ada nam izgleda posve nevjerovatno: u prošlosti su u čitavom islamskom svijetu postojale musafirhane, usputni moteli, u kojima je svaki putnik-namjernik besplatno mogao da provede tri dana i tri noći, i on i njegova jahalica. To su socijalne i dobrotvorne ustanove kakvim skoro da nema primjera u ljudskoj historiji. One su bile zadužbine bogatih ljudi. Bogati ljudi su na taj način sebi ubirali sevabe. Takvih ustanova bilo je u našim krajevima. Bilo ih je po cijeloj Bosni i Hercegovini, mahom u čaršijama. Svaka je čaršija bila poznata po nekoj musafirhani. Prvu musafirhanu u Sarajevu podigao je osnivač Sarajeva Gazi Isa-beg Ishaković na Bendbaši još 1461. godine, a za njeno izdržavanje uvakufio golem imetak. U svojoj vakufnami je naredio:“Ova će zgrada biti konačište muslimanske sirotinje, kao i za one koji traže nauku, sejjide, gazije i za sve putnike- musafire. Za sve njih kuhaće se meso, riža i hljeb, koliko bude potrebno, a davaće se u dovoljnoj količini i maslo i čorba. Gostima će se davati čorba samo tri dana, jer dulje ne mogu ostati u musafirhani. Što od jela preostane, ima se dijeliti malodobnoj djeci bez roditelja (jetimima) ovoga grada:“ Isa-begova musafirhana postojala je oko 250 godina. Dvjesto pedeset puta 360 dana, puta tri dana za toliko i toliko sirotinje, pa jetima, hizmećara, a sve besplatno, pa maslo, pa masna čorba. Brdo sevaba za plemenitog Gazi Isa-bega, osnivača Sarajeva. Skender-paša, onaj po kome je Skenderija u Sarajevu dobila ime, sagradio je musafirhanu nakon Gazi Isa-bega. I veliki Gazi Husrev-beg podigao je musafirhanu 1531. godine. Eno je i danas pokraj sahat-kule, danas je u njoj“Aeroplan“ i pekara. I ovdje je konak bio besplatan, pa čorba, pa pilav, pa meso. Stotinama godina je baš ovdje slavni Gazija sebi skupljao sevabe, da mu budu poputnina za Onaj svijet. U Banjaluci, u Mostaru, u Travniku, u Jajcu, svuda, postojale su čuvene musafirhane. Eno i danas u Fojnici 300 godina stare musafirhane Salihagića koja je tolike godine potpuno besplatno prihvatala tolike putnike-namjernike. Samo za sevab njenih vlasnika. Kada je u maju mjesecu 1945. godine Fojnicu zahvatio fatalni požar , vatra je stigla do Salihagića musafirhane i tu stala, plameni jezici tu su splasnuli, vatra je na kapiji fojničke musafirhane izgubila snagu, ugasila se i povukla. Podvila je svoj plameni rep i vratila se tamo odakle je i došla. Ni takva jedna sila nije smjela udariti na tu grandioznu“kuću sevaba!“ Ibret je ovo za one koji umiju razmišljat. Salihagića musafirhana u Fojnici bila je pod zaštitom države još od 1945. godine. U Bosni je postojao običaj da se barem jedna soba u imućnijim kućama odredi za musafirhanu, besplatno konačište, a na krovu takve kuće postojao je jedan znak, sličan manjoj munari, da se u svako doba tu može konačiti i jesti. I do danas su se u Jajcu, u blizini gradske kapije, očuvale takve dvije kuće sa drvenim munaricama na drvenim krovovima. Spomenici su to ljudske dobrote i plemenitosti. Bosna se može ponositi svojim musafirhanama.