Prof. dr. Enes Karić
Islamski reformistički pokreti kod Bošnjaka
(Pregled bosanskih muslimanskih rasprava za i protiv obnove i reforme u XX stoljeću)
periodu od 18. do 20. novembra 2007. godine Fondacija Friedrich Ebert je u Sarajevu (Bosna i Hercegovina) organizirala konferenciju na temu “Islam u Bosni i Hercegovini i Njemačkoj”. U ovoj publikaciji napravljen je izbor referata s ove konferencije koji potiču produbljivanje i nastavak kršćansko-islamskog dijaloga.
Bosanski književnik A. Hifzi Bjelevac objavio je u časopisu „Gajret“ (od l. marta 1924. godine) tekst pod naslovom Evolucijom i progresom. Riječ je o uredničkom uvodu (Bjelevac je neko vrijeme uređivao „Gajret“) u kome se upućuje apel saradnicima da raspravljanje u njihovim tekstovima koje šalju listu „ne smije preći granice evolucije i progresa“.
Drugim riječima, „Gajret“ je opredijeljen samo za progres i samo za evoluciju muslimanskog društva u Bosni. Stoga, ne samo da je poželjno nego je i obavezno da tekstovi koje šalju ovom listu tretiraju „evoluciju i progres“, i iz tih granica ne treba izlaziti.
Doista, „Gajret“ nije jedini list bosanskohercegovačkih muslimana odnosno Bošnjaka koji je u XX stoljeću bio opredijeljen za progres. Svi bošnjački listovi odreda bili su za progres, čak je i konzervativni tuzlanski list „Hikjmet“ bio za „napredak našeg naroda“ premda je smatrao da će do napretka doći pridržavanjem klasičnih obrazaca islamske učenosti, odbranom institucije halife i hilafeta, zabranom prevođenja Kur'ana itd.
Dakle, nije problem u tome jesu li, ili nisu, bili za „napredak“ islamski bosanski mislioci u XX stoljeću. Problem je u tome što su oni tu reformu i „napredak“ različito definirali, i u tome nisu imali konsenzus.
A. H. Bjelevac dobro kaže da su mnogi njegovi saradnici koji mu šalju priloge za „Gajret“
"u svojim radovima ostali samo kod kritike, i nijesu niti našli predmeta o kojem bi trebalo raspravljati, a još manje da su zašli u stvarnu raspravu."
U periodu između dva svjetska rata u Bosni svi islamski i muslimanski mislioci žele promjenu, svi žele napredak, svi žele „evoluciju“, „evoluciju“ kojom se htjela provesti preinaka prezrenog stanja društva na nešto što bi bilo bolje, „naprednije“. Ali, jednu „evoluciju“ su htjele hodže, a sasvim drugu (svjetovna) inteligencija. Nadalje, i među hodžama (ulemom) bilo je suprotnih stavova, kao i među inteligencijom. U samom početku rasprave za i protiv reforme u Bosni je došlo do raznolikih optuživanja. Urednik „Gajreta“ Bjelevac tako, u spomenutom tekstu, kaže:
"Mnogi bacaju krivnju na inteligenciju, na školu, na vakufsku upravu, na Ulema Medžlis, na hodže itd. itd., ali se nigdje ne iznosi šta treba učiniti."
Svi bosanski reformatori redovito su, kao uostalom i reformatori drugdje u svijetu, dolazili do pitanja „šta da se radi?“, jer nema reformatorskih parola koje se neće zaustaviti na kraju pred tim pitanjem „šta da se radi?“ U Bosni je tokom XIX i XX stoljeća napisano na desetine rasprava, članaka, brošura i knjiga o tome šta učiniti da se promijeni „stanje s kojim ni Bog ni čovjek nije bio zadovoljan“ (kako je Muhamed Iqbal kazao imajući u vidu cjelokupni islamski svijet u svom vremenu).
O čemu su vođene rasprave?
- Kakvu školu imati?
- Kakvu odjeću nositi?
- Kakvu kapu na glavu stavljati?
- Smije li musliman nositi šešir?
- Može li žena muslimanka otkriti svoje lice i odbaciti feredžu i zar?
- Da li imati savremene škole?
- Da li žensku djecu slati u savremene škole?
- Smije li muslimanka biti društveno angažirana?
- Smiju li se muslimani iseljavati u Tursku i može li se to tumačiti hidžrom.
- Šta sa starim muslimanskim grobljima u Bosni i mogu li se iskorištavati za stanogradnju, parkove, puteve?
- Kako urediti sistem vakufa?
- Je li bankovna kamata isto što i al-riba o kojoj Kur'an govori, i smije li musliman poslovati preko banke?
- Je li hilafet ukinut zastalno i trebaju li muslimani imati halifu?
Ova i brojna druga slična pitanja pretežno su zaokupljala islamske i muslimanske mislioce u Bosni i Hercegovini od kraja XIX do početka druge polovine XX stoljeća, ali ponešto i kasnije.
Koliko je nama poznato, svi muslimanski narodi Balkana (Bošnjaci, Albanci, Pomaci, Torbeži), bolje kazati velika većina njihovih istaknutih islamskih intelektualaca, pretežno su se bavili ovim naprijed nabrojanim pitanjima. S druge strane, intelektualci kršćanskih naroda na Balkanu (Hrvati, Srbi, Slovenci, Makedonci...) bavili su se pretežno pitanjima države, političkih partija, pitanjima jezika, nacije, nacionalnih institucija itd.
Razlog za takvo stanje stvari je u tome što evropske sile, nakon propasti Osmanske imperije, muslimanskim narodima na Balkanu nisu otvorile mogućnost državne, već samo vjerske opstojnosti!
I sami muslimanski narodi Balkana kao da su, barem prešutno, prihvatili tada rašireno i nametnuto shvaćanje da oni nisu i da ne mogu biti državotvorni niti nacionalnotvorni element. Trebalo je u novim okolnostima vjerski opstati s bremenom „turske krivice“, trebalo je da ovdašnji muslimanski narodi žive jedan apsurdan život u vremenu i prostoru u kojima su novonastale kršćanske države na Balkanu (Crna Gora, Srbija, Bugarska, Grčka...) „garantirale“ slobodu islamske vjere, a pritom su same te države smatrale muslimane „recidivom prošlosti“, „ostatkom turskog jarma“, te nastojale zamesti svaki trag osmanskog prisustva na Balkanu.
Dakako, za muslimane i muslimanke važna su maloprije navedena pitanja, pitanje odjeće, naprimjer, ali, kako pokazuju mnogobrojne rasprave muslimanskih intelektualaca tokom prve polovine XX stoljeća, muslimanskim intelektualcima je jedino preostalo raspravljati o odjeći i o starim grobljima, o vakufima i hilafetu na zalasku. Oni muslimanski intelektualci koji su raspravljali o državi i naciji bili su u daleko manjem broju i njihov glas je bio slabiji. Dakako, i rasprava o odjeći bila je neka rasprava o sigurnosti i opstanku. Ali država je, barem kad je posrijedi novije iskustvo muslimana Balkana, trebalo da bude glavna institucija zaštitnica. I trebalo je o toj zaštitnici raspravljati. A to nije bio slučaj, jer državu muslimani Balkana u spomenutom periodu nisu imali, a u državama u kojima su živjeli bili su građani drugog reda. To na mnogim primjerima pokazuje povijest Balkana XX stoljeća, naročito kraj XX i početak XXI stoljeća (ali to je tema za zasebnu knjigu).
Čitalac ove kratke povijesti islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini u XX stoljeću lahko će uočiti da smo posegnuli za metodom kombiniranog prikazivanja našeg predmeta: naime, islamsko mišljenje u Bosni i Hercegovini nastojali smo prikazati, u glavnim smjerovima, kroz opisivanje područja gdje su se ponajviše osjećali kako izazovi vremena tako i odgovori na te izazove. Prema tome, povijest djelovanja
a) glavnih islamskih obrazovnih institucija i škola,
b) islamskih ulemanskih udruženja,
c) islamskih listova i časopisa,
d) istaknutih islamskih (ulemanskih) ličnosti
sačinjava okosnicu ove naše knjige i njenih poglavlja.
Ova rasprava nudi jedan naš pokušaj da odgovorimo na pitanje o kojim su reformatorskim i obnoviteljskim temama pisali bosanskohercegovački islamski mislioci u XX stoljeću. Naš je cilj da iznesemo glavne predstavnike „progresa i napretka“, kao i glavne protagoniste „ostajanja pri starom“.
Odgovor ne može biti kratak zato što su bosanskoherce¬govački islamski mislioci imali itekako razuđene pravce svoga reformatorskog promišljanja islama u Bosni i samih sebe u islamu u XX stoljeću. Stoga će ova rasprava morati biti i doksografske i biobibliografske naravi. K tome, u XX stoljeću Bošnjaci su, u velikoj većini, u pisanju svojih islamskih djela prešli sa upotrebe arapskog, perzijskog i turskog jezika na svoj bosanski jezik. Tako su u ovom periodu prvi put obrađene važne teme islama na bosanskom jeziku i u latiničkom ili ćiriličkom pismu. To nije prošlo bez duhovnih i društvenih potresa, osjetio se dosta bolan prijelaz sa upotrebe arapskog pisma (kojim se pisalo u Bosni tokom više od pet stoljeća na arapskom, perzijskom i turskom jeziku) na upotrebu bosanskog jezika latiničkim i ćiriličkim pismom. Štamparije krajem XIX i početkom XX stoljeća više nisu bile rijetkost ni u Bosni. Oni bošnjački autori koji početkom XX stoljeća nisu znali latiničko ili ćiriličko pismo mogli su se poslužiti Čauševićevom arebicom, odnosno specijalno prilagođenim arapskim pismom za pisanje i štampanje djela na bosanskom jeziku, a mogli su posredstvom Čauševićeve arebice naučiti latinicu.1 Početkom XX stoljeća Mustafa Konjhodžić je za takve objavio i neke vrste slovaricu pod naslovom Uputa u čitanju i pisanju latinice za muslimane koji znadu arapsko pismo (izdanje Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1908).
Ideali i stvarnost islama
Jedan ogroman dio literature koju su nam ostavili bosanskohercegovački islamski mislioci s kraja XIX i tokom cijelog XX stoljeća tiče se izravno obrade i tretmana islamskih ideala općenito i bosanskohercegovačke stvarnosti posebno. Metodološka osnova i potka ovakve vrste njihovih rasprava sadrži polazište koje se može ukratko iskazati sloganom: Islam je divan, a gdje su muslimani? Drugim riječima, islam je i u Bosni divan, ali muslimani u Bosni bi mogli biti bolji i brinuti se za svoj napredak!
Iz velike većine tekstova pomalja se metodološka osnovica koja izjednačava “brigu o napretku” sa “brigom o islamu”. To je ideološka, ali, rekli bismo, i teološka matrica kojom je napisano mnoštvo tekstova u Bosni i Hercegovini tokom XX stoljeća.
U ovom je pogledu zanimljivo napomenuti da su reforma¬torski usmjereni islamski mislioci u Bosni i Hercegovini pratili islamsku literaturu u svijetu, naročito onu arapsku i tursku koja je tematizirala kritiku nazadovanja muslimana i kritiku dekadence i prezrenog položaja muslimanskih naroda krajem XIX i u prvoj polovini XX stoljeća. U Bosni je ta literatura naišla na dobar prijem, ona je govorila o reformi islamskih i muslimanskih institucija. Islam je u toj literaturi opisivan kao vjera koja nije protiv reforme, koja poznaje obnovu, koja je otvorena prema novom, prema savremenijem. Ne treba posebno napominjati da je ovo savremeno tumačeno a priori kao ono bolje.
U prvome redu tu se nalaze razlozi zašto su bosanskoherce¬govački islamski autori oduševljeno dočekali djelo Zašto su muslimani zaostali a drugi napredovali ( لماذا تأخر المسلمون و تقدم غيرهم ) koje je na arapskom napisao Amir Shakib Arslan.2 Ovo je djelo, naime, u Bosni u prvoj polovini XX stoljeća čitano i kao okrepljujuća literatura, literatura novih razbuđujućih horizonata i progresa, ali i kao literatura oslobođenja od nazatka. Jer, ovo djelo Amira Shakiba Arslana nudilo je Bošnjacima svojevrsnu “islamsku teologiju oslobođenja”.
Dakako, ima i drugih razloga zašto su islamski mislioci u Bosni i Hercegovini s oduševljenjem čitali Amira Shakiba Arslana i slične autore, i zašto su u njima pronalazili uporišnu metodologiju za svoje vlastite reformatorske radove koje su pisali na bosanskom jeziku. U Bošnjaka su tokom cijelog XX stoljeća preovlađivali oni islamski mislioci koji su bosansku i svoju društvenu stvarnost tumačili kroz prizmu progresa. Velimo da su takvi autori preovlađivali, jer bilo je i onih koji su se držali onog što se u društvenoj teoriji i literaturi označava kao “konzervativizam”. (Vidjeli smo u poglavlju koje tretira historijat prevođenja Kur'ana na bosanski jezik da dr. Muhamed Hadžijahić naziva tuzlanski list “Hikjmet” “'ultrakonzervativnim listom”'.) Ali, budući da su u Bosni reformatori bili brojniji od konzervativaca i da su podržavani kako od Austro-Ugarske tako i od država koje su uslijedile kasnije (Kraljevina Jugoslavija, socijalistička Jugoslavija), možemo doći do sasvim ispravnog zaključka da je reformatorska literatura u Bosni opsežnija i razuđenija.
cjelokupan tekst ove rasprave je dostupan u formi pdf priloga
