Identitetska drama Bošnjaka

Unutar bosanskohercegovačkog društva odvijaju se brojni procesi projektiranog savremenog evropeiziranja. Oni su izraženi kroz čitav sistem mjera i aktivnosti koji se čine u Bosni i Hercegovini u pravcu postizanja evropskih standarda s ciljem približavanja evropskim integracijama.

Brojni su i heterogeni subjekti evropeiziranja bosanskohercegovačkoga društva, od medija, preko političkih stranaka, nevladinih organizacija, vjerskih zajednica, do svakog stanovnika. Na taj željeni tok društvene transformacije utječe i percepcija kategorije Evrope unutar bosanskohercegovačkih naroda, historijsko iskustvo s tom kategorijom, te aktualni odnos društvenih i idejnih snaga unutar svake nacionalne zajednice ponaosob prema tekućim evropskim integracijama.

Stoga su jedan od bitnih činilaca tog procesa i bošnjačka idejna previranja. Ti idejni tokovi proizvode svojevrsnu bošnjačku identitetsku dramu. Nju proizvodi dinamički međuodnos unutarnjih i spoljnih društvenih utjecaja koji skupa posljednje dvije decenije utječu na stanje i oblik nacionalnog identiteta ovog naroda.

Bošnjački identitet danas se nalazi u procjepu između nacionaliziranja i islamiziranja, odnosno postajanja Bošnjaka nacijom u punini njezinog savremenog značenja ili ostajanja u krnjem identitetu kao vjerske zajednice. Na specifičan način je uspostavljeno jedinstvo, protivrječje, rivalstvo pa čak ponekad i isključivost između nacionalnog i konfesionalnog identiteta. Kategorije nacije, moderniteta, evropejstva i sekularne političke kulture čine jedan blok stavova i vrijednosti, dok drugi blok čine islam, dakle religija, univerzalna islamska zajednica ili umma i islamizam u političkoj kulturi. Pod islamizmom mislimo jednu političku dimenziju islama, politički islam, tj. antimodernu ideologiju koja rješenje za sve probleme čovjeka i svijeta nalazi isključivo u islamu.

U posljednje dvije decenije islamizam u Bošnjaka prijeti njihovom nacionalizmu, iz čega proistječe paradoksalan zaključak o poželjnosti bošnjačkog nacionalizma, što je i hipoteza ovog rada. Nacionalizam u ovom radu mislimo kao konstrukciju potpunog nacionalnog identiteta, kao svijest koja gradi taj nacionalni osjećaj, a ne kao negativni odnos prema drugoj naciji i drugačijem.

Nacija i Bošnjaci

Svaki nacionalni identitet je otvorena, nedovršena forma, jedna vrsta pojmovne konstrukcije, ali i objektivne realnosti. Za potrebe ovoga rada naciju razumijevamo u duhu teorijskih određenja Anthonyja Smitha i njegovog odnosa etničkog i nacionalnog. Stoga je i svaki govor o nacionalnom identitetu kao takvom – osjećaju zajedničkom i pripadajućem svim njegovim nosiocima – koliko uvjetan, subjektivan, toliko i jezički nužan, objektivan. Zato je i govor o aktualnom stanju nacionalnog identiteta Bošnjaka, i pored te presije pojma nacije nad pripadnicima toga naroda, moguć, nužan i objektivno utemeljen.

Unutar ove nacionalne skupine danas se odvijaju posebni procesi u odnosu na nacije u okruženju. Najmanje su tri objektiva izvorišta te posebnosti.
- Prvi je u tome što su oni pored Albanaca i Turaka jedna od tri autohtone evropske muslimanske zajednice.
- Drugi: Bošnjaci su od svih nacija u okruženju bili osporavana nacija, i
- treći: Bošnjaci imaju nedovoljno razvijenu nacionalnu svijest.
Specifičnost ovoga naroda je u posljednje navedenom – nedostatku u izgrađenosti vlastite nacionalne svijesti.

Navodimo nekoliko povijesnih činjenica koje su nužne zarad razumijevanja spomenutog fenomena. Širenjem Osmanlijskog carstva u Evropi sredinom 15. stoljeća iz slavenskog etničkog supstrata je procesom prihvatanja islama stasala autohtona bosanska konfesionalna, potom kulturna i naposlijetku nacionalna zajednica bosanskih muslimana. Ta zajednica je sve vrijeme imala razvijenu distinktivnu
svijest o sebi.

U toku četiri i po stoljeća osmanlijske prisutnosti na Balkanu ona nije asimilirana. Zajedničko s Osmanlijama bila je samo država i vjera. Bosanski regionalni i etnički supstrat stanovništva se očuvao kao etnokulturna samosvijest. Slavenski etnicitet i zemaljska bosanska kultura bili su diferentia specifica u odnosu na Turkuše, kako su Bošnjaci pogrdno zvali Turke Osmanlije. Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine distinktivna osobina Bošnjaka u odnosu na okruženje, prije svega prema pravoslavnima ili Srbima i katolicima ili Hrvatima, postaje islam, njihova religija, te od toga razdoblja traju sve pometnje oko odnosa islama i nacionaliteta u identitetu bosanskih muslimana.

Tri faze razvoja bošnjačkog nacionalnog identiteta

Odnos tih dviju kategorija povijesno je moguće podijeliti u tri faze. Prva od 1878. do 1968. godine; druga od 1968. do 1993. godine i treća od 1993. do našeg vremena.

Prvu fazu karakterizira razumijevanje nacije kao instrumenta modernizacije. Ona je neuporedivo najduža i za sagledavanje današnje bošnjačke identitetske scene najznačajnija, budući da se pitanje odnosa islama i moderniteta još tada postavilo na prilično dramatičan način. Ipak treba primijetiti da se to pitanje ovdje nije postavilo na način koji bi doveo do raznih ideoloških i kulturnih cijepanja naroda, a kako se to dešavalo brojnim muslimanskim narodima u susretu s modernitetom.

Kod Bošnjaka nije bilo radikalnog sukoba modernizma i laicizma, s jedne, te islamskog pripadanja, s druge strane. Možemo tvrditi upravo obrnuto, te reći da je ova muslimanska zajednica svojim ukupnim povijesnim pripadanjem Evropi, i pored prihvatanja načela islamske duhovnosti, provela na izuzetno uspješan način vlastite modernizacijske tokove.

Slavenska islamska zajednica u Bosni, nakon povlačenja Osmanskog carstva iz ovog dijela Evrope, isključivo je tretirana kao vjerska i donekle kulturna. Međutim, nijedna vlast ili ideologija nije se prema njoj odnosila kao prema nacionalnoj, pa čak rijetko kao posebnoj etničkoj zajednici. Sve vlasti i ideologije, dakle austrougarska, jugoslavenska između dva svjetska rata, pa zatim komunistička, tokom ovog razdoblja su poricale poseban narodnosni status toj zajednici, smatrajući je dijelom srpske, hrvatske ili jugoslavenske nacije. Nerijetko je čak u pojedinim krugovima smatrana samo ostatkom mrskog, stranog osvajača.

Svi nabrojani režimi na sebi svojstven način su očekivali i projektirali asimiliranje kao nacionaliziranje te zajednice. Kategorija nacije smatrana je ključnim sredstvom moderniziranja i evropeiziranja bosanskih muslimana. Oni su trebali prihvatiti srpsku, hrvatsku ili jugoslavensku nacionalnu ideologiju, tj. postati Srbi, Hrvati ili Jugoslaveni. Tako su u modernom dobu za običnog bosanskomuslimanskog čovjeka kategorije Zapada, moderniziranja, nacionaliziranja i evropeiziranja postali sinonimi. Jednom riječju, opasnost za njegov duhovni i fizički integritet.

Razumijevanje nacije kao sredstva modernizacije prihvaćala je bošnjačka sekularno obrazovana inteligencija i duže od pola stoljeća je zagovarala “nacionaliziranje” vlastitoga naroda. Ona je s krajnje liberalnih pozicija vjeru smatrala privatnom osobnošću, a naciju političkim opredjeljenjem. Neki su, između ostaloga, bili uvjerenja da se od bošnjačkog etničkog supstrata socijalnim inženjeringom može konstruirati neka druga nacija, budući da islam doktrinarno nacionalno ne postavlja kao središnje pripadanje.

Dakle, bosanski muslimani s početka 20. stoljeća niti su bili posebna nacija niti su to tražili da budu. Nisu imali nacionalnu svijest niti nacionalni pokret, poput onih u svom vlastitom okruženju, bližem i daljem, mada su osjećaj vjerske i kulturne posebnosti čuvali i izražavali.

Islam je postao granični marker bošnjačke etnokulturne zajednice. On je uspostavljao imaginarnu granicu prema drugima, u ovom slučaju okružujućim kršćanskim narodima, pretvorivši se u čvrsti instrument socijalizacije, integracije i konstitucije zajednice. Prema viđenju običnih ljudi, svi procesi moderniziranja – od pojave kupaćih kostima za žene, do evropskih odijela za muškarce, potom interkonfesionalnih škola – percipirani su kao opasnost za vlastiti identitet. To je kao posljedicu imalo učvršćivanje konzervativizma i izolacionizma, kao bitnih odlika kolektivnog identiteta.

Druga faza, od 1968. do 1993. godine, obilježena je komunističkim priznavanjem bošnjačke nacionalnosti. Odlukom Centralnog komiteta Saveza komunista Bošnjacima je priznat status nacije pod imenom Muslimani, budući da se nisu htjeli pretopiti u neku drugu naciju, a što je bilo i očekivano. Na taj način komunisti su, na prvi pogled, formalno učinili ideologijski presedan, promovirajući jednu vjersku zajednicu u nacionalnu. Međutim, komunisti su suštinski samo ozakonili postojeći i trajući bošnjački narodni identitet. Politički aspekt kategorije nacionalnog kod Bošnjaka time je samo formalno ojačan, budući da je bio ograničen na kadrovsku politiku. Ravnopravni muslimanski politički i nacionalni status bio je reprezentiran politikom tzv. nacionalnog ključa. Vodeće pozicije na svim razinama vlasti proporcionalno su dodjeljivane Srbima, Hrvatima i Muslimanima. Budući da je komunističko društvo bilo službeno ateističko na mjesto religije kao markera nacije došla je nacionalna kultura. Takvo opredjeljenje rezultiralo je afirmacijom bošnjačkog kulturnog identiteta.

U trećoj fazi s propašću komunizma i preimenovanjem Muslimana u Bošnjake 1993. godine vraćanjem vlastitom nacionalnom imenu očekivalo se konačno rješenje bošnjačkog nacionalnog pitanja. Osnovna karakteristika ovog razdoblja je određena kolizija između nacionalno-političkih i duhovno-identitetskih tokova. Ona je podgrijavana brojnim posebnostima nacionalnog konstituiranja Bošnjaka u procesu raspada Jugoslavije. Prije svega, Bošnjaci su jedina nacija ex-Jugoslavije koja nema svoj ekskluzivni nacionalni prostor, budući da s bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima konstituiraju zajedničku državu. Svi ex-jugoslavenski postkomunistički nacionalni pokreti uspjeli su se, prema evropskom modelu nacije-države, konstituirati u okviru vlastitih nacionalnih država.

Stoga je sasvim bilo logično da su u stilu evropske povijesne prakse dominirajuće realpolitike novouspostavljenih nacionalnih država na području ex-Jugoslavije koristile mehanizme etničkog inženjeringa kao sredstvo vlastite nacionalnodržavne konstitucije po principu dominantne većine i marginalizirane manjine. Korištene su metode etničkog čišćenja i “humanog” preseljenja stanovništva. Demografska redistribucija stanovništva trebala je osigurati dominaciju jedne nacije. U Bosni i Hercegovini taj proces je, s obzirom na etničku izmiješanost stanovništva, imao najtragičnije posljedice, uspostavljani su koncentracijski logori, činjeni ratni zločini, i izvršen je genocid nad Bošnjacima. U rat protiv Bosne i Hercegovine, sa ciljem razaranja njene državnosti, bile su uključene susjedne države Srbija, Crna Gora i Hrvatska. Ratom se nastojao razoriti model bosanske države, koji je izuzetak u odnosu na model nacije-države.

Umjesto zaključka: izazov islamizma

Aktualni odnos imeđu islamizma i nacionalizma kod Bošnjaka određen je spoljnim i unutarnjim činiocima. Spoljni činioci – a najbitniji su ratovi tokom raspada Jugoslavije te događanja od 11. septembra 2001. godine u SAD – dominatno utječu na bošnjačku samopercepciju, i to na negativan način. Oni neprestano podstiču Bošnjake da se samopercipiraju prije svega kao muslimani, znači konfesionalno, i to kao muslimani u kršćanskom, nenaklonjenom i neprijateljskom okruženju. Ova muslimanska enklava u kršćanskoj Evropi, prema zastupnicima ovog stava, može opstati samo protezanjem islamske duhovnosti na sva područja života, od politike, preko bankarstva do školstva i industrije zabave.

Na razini svakodnevne svijesti od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine raširen je stav da Bošnjaci stradaju zato što su muslimani, da samo iz toga razloga niko nije htio prekinuti troipogodišnju opsadu Sarajeva niti spasiti stanovništvo Srebrenice. Genocid u Srebrenici je duboko potresao kategoriju Evrope u očima Bošnjaka. Sama Evropa je u bosanskohercegovačkom slučaju istovremeno iskazala svu neodlučnost, ambivalentnost i neefikasnost, do mjere koja traži produbljenije kritičko prosuđivanje njenog moralnog, političkog i vojnog kapaciteta.

Gradnja islamskoga društva u nemuslimanskoj državi neizbježno vodi jedinstvu islama i politike – islamizmu. Krajnje negativne konsekvence ostrašćenog islamizma su satanizacija Evrope i njenih sekularnih društvenih vrijednosti, nipodaštavanje demokratije, liberalizma i korpusa građanskih prava, odbacivanje kategorije nacionalnog u korist vjerskog identiteta, te orijentiranje u traganju za poželjnim modelom društvenog uređenja, preispitujući određene primjere diljem islamskog svijeta.

Bez obzira na sve navedeno možemo sa sigurnošću tvrditi da ne postoji projekt islamizacije bosanskohercegovačkog društva. To znači da ne postoje uopće značajnije društvene i političke snage kojima bi takvo nešto bilo za cilj, a pogotovo ne postoje političke i kulturne pretpostavke za njegovo ostvarenje. Islamski identitet Bošnjaka povijesno je prakticiran kao tolerantan, tzv. je osmanskog tipa. Bošnjaci muslimani su tradicionalna hanefijska pravna škola sa široko razvijenom sekularnom kulturom u pitanju odnosa islama i države.

No, elementi islamizacijskog trenda ne mogu se poricati. U čemu se oni sastoje? Oni su jednim dijelom autonomni. Poslije propasti komunističkog ateizma nastajali su kao vlastito i ponovno slobodno vraćanje religiji i formi njenog življenja kako u privatnom, tako i u javnom području života. Javnost religioznosti, koja je i u bosanskom primjeru često pretjerana, politikantska i preovlađujuće sentimentalna, s vremenom se smanjuje i počinje zadobivati civilne forme. Prisutan je ceremonijalni karakter religioznosti, otvoreno je više vjerskih škola i učilišta, vjeronauka je uvedena kao fakultativni ili obavezni predmet u javnom obrazovanju, intenzivirano je izdavaštvo i prevodilaštvo knjiga, došlo je do pluralizacije tumačenja vjere, što je rezultiralo pojavom sljedbenika drugih pravnih škola i tzv. vehabizma, uspostavljen je niz kulturno-vjerskih manifestacija koje su i drugi naziv za konfesionalizaciju kulture itd.

Drugi aspekt islamizacije je, uvjetno rečeno, spolja izazvan i manifestira se kroz političku instrumentalizaciju religije. Kao i u drugim kulturnim i konfesionalnim zajednicama Balkana postkomunizam je i kod Bošnjaka praćen korištenjem religije u političke svrhe. Ovom prilikom taj fenomen je dodatno predmet pažnje stoga što se radi o islamu, za koga je znanstveno i političko interesiranje u svijetu intenzivirano posljednjih godina. Kod Bošnjaka postoje političke stranke koje islam koriste kao ideologiju za mobilizaciju masa, privlačenje glasača, ali i kao vrijednosni kriterij. One religioznije ljude smatraju kao odgovarajuće za obavljanje niza poslova u području javne djelatnosti. Bezbroj je primjera, među
svim narodima u Bosni i Hercegovini, prikrivanja materijalnih, porodičnih i drugih vlastitih interesa kategorijama religioznosti. Na taj način se dodatno stvara lažna predodžba o bosanskohercegovačkom društvu kao izrazito religioznom.

Osim prisustva islamizacijskih elemenata svjedočimo preimućstvo demokratizacijskog toka koji postiže političku realizaciju nacije u obliku države, ustavno implementiranje građanskih prava i nacionalne ravnopravnosti, podržavanje liberalnog građanskog principa te sekularizma, tranzicije i globalizacije, informatizacije, otvoreno društvo i evropske integracije. Osjećanje pripadanja evropskoj pluralnoj kulturi danas jeste dominantan društveni, politički, idejni i vrijednosni trend u Bošnjaka. Ono znači briselsku orijentaciju na političkoj razini te razvoj civilnog društva i njegovih vrijednosti u društvenoj sferi.

izvor: preporod.ba