju. Zajažena životna radost javlja se kao silovita strast i ispad, pojedinačni ili skupni. Ono što težak život i nemilosrdna borba još ostave u njima od čovjeka, smiruje se u vjerskoj ceramoniji ili ustaljenim i prostim formama familijarne privrženosti i trgovačke časti. Tako se rađaju, udaju, žene, stiču, žive dugo, teško i gluvo. I sve što sam ti pisao o ovdašnjim ljudima, urođenicima, nije samo prvi utisak, nego se potvrđuje iz dana u dan. Ja živim među divljacima, prljavim i neukim. Ovi ljudi ne samo što nisu civilizovani nego se, po mom tvrdom uvjerenju, neće nikad moći civilizovati, jer ono malo duha i razuma što imaju upotrebljavaju upravo zato da se otimaju svakom položaju civilizacije. I oni za koje mi izgleda da u sebi nose nešto duha, tako su zakopčani i sedam puta zakukuljeni, da bi samo čelikom mogao iz njih izbiti tu iskru. I o nečistoći, oskudici najnužnijeg komfora, čamotinji i grubosti koja me okružuje, dovoljno sam ti pisao. Ništa se ne mijenja ako ne nagore.”
Većina čitalaca bi mogla pomisliti da je to za Andrića Višegrad, da je to za Andrića Kako će ovo pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?
Andrić svim silama nastoji i zaista uspijeva da na majstorski način oslika svoju sliku Bosne i da tu “razglednicu” u formi Nobelovom nagradom svepriznatih knjiga pošalje po cijelom svijetu, neka baš “ceo svet” zna kakva je po njemu ta zemlja
Slijedi “Čorkan i Švabica”, pripovjetka u kojoj je Andrić kompletno raskalašio cijelu višegradsku kasabu koja je sva “povilenila” kada se u njoj pojavila golišava artistica koja kao akrobata hoda po žici:
“Uveče je igračica na žici ono što baca kasabu u zanos i plijeni sve što je muško, a kada iščezne iz platna nastaju strašne pijanke i pjesme i tučnjave.” A jedan koji je zbog te igračice “najviše ludosti i bruke počinio” bio je Čorkan “sin Ciganke i Anadolca, nesrećni bastard, on je bio i hamal i sluga i pomalo budala cijele kasabe. A kad pijanci navale na cirkus i silom izazovu igračicu da se popne na žicu, Čorkana su jedinog zadržali u hapsu, gdje ga je Ibrahim-čauš tukao odmjereno i strahovito volovskom žilom natopljenom u sirće dok ne istjera vas sevdah iz njega.”
Čorkan je po Andriću sin Turčina-Anadolca i Ciganke, kao kaže “hibrid” dva od Andrića prezrena naroda. Andrić bezdušno karikira Višegrad i višegradsku čaršiju, mjesto gdje je, kako sam kaže, u društvu muslimanske djece proveo veći dio sretnog djetinjstva i završio osnovnu školu. U najgorim bojama oslikava mjesto svoga djetinjstva i bosanski svijet iz kojeg je i sam ponikao.
Pa kako će i ovo pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?
U prvim poslijeratnim godinama ovaj Andrićev dug i uspješan put u diplomatskoj službi bio je predmet mnogih kritičkih sudova i komentara koji su dolazili iz usta njegovih predratnih prijatelja iz beogradskih intelektualnih i građanskih krugova, kao i od njegovih kolega iz diplomatske službe. To je bilo vrijeme kada je beogradska čaršija anonimno, poluanonimno, te u raznim formama tračeva “režala” na Andrića kao na svog protežea, zato što se ovaj odmah prodao komunistima i postao njihov vjerni slugan.
U dosijeu se nalazi svojeručno pismeno izjašnjavanje Ive Andrića u vezi s njegovim članstvom u masonskoj organizaciji, kada je 1925. godine primljen u ložu “Preporađaj”, koja je u to vreme radila samostalno i odvojeno od Velike lože Jugoslavije. Andrić u svojeručno pisanom i uredno potpisanom izjašnjenju kaže: “Tek jedno pola godine docnije loža je regulisala odnose s Velikom ložom Jugoslavije i ušla u njen sastav. U leto 1926. godine prestao sam da dolazim na sastanke, a u jesen iste godine premešten sam u inostranstvo i napustio Beograd”, dalje navodeći da od tada nikad više ni pisanim putem, a ni posredno nije imao veze ni sa ložom čiji je član do tada bio, a ni sa kojom drugom.
Dalje tvrdi: “Kao što to često u takvim društvima biva, ja sam automatski prestao da budem član, već tim što se nisam za godinu dana javio loži, ni učestvovao u radu, ni platio članarinu.”
Pozivajući se na dokument Vojnoistorijskog instituta, Nenad Petrović smatra da je ključna tačka u Andrićevom pismenom iskazu da je usljed svoje neaktivnosti “spontano” prestao biti član slobodnih zidara.
Pokazalo se da je bivši diplomata, veliki državni komunistički pisac i kasniji nobelovac i ovdje zaobišao istinu. Ono što dodatno stvara zamršenost jeste indicija da je poslije izlaska ili isključenja iz masonske lože “Preporađaj” Andrić ušao u masonsku ložu “Dositej Obradović”, takođe u Beogradu. O tome svjedoče podaci “Spisak masona aktivnih činovnika i penzionera” nastao neodređenog datuma za vreme okupacije, gdje se pod brojem sedam navode podaci: “Andrić Ivo, bivši diplomat, poslanik u Berlinu u penziji, loža Dositej Obradović, adresa stana Prizrenska 9, Beograd”.
Iz svega navedenog može se s pravom zaključiti kako je srpskim kvislinškim vlastima, ali i njihovim gazdama Nijemcima, bilo dobro poznato da je Andrić prešao iz jedne u drugu masonsku ložu, a titulisanje sa “poslanik u penziji” upućuje na to da Andrić ni u toku ratnih godina nije izgubio svoje redovne prinadležnosti (penziju). Andrić je kao i ostali članovi mističnog masonskog bratstva ostao vjeran zakletvi. Otkrio je samo ono što se moglo o masonima saznati iz literature i što su oni sami, strogo dozirano, puštali u javnost. To je zakon šutnje i solidarnosti među braćom masonima od kojeg nobelovac nije htio odstupiti.
Brzo napredovanje u Titovoj Jugoslaviji