Hazim Akmadžić, književnik

Bio sam fasciniran kad sam u Otomanskom arhivu u Istanbulu naišao na kupoprodajni ugovor za kupovinu zemlje na desnoj i lijevoj obali Drine, na mjestu gdje je trebalo graditi višegradsku ćupriju. Klasičan kupoprodajni ugovor sa imenima vlasnika zemlje, klauzulama o iznosima koji su im isplaćeni od strane glavnog nadzornika radova čauša Mustafe kojeg je imenovao lično veliki vezir Mehmed-paša Sokollü. Mislim da ovaj dokument uveliko demantira dobar dio oficijelne historiografije, ne samo kad je riječ o gradnji Višegradske ćuprije, nego baca drukčije svjetlo na vladavinu Osmanlija ne samo u Bosni, nego diljem Otomanske imperije

Hazim Akmadžić je poodovano postao respektabilni bh. književnik. Ipak, nije naodmet podsjetiti čitaoce na njegovu biografiju. Rođen je u Cazinu. 1953. Svoju prvu knjigu, zbirku poezije Grijeh pjesme, objavio je 1973. Za roman Mimar proglašen je najboljim autorom 2002. godine u BiH od Poslovne zajednice izdavača i knjižara BiH. Djela su mu prevođena na francuski, njemački, engleski i turski jezik. Neke njegove knjige su obavezna lektira u osnovnim školama. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Živi i radi u Sarajevu. Nedavno je iz štampe izašao njegov najnoviji, dvotomni roman ENDERUN & Na Drini ćuprija.

HORIZONTI: Dugo ste pisali ovaj roman?
AKMADŽIĆ: Ne volim govoriti o tome. Pokatkad mi se čini da neki pisci nepotrebno mistificiraju svoj rad. Pišem svaki dan i mislim da je veći problem bio prikupljanje dokumentarne i arhivske građe za ovaj, ali i prethodne moje romane Mimar, Gazi Husrev-beg i Isa-beg. I ranije sam naglašavao da je riječ o seriji romana u kojima sam pokušao u tematskom smislu obraditi period 15. i 16. stoljeća osmanske uprave u Bosni.
To je zaista bio zahtjevan istraživački rad u arhivima Sarajeva, Zagreba, Karlovca, Dubrovnika, Zadra, Beča, Budimpešte, Praga, Moskve i Istanbula. Mislim da mi je pošlo za rukom prikupiti dragocjenu historijsku građu vezanu za ovaj period. Iznenađen sam količinom izuzetno vrijednih povijesnih dokumenata koja leži u svjetskim arhivima.

HORIZONTI: Za naše čitaoce bilo bi zanimljivo da im navedete neki karakterističan primjer.   
AKMADŽIĆ: Mnogo ih je. Svaki od tih dokumenata ima svoju specifičnu vrijednost. Recimo, bio sam fasciniran kad sam u Otomanskom arhivu u Istanbulu naišao na kupoprodajni ugovor za kupovinu zemlje na desnoj i lijevoj obali Drine, na mjestu gdje je trebalo graditi višegradsku ćupriju. Klasičan kupoprodajni ugovor sa imenima vlasnika zemlje, klauzulama o iznosima koji su im isplaćeni od strane glavnog nadzornika radova čauša Mustafe kojeg je imenovao lično veliki vezir Mehmed-paša Sokollü. Mislim da ovaj dokument uveliko demantira dobar dio oficijelne historiografije, ne samo kad je riječ o gradnji višegradske ćuprije, nego baca drukčije svjetlo na vladavinu Osmanlija ne samo u Bosni, nego diljem Otomanske imperije.

HORIZONTI: U najkraćem, šta je tema Vašeg posljednjeg romana?
AKMADŽIĆ: Životopis velikog vezira Mehmed-paše Sokollü koji je vezirovao pod upravom sultana Sulejmana Kanunije, Selima Drugog i Murata Trećeg sa izuzetnim političkim i diplomatskim utjecajem na tadašnjoj svjetskoj političkoj sceni. Zapravo, nećemo pogriješiti ako zaključimo da je on bio jedna od najmoćnijih političkih ličnosti tog vremena. Ne bih sada ponavljao, jer sve o čemu razgovaramo na ovaj ili onaj način interpolirano je u radnju romana, ali Mehmed-paša je rodom iz Rudog, odnosno potječe iz sela Sokolovići kod Rudog. Kao đakon, sa 14 godina odveden je sa adžami-oglanima u Istanbul, gdje se školovao na najelitnijem carskom liceju Enderun, u kojem su pripremani i obrazovani oni za najviše državničke dužnosti Osmanskog carstva.
Dakle, kako sam već spomenuo, to je životopis o velikom veziru Mehmed-paši a gradnja Višegradske ćuprije samo je jedan od mnogobrojnih motiva u kojima je veliki vezir bio direktni akter.

Traganje za inovacijama

HORIZONTI: Dakle, možemo zaključiti da u svom romanu niste direktno u tematskom smislu fokusirani na gradnju Ćuprije na Drini u Višegradu?
AKMADŽIĆ: Već sam naglasio, samo djelimice. Da budem malo precizniji. Događaji u mom romanu počinju tačno 10. oktobra. 2008. godine u Frankfurtu. Ostalo je slijed događaja strukturiranih i interpoliranih u romanesknu pripovijest..

HORIZONTI: Književni kritičari uvijek naglašavaju da je za Vaše romane  karakterističan način na koji gradite njihovu strukturu i kompoziciju?
AKMADŽIĆ: Struktura i kompozicija su mi veoma značajni. Iskustvo mi govori da je teško u modernom romanu kazati išta novo, izuzev možda u strukturi i kompoziciji.. Nemojte da vas ovo iznenadi... počev od Servantesovog Don Kihota, pa recimo do ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost Kuelja, jasno je uočljiv taj princip traganja za inovacijama kako u sadržajnom, tako i strukturalno-kompozicionom smislu. Ovdje bih htio istaknuti da se mora jasno razlučiti ono što su pokušaji unošenja inovativnih elemenata u strukturu i kompoziciju savremenog romana od epigonstva. Često sam u prilici, čitajući djelo nekog savremenog romansijera, a to se može kazati i za autore iz drugih vremenskih perioda, da iz takvog djela mogu izvesti zaključak šta je dotični pisac čitao u posljednjih desetak-petnaestak godina. To je po mom mišljenju nedopustivo i govori o piščevoj literarnoj impotenciji.

HORIZONTI: Da možda ukažete na neke od tih autora?
AKMADŽIĆ: Ne bih licitirao imenima. Meni je kao piscu važno da to znam i ne povodim za njima. Mislim da je veoma značajno spomenuti Đerđa Lukača i njegovo knjigu Kompozicija romana, u kojoj je on još sredinom prošlog stoljeća ukazivao na ovu pojavu.

HORIZONTI: Čitani ste, posebno među Bošnjacima. Ali kao da izbjegavate medije?
AKMADŽIĆ: Čitaoci su meni velika motivacija i ja sam im za to veoma zahvalan. Mislim da svaka knjiga sama pronalazi put do čitaoca. Meni, hvala Bogu, ne treba ta borba za čitaoca i mnogo sam korisniji kad sjedim i pišem. Drugo, smeta mi taj senzacionalistički pristup u dobrom dijelu bh. medija. To mi sve više liči na manipulaciju čitalačkom populacijom. U tome ne želim da učestvujem. Ne, nikako...

HORIZONTI: Potpisali ugovor za prevod Vašeg romana Gazi Husrev-beg na turski jezik?
AKMADŽIĆ: Gazi Husrev-bega prevodi Suad Englu, svakako najbolji prevodilac sa bosanskog na turski. Na tu sam činjenicu ponosan. Roman bi trebao izići do novembra 2011. godine i bit će, ako Bog da, promoviran na međunarodnom sajmu knjiga u Istanbulu. U toku su i neki pregovori za prevod Mimara na turski jezik. U ovim projektima velika zasluga pripada izdavačkoj kući Connectum iz Sarajeva.... Kad smo već kod prevoda, u toku su neki pregovori za prevode još nekih mojih romana na njemački jezik. Ali, o tom-potom.

HORIZONTI: Vaš prethodni roman Gazi Isa-beg bio je nominiran za nagradu „Meša Selimović“. Nagrađen je Mirko Kovač...
AKMADŽIĆ: Da se razumijemo, Mirko Kovač je izvanredan pisac. I najvjerovatnije da je zaslužio tu nagradu. Meni lično smeta, kad je riječ o dodjeli ove nagrade u Tuzli, to jeftino koketiranje sa autorima iz bliskog jezičkog okruženja. U Beogradu, Zagrebu, Podgorici ili drugdje na južnoslavenskim područjima ne daju takve nagrade bh. piscima. Nagrada „Meša Selimović“ je u posljednjih nekoliko godina išla isključivo književnicima iz zemalja u okruženju. Sramno je da tu nagradu prije dvije-tri godine nije dobio Nedžad Ibrišimović za svoj roman „Vječnik“.

HORIZONTI: Kakva je uloga bh. književne kritike u valorizaciji savremene bh. književnosti?
AKMADŽIĆ: Zanemariva. Jednostavno, bosanskohercegovački književni kritičari, barem većina njih, našu književnost prate paušalno, omeđeni nacionalnim i ideološkim ogradama i predrasudama, a to nije dobro. Dalje, pogledajte našu štampu i književnu periodiku. Gdje možete danas dobiti prostor za iole ozbiljniju analizu bilo kog savremenog književnog djela?

Literatura kao trajno životno opredjeljenje

HORIZONTI: Profesionalni ste pisac.  Kako kao predsjednik Sekcije profesionalnih pisaca Društva pisaca BiH objašnjavate činjenicu da je njen rad zamro?
AKMADŽIĆ: Literatura je moje trajno životno i profesionalno opredjeljenje. Ako imamo na umu na činjenicu da ja od 1973. godine, dakle od objavljivanja moje prve knjige, živim isključivo od pisanja, normalno je za očekivati da sam zainteresiran za poboljšanje statusa samostalnih umjetnika. Mislim da je to sa Sekcijom bilo dobro zamišljeno, ali nedostajala je dobra volja i angažman dobrog dijela kolega a sam je teško bilo šta uraditi. S druge strane pritiskaju godine... zamor materijala... Vidjet ćemo kad bude usvojen Zakon o samostalnim istaknutim umjetnicima. Čini se da je sve spalo na Kanton Sarajevo, a to je nedovoljno. Bez Ministarstva kulture i sporta na državnom nivou, dugoročno gledano, položaj samostalnih umjetnika teško da će biti trajno rješivo.

HORIZONTI: Gdje je, po Vašem mišljenju, mjesto bh. književnosti u evropskim i svjetskim okvirima?
AKMADŽIĆ: Opet se moram vratiti na neophodnost potrebe formiranja Ministarstva kulture i sporta BiH, jer je to jedini način afirmacije bh. umjetnosti. Konkretno u BiH se ispisuje sjajna literatura i spomenuo bih primjerice autore poput Nedžada Ibrišimovića, Tvrtka Kulenovića, Abdulaha Sidrana, Irfana Horozovića, Dževada Karahasana, Zlatka Topčića, Zilhada Ključanina, koji su u samom vrhu bh. književnosti. Nažalost, naša literatura se prevodi sporadično. Tu je neophodna pomoć države. Evropski i svjetski izdavači traže reciprotitet; oni prevedu toliko i toliko naših autora, mi njihovih toliko i toliko. Međutim, mi ni na prostorima Bosne i Hercegovine nemamo jedinstven književni prostor i tržište, i kako onda možemo očekivati prodor na evropsku ili svjetsku književnu scenu.
Stranci čak nemaju ni uvid u kvalitetnu bh. književnu produkciju. Reprezenti naše književnosti vani, čast izuzecima, uglavnom su trećerazredna piskarala. Stičem utisak da to nekome i odgovara u ovoj zemlji. Meni su neshvatljive uvrede koje je Milorad Dodik uputio javno Danisu Tanoviću. O tome sva kulturna javnost Bosne i Hercegovine šuti. Ali, nažalost, takvi smo mi.

HORIZONTI: Ostavljate utisak da ste pomalo umorni i razočarani…
AKMADŽIĆ: Možda umoran, razočaran nikako. To bi na neki način bilo priznanje da sam gubitnik. A ne volim gubiti. Činjenica je da me ovaj roman dobrano iscrpio. Mislim da mi je neophodan jedan kraći odmor.

HORIZONTI: Očekujete li različite reakcije na pojavu Vašeg romana ENDERUN & Na Drini ćuprija I-II?
AKMADŽIĆ: Ne razmišljam o tome. Ako mislite da je ovaj roman napisan kao protuteža ili oponiranje Andriću, varate se. Jednostavno, Andrić ima svoju pripovijest, Akmadžić svoju. Sigurno je da su meni neki izvori bili dostupniji nego njemu. U bh. književnosti ima dovoljno prostora i za njegov i za moj roman. Zar ne?