Dvore gradi Sulejman ćehaja,
Dvore gradi vinograde sadi,
Dvoru meće tridestera vrata,
Sva mu vrata zlatom pozlaćena,
Merdevinci - crveni hakici,
A kubbeta - mavi piruzeta.
Dvore stere perzinske halije,
A mindere crvenom kadifom,
Sve vezene sa suhijem zlatom.

Kad je dobro dvore uresio,
Onda staroj majki govorio:
"Kaži, majko, šta bi najvolila
I jesi l' se rahat učinila ? «
Majka sa njim šećer-kahvu pije,
Kakvu pije, tiho progovara :
« O Boga mi, sine Sulejmane,
Sad bi meni najmilije bilo,
Kad bi tebe oženila majka. »
"Eto ženi, moja stara majko !"
"Sulejmane, sebi curu nađi,
Sebi curu a meni nevjestu !
Lahko će te oženiti majka ».
 To je Sulji vrlo milo bilo,
Pa od zemlje na noge skočio,
 I on ode u novu čaršiju,
Na pekare mahzar učinio,
Na pekare i na ahčinice,
Pa on zove pod izbor djevojke,
Da mu cure na veselje dođu.
Sve dođoše pod namom djevojke,
Pa on dođe u odaju najki:
"Sutra, majko, petak danak jeste,
Nek robinje uresuju dvore,
Doće nama pod izbor djevojke".
Njemu stara odgovara majka:
"Jesi l' zvao Hanku dizdarevu,
L'jepu Hanku i njezinu majku".
"Nisam, majko, obadva mi svijeta".
"Kad ujutro bijel dan osvane,
Pošalji, sine, srebrne kočije,
  I u njima četiri kobile
 I svojega slugu Husejina,
 Nek dovede prelijepu Hanku
I sa Hankom ostarjelu majku".
 Jutro svanu i sunce ogranu,

Sve dolaze cure u avliju,
Ponajzadnja Hanka dizdareva.
Iz kola je cura iskočila,
A u dobro kolu uskočila,
Kreće divno kolo naokolo.
Sve to gleda Sulejman - ćehaja.
Kad se kolo do njega dovilo
I u njemu Hanka dizaderva,
 Sulejman joj turski selam zove:
« Selam alejć, Hanko dizdareva !
» Cura mu je bolje prefatila:
«Alejk selam, Sulejman - ćehaja ! »
 « O Boga ti, prelijepa Hanko,
De podigni tura od dimija,
 Da ja prođem i čibuk pronesem ».
"O Boga mi, Sulejman - ćeheja,
 De podigni bojali čibuka,
Da ja prođem i kolo provedem !"
Progovara Sulejman ćehaja:
"O Boga mi, Hanko dizdareva,
Čuo sam te da si tankoprelja,
Poslaću ti misirsko povjesmo,
Otkaj meni gaće i košulju,
Što ostane sebi ruha slaži".
"Dobro, dobro, Sulejman ćehaja
Ja sam čula, Sulejman ćehaja,
Ja sam čula da si kujundžija.
Evo tebi para carevica,
Skuj ti meni stanak i brdila,
Što ostane sebi sakuj toke,
 Sebi toke, svome đogi ploče".
Kad je čuo Sulejman ćehaja,
On se vrnu kuli u odaju,
Od jada ga zaboljela glava.
Svako ode svome bijelu dvoru.
Stara majka svilen pešćir kvasi,

Svome sinu rashlađuje glavu.
Kad ujutro jutro osvanulo,
Al eto ti tahnane robinje
I donosi kahvu i mangalu.
Sjede majka šećer-kahvu ljevat'
 I svog sina sa dušeka viče:
"Ustaj, sine, da kahvu pijemo !
" Tu je sinak poslušao majku,
S majkom sjede šećer-kahvu piti,
Njega pita ostarila majka :
« Oj Boga ti, dijete moje drago,
Viđe l, sine, lijepi' djevojaka,
Jesi l' sebi koju izabrao ?
A meni se dopanula Hanka,
Kad bi pito šta ti želi majka,
Ja bi tebi isprosila Hanku,
 Meni se je lijepa učinila ».
« Haj ne luduj, moja stara majko,
Men' se nije lijepa učinila :
Duga nosa Hanka dizdareva,
Duga nosa, crvenije' kosa,
Duga vrata, šiljatije' peta,
Lica žuta, isto kučka ljuta,
Onde nejma za mene djevojke,
A ni tebi staroj razgovora ».
Ondar njemu govorila majka :
 « Čuješ li me, dijete moje drago,
Da ti se je 'vako oženiti
K'o komšija aga ćatib-aga.
Kakva mu je na odžaku ljuba,
Ni sultan je u haremu nejma !
Rodila je petero dječice,
Konda, sine, nije nijednoga.
Da je vidiš, dijete moje drago,
Dva joj oka dva vrela studena,
Dva obraza dva đula rumena,

Trepavice - krila lastavice,
Obrvice kajno pihavice,
Bijelo čelo - zlatna hamajlica,
Crna kosa - tura ibrišima,
Bijel vratak kajno mjesečina,
Medna usta - kutija šećera,
Sitni zubi - dva niza bisera".
Kad to čuo Sulejman - ćehaja,
 On se dade kuli na pendžere,
U komšije otvorena vrata,
Ukaza se lijepa djevojka,
Pravo ide do šahdrvan vode,
Gologlava u al-haspurliji,
Bosonoga u al-pašmagama,
Raspojasa u tankoj košulji
Ona stade lice umivati
A Sulejman durbin prikučio,
Pa je Suljo gleda sa durbina,
Kol'ko ju je Suljo ragledao,
Po licu joj bene izbrojao,
Sedamnaes' joj na licu benčića,
Sedamdeset dizija bisera,
Sedam struka žutije' dukat".
Kad to vide Sulejman-ćehaja,
Pade junak po mehku dušeku,
Razbire ga ostarila majka:
"Haj, ne luduj, dijete moje drago,
Ošta si se tako izgubio ? »
« Kaži meni, moja stara majko,
Il' je vila, il' iz gore zmija,
Il' je, majko, dženetska kurija ? »
 Njemu stara govorila majka :
 « Nit je vila, ni iz gore zmija,
Nit je, sine. Dženetska hurija,
Već je ljuba age ćatib-age. »
« Oh čuješ li, stara moja majko,

Ja se junak oženiti neću
Nego s ljubom age ćatib-age ».
 To joj reče, u čaršiju ode
 I na dućan agi ćatib-agi,
Dode, prođe, na ćepenak sjede.
Ćatib njemu "Sabah-hajir" viknu,
A on njemu bolje prifatio.
«Bujrum, Suljo, da kahvu pijemo. »
«Nisam doš'o da kahvu pijemo,
Već sam došo da ti nešto kažem.
Što ne višiš dvoru bedemove?
Ta ti vidim ljubu sa divhane.
Jutros sam se bio izgubio,
Kad sam tvoju ljubu ugledao.
Koliko sam junak razgledao,
Po licu joj bene izbrojao
I na vratu diziju bisera.
A kad sam je bolje razgledao,
K'o mrtav sam po dušeku pao,
Jedva me je razabrala majka.
Još mi kaže da je tvoja ljuba ».
 Kad to čuo aga ćatib-aga,
Pravo ide efendi kadiji
I poziva svome bijelu dvoru,
Kol'ko ga je Hata ugledala,
Još je dalje pred njeg' išetala:
"Đela, dela, aga ćatib-aga.
I dosad si dvoru dolazio,
Nisi aga tako podranio".
A on njojzi oštro progovara:
"Dušmanice, skloni mi se s puta,
Ljutit aga da te ne okara,
Oštra sablja da te ne poreže,
Jedina si - žaliće te majka ».
Dode, prođe, na čardake ode,
Za njim ide efendi-kadija,

I odoše na gornje čardake,
I otvori popete sanduke,
I on stade prebrojavat' blago.
Blago broji, grozne suze roni,
Hatim-kada podviš' ruke dvori:
Oh Boga ti, aga ćatib-aga,
 I dosad si prebrojavo blago,
Nisi, ago, suze proljevao".
^''Blago brojim, tebi nićah dajem,
Suze lijem, s tobom se rastajem,
Ostaje mi petero dječice.
Lijepa Hato sklon' mi se s očiju,
 Ja te više gledati ne mogu".
Kad to čula Hatim-kada mlada,
Ona ode u svoju odaju,
Pa uzima divit i kalema,
I hartije knjige bez jazije,
Lijepa Hata sitnu knjigu piše
Na koljeno babi Omer-agi:
"Eto knjige, Omer-aga babo,
Ne pišem ti crnim murećefom,
Veće krvim iz obraza moga.
Pušći mene aga ćatib-aga,
Da je zašto, ne bi' ni žalila,
Što sam bosa ispred dvora prošla,
Već čuješ li, Omer-aga babo,
Jaši, babo, konje nesedlane
I povedi meni nesedlana,
Ja se ovdje zanoćiti neću".
 Posla ona lahko knjigonošče,
Ode knjiga bijelome Livnu.
Malo vrijeme zatijem ne bilo.
Al' eto ti age Omer-age
I dovede konje osedlane.
Svoju šćerku na avliji nađe,
Obukla je peču i feredžu.

A kad babo u avliju dođe,
Stade cika prenejake djece:
Zlata i Fata uzendiju ljube,
Haso i Huso po travi se valja:
 "Mila majko, povedi i naške"!
Mali Omer od četeres' dana,
Mali Omer u bešici spava.
Al' ne prođe ni četeres' dana,
Bijelo čedo ćatib otpremio,
Otpremi nek' ga majka hrani.
Ja da vidiš Sulejman-ćehaje,
On zaprosi Hatim-kadu mladu,
Zaprosio pa je isprosio,
I ta svadba do četerest dana,
Dok se spremi Sulejman-ćehaja
I pokupi kićene svatove.
Jedan danak nedjelja bijaše,
Ćatib-aga djeci besjedaše :

„Draga djeco, babu poslušajte,
Ne idite na mermer-avliju,
Jer će silni svati dolaziti,
Mogu vaske puške obraniti ».
Sjede ćatib rujno vino piti,
Ćatib pije vino i rakiju,
Al' eto ti starije Zlatije,
Ona bijele ruke raširila,
Ruke širi, svoga babu ljubi: "
"Vidiš, babo, od zlata đerdane,
Ovo nam se komšija ženio
I doveo lijepu djevojku,
Ona nam je dara donijela,
Mio babo, zlatali đerdane,
Našoj braći od zlata nožiće.
O moj babo, aga ćatib-aga,
Ja kakvu je doveo djevojku,
Isto, babo, kajno naša majka.
Na krilu joj prenejako čedo,
Isto, babo, mali Omerica".
Kad to čuo aga ćatib-aga,
On uzima bistra džehverdara,
Pa ga sebi strese u njedarca
I ubi se, žalosna mu majka !

(Ovu pjesmu Aliji Nametku je 1956. godine u Brčkom kazivala Zaimović Emina, kći Abdurahmana Hadžiefendića iz Gornjeg Rahića, rođena 1888. godine. Umrla je 12. 5. 1968. Vidjeti : A. Nametak, Od bešike do motike: narodne lirske i pripovijedne pjesme bosanskohercegovačkih muslimana, Sarajevo: autor, 1970., str. 128-136.)

Pripremio: dr. Enes Kujundžić

Šta reći o baladi:

“Kao dio samosvojne i zaokružene usmene književnosti Bošnjaka na prostoru Bosne i šire, stoljećima traje i prenosi se iz naraštaja u naraštaj razuđena usmena lirika, čija su čudesna pjesnička uobličenja još prije više od dva stoljeća privukla pažnju evropske književne i kulturne javnosti, i to posredstvom zauzimanja ondašnjih vodećih pjesničkih velikana“- riječi su Muniba Maglajlića. Uspavanke, svadbene i šaljive pjesme, sevdalinke, balade - ta raznovrsnost motiva prati čovjeka od njegova rođenja, ljubavi pa do smrti. U tom  kulturnom naslijeđu koji je biser u riznici svjetske književne baštine, naši su korijeni i naši izdanci.

rahic.ba