Godine se nižu, kao bobke na tespihu odbrojavam cifre i nekim  besmislenim osmijehom skrivam sjetu koja se ugnijezdila u prve bore. Pokušavajući da shvatim smisao postojanja, da raskrijem veo vlastite duše i dozovem u sjećanje ezelske uspomene, uvijek se vratim u djetinjstvo, nesvjesno, neželjeno i uvijek mi se prikradu lica koja sam susretala svaki dan, a o kojima nisam razmišljala tada. Kao što sam susretala vlastito lice u ogledalu, a vrlo rijetko razmišljala o njemu. Ne znam kako, nadođu mi slike iz kojih se rodi priča o onome što oku nije vidljivo. Ne umijem objasniti. Ruhanijet nekakav se provuče kroz slova i ja samo nijemo i u čudu nižem bobke, subhanajući više u behutu nego u razboritosti. I kad se rodi priča, posmatram je kao kakvo stvorenje i skrivam se od nje, bojeći se da ne otkrijem nešto o sebi što nisam znala, a što mi neće biti na hater, jer insan ti je takav, moj sinko, vjeruje samo u ono što želi.

Helem, da ne duljim više, prsti mi poskakuju, kao da nisu moji, misli mi se roje kao pčele u košnici i nekakav treptaj sa struna duše odzvanja negdje u dalekoj prošlosti...Ne mogu dokučiti...

Prije više od dvije decenije babo je kupio kuću na kraju sela. Imala sam tri godine. Svoje tuge za kućom u kojoj sam rođena sjećam se samo iz priča starijeg brata i sestre. Ali, eto, sjećam se Hanife, starice koja je živjela sa svojim sahibom u komšiluku, tik uz našu kuću.

Hanifa je imala svijetle,  vodnjikave oči. Podsjećale su na hladni izvor, što izvire pod samim Šćitom, dvije klobučave česme, koje je neki dobrotvor isklesao od drveta i ostavio u hajrat žednom ibadullahu; i insanu i hajvanu. Otkako je pamtim bila je starica. Čudna starica, razbrušene kose koju je ovlaš umotavala u veliku, pamučnu jameniju, prošaranu žutim cvjetovima, po gdje-gdje proprženu iskrama iz velike peći, fijakera, koja je stajala na sredini sobe, u staroj, bosanskoj kući. Nije to bila obična kuća. Kao što ni Hanifa nije bila obična starica.

 Hanifin muž, Alija, bio je prepredeni starčina, koji je tjerao po svome, živio pored Hanife kao neki strani element, samo svoj, ona, niti je pripadala njegovom svijetu niti je mogla svojom suštinom prodrijeti u njega. Jer njihove suštine su bile bitno različite. Kao ona dva mora što se dodiruju, ali se njhove vode ne miješaju. Ali, eto, Allah spaja ljude Svojom mudrošću i ma koliko se čovjek trudio da pronikne u tajne Sudbine, ostane nedorečen i nesiguran u svoju pronicljivost.

Jedini prijatelji koji su rado pohodili u Hanifinu magazu bila su djeca. Uvijek je imala u njedrima karamele kojih nismo bili željni, ali su nam njene bobe bile nekako posebno slatke. I one njene vodnjikave oči zračile su nekom naivnošću, dječijom nevinošću, odsutnošću i bezbrižnošću, kao da je se ovaj svijet nije mnogo ticao i kao da joj je jedina briga bila da li će svakom dostati karamela iz njenih njedara. I uvijek bi bilo dovoljno. Nikada se ni jedna dječija ruka nije vratila prazna.

Svijet je nije uzimao ozbiljno. Nije razmišljao o njoj duže od treptaja oka i nije brinuo za nju. Nikome nije trebala. Nikome nije upadala u oko, jer nije željela ono što su ljudi željeli. I namah je bila spasena njihove napasti. Kad bolje razmislim, bila je lutajući kalenderija. Samcata silueta pod svodom nebeskim, obuzeta halom nedostupnim za obična čovjeka, za čovjeka čija su čula bila opterećena pojavnim svijetom.

Njena kuća je bila pravi srednjovjekovni zamak. U ljeta, kad kiše natope zemlju, pa potom sunce primoli sve što je u zemlji bremenito da se razbremeni na njenoj površini, koprive i veliki čičkovi listovi optoče Hanifinu kuću do pod samu strehu. Samo su ih nadvisivale žute ruže koje su cvjetale pod njenjim pendžerima od kada ljudi pamte za njih. Kako je Alija vavijek bio u čaršiji, ona je povazdan sakupljala suhe grane po šumi i donosila ih na svojim krhkim plećima kao kakav hamal na dnevnici. Svako je bio svikao na čudnu pojavu; gomila suharaka hoda na dvije noge, upetljane u debele dimije i uvezane u za broj veće opanke iz kojih su izvirivali debeli vuneni čarapi, ispleteni pola od bijele, pola od crne vune.

I tako godinama.

Kako smo rasli, mi djeca smo rijetko svraćali u njen zamak, ali nismo je zaobilazili. Nismo joj se čudili. Samo samo uviđali da je drugačija od ostalog svijeta. A nikada nam nije zulum učinila. Nikada nam nije branila da se igramo u njenoj avliji. Uzela bi kad-kad stari gramofon i pustila bi neku čudnu muziku da nas zabavi. Ne mogu se sjetiti teksta pjesama koje nam je puštala, ali bio bi to pravi teferić. Skakali bismo kao mameni, a ona bi se smijuljila sa svoga pendžera, pokazujući veliki očnjak, jedini zub koji joj je ostao u vilici.

To bi bilo njeno slobodno vrijeme. Inače bi bila u šumi.

Nismo mogli odgonetnuti kako ona devera u životu sa Alijom. On je bio poprilično nastran i uvijek bi neki bihuzur uz njega došao. On je kriv što je moj mačak Cicko platio glavom. Doveo je nekog strašnog vučjaka iz Čaršije, koji je nama djeci bio noćna mora. Drugi bihuzur koji je stigao u naše selo zajedno sa Alijom, bio je alkohol. Sa nekakvim propalicama, pod stare dane, počeo je da sklapa poslove prodaje alkohola i malo-pomalo od svoje kuće, Hanifine magaze, napravio «hotel promahu» u koji su svraćale zabludjele duše da još više zablude, da još dublje potonu, da se obeznane.

Sklopio pakt sa šejtanom. I šejtan došao po svoje. Nenadno. Podmuklo. Kao i svaki prevarant.

Jedne godine, kad se više nije moglo razlikovati da li je Hanifina kuća šupa za drva- suharke, ili šklonište pijanih beskućnika, iskra iz fijakera je zalutala sa svoje putanje i ulegla se u vunenu ponjavu ispred peći. Hanifa je, kao i obično bila u šumi. Alija u Čaršiji.

 Planulo je silno. Za nebo svezao oganj. Strašno. Cijelo selo se sjatilo, ali pomoći nije bilo. Vatrena stihija je do temelja odnijela sve što su jedan čovjek i jedna žena za života sticali. Hanifa je, ugledavši vatru, obeznanjena potrčala u nju. Da je ljudi ne uhvatiše, sagorjela bi i sama kao što su sagorjeli suharci koje je godinama taložila u kuću. Niko nije mogao ni naslutiti kakvo je skladište imala. Tek plamen je tkao roman o čovjeku, smrtniku i njegovoj zaludnoj borbi protiv Sudbine. Tek plamen je pisao istinu po zemaljskim listinama i dokazivao čovjeku svoju nadmoć nad trenutkom. Sudbina.

Sudbina svakog insana je upisana u drevnim listovima i čovjek je mora prihvatiti. To je tako. U njoj je mudrost koju samo rijetki mogu naslutiti. Nekome je nesreća na ovom svijetu iskup za nesreću na Ahiretu. Nekome opet, blagodati ovoga svijeta  su kušnja da ga Allah liši blagodati Ahireta. Ali, hajde ti to insanu objasni. U trenutku kad ga zadesi dobro, uzoholi se, a kada ga zadesi loše, malodušan je.

Allah dž.š. u Kur'ani Kerimu kaže:

«Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kad ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro, nepristupačan je, osim vjernika, koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali, i oni u čijim imecima bude određen dio za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi, i oni koji u onaj svijet budu vjerovali, i oni koji od kazne Gospodara svoga budu strahovali,- a od kazne Gospodara svoga niko nije siguran – i oni koji stidna mjesta svoja budu čuvali i živjeli jedino sa ženama svojim ili sa onima koje su u vlasništvu njihovu – oni, doista, prijekor ne zaslužuju, - a oni koji traže izvan toga, oni u grijeh upadaju, i oni koji povjerene im amanete budu čuvali i obaveze svoje ispunjavali, i oni koji dug svjedočenja svoga budu izvršavali, i oni koji molitve svoje budu revnosno obavljali – oni će u džennetskim baščama biti počašćeni.»  (Kur'an, Al-Ma'aridž: 19-35 )

Odveli su Hanifu u Čaršiju, iako se ona opirala. Nedugo potom sam čula da je skrenula s uma i da je smještena u Dom za mentalno nestabilne osobe. I bijaše smiješno i čudno osoblju što Hanifa spominje nekakvu magazu, jelovo granje što s jeseni svehne, a s proljeća se u suharak preinači, što kopa po njedrima da nađe nešto što je davno zaturila…Što se s vremena na vrijeme smijulji, pogleda uptrog kroz vrijeme, pokazujući veliki očnjak, jedini zub koji joj je ostao u vilici.