Stajao sam na dnu sokaka,dok su tmurni i mračni oblaci,kao grabežljivac kružili nebom.U zraku se osjećao miris one prkosne,kišom natopljene bosanske zemlje.Prohladni vjetar se poigravao sa tek ozeljenjelim drvećem.

 Vojnici ,sami ili u grupama,penjali se uz brdo teško dišući.Pratio sam ih pogledom punim ponosa i skrivenog divljenja.Bat teških vojničkih čizama,njihove šarene uniforme i ranci na leđima podsjetišeme na mog oca i ja krenuh za njima.

I moj babo je išao na liniju u ovo vrijeme,a ja sam krišom pratio. Volio sam slušati kako s puno ljubavi i topline priča o svom drugom bataljonu i svojoj četi. Voli on ovu posavsku ravnicu,nego sav svijet. Sjećam se kako dugim,mršavim prstima veže uglančane čizme. A, mi, djeca pohrlimo prema njemu da mu što prije dodamo ranac. Kao najstarijem sinu, često je baš meni pripadala ta čast. Pogledom sam ga pratio kako odlazi niz sokak. I bilo bi mi teško. 

 A on, kao da zna, uvijek me nasmije,nabaci kapu preko visokog čela i ode. Čim zamakne ja prečicom otrčim do kamiona i skriven iza ograde čekam da se pojavi njegova visoka prilika. Nikad neću zaboraviti kako se savija dok ulazi u kamion,te mi odlazeći prijeti prstom. 

 Molio sam Boga da se vrati i iznova čekao pred sokakom. A on se vraćao. Samo se jednom nije vratio.

 Svake sam smjene ispraćao četu moga oca. I danas ga pratim. Da, i sada je to njegov bataljon, poznata lica. Samo, ne idu oni više na Lipovac, već ko zna gdje... I dok se penju u kamion prolazi me jeza. Dugo, zamagljenih očiju gledam za njima,ali mi niko ne prijeti prstom. Kamioni su već nestajali u daljini. Ko zna čijeg babe,sina, brata, sutra neće biti među njima. Nešto me stegnu u grlu, a niz lice mi se spusti jedna suza za sve babe svijeta. Brzo rukama obrisah oči. Otac ne voli kad plačem. 

 I danas,nakon 20 godina osjetim njegovu ruku na kosi. Čujem mu smijeh u daljini i bojim se da mu ne zaboravim lik. Svakog Bajrama glancam mu cipele na tavanu,učim Fatihu na svakom namazu,jasine šaljem kao selame. I ponosim se, jer tu je, sa svojom četom, i čuva granice Bosne. 

Said Memišević, učenik Sedme osnovne škole

foto arhiv,ilustracija

dzematrahic.ba