Rahić

 Prije pet stotina godina i još malo više,

 ispred stopa Majevice gdje kaćunak vječito miriše,

gdje se smjenjuju snjegovi i tople, ljetne kiše.

 Gdje priroda, još uvijek smjelo vlada,

 igrajuć se sa okolinom brežuljkasto nanizanom,

 i gdje stopa ljudskog hoda do tada zagazila nije,

 izrodi se selo.

 Kao buket visibaba od ćerpića razgaženog,

 pored hitre rijeke Brke rodiše se prve kuće.

Niske, bijele prizemnice mahovinom prekrivene,

 ličiše na velike gljive s krivene u šumsko pruće.

 Neki stranac kad to vidje od divote samo reče,

“e, baš je ovdje rahat biti“, i Rahićom se selo nazva.

 Vijekovi su proticali, hitrije od riječnog toka,

 a Rahić se s rahatlukom širi časno,

 sve do kraja vida bistrog oka.

 I danas se selom zove, al varoš je sada prava,

 još se širi i još buja sa obje strane rijeke Brke,.

 Majevica iz daljine s njim

se časno sada ponosi,

 milujuć mu bujne kose ko u neke cure mrke.

 Prije pet stotina godina i još malo više,

 ispod stopa Majevice gdje kaćunak vječito miriše,

 iz bistrih nebesa kao da dopluta,

 pa običe i postade varošica mala.

 Rahatluka uvijek puna i veselja, i života,

 raste, cvjeta i prkosi po stazama životnoga puta.

Iznad svega nešto ima, ima

U sred grada, i čaršije,

u sred tevse dimirlije ,

u sred duše meraklije,

i zlog tijela pasvandžije.

U sred srca u junaka,

u sred cvata jarkog Maka,

u sred oka sokolovog,

u sred doma poharanog,

U sred sunca usijanog,

u sred neba nepreglednog,

u sred polja nekošenog,

u sred vijera uzburkanog,

Ima nešto, ima, ima.

U sred pite i pogače,

U sred srca koje plače

u sred šupe, i palače,

i zlog glasa alapače.

U sred duše zaljubljene,

u sred usne zapurune,

u sred zore nabubrene,

u sred kike raspletene.

U  sredstare vodenice,

u sred zrele lubenice,

u sred leta male ptice,

u sred pjesme Jarebice.

U sred vrelog, ljetnog dana,

u sred reda iz Kur'ana,

u sred podne, i akšama,

u usred sjaja Nurudina.

Ima nešto, ima, ima.

Na vrh starog solitera,

na vrh moga malog pera,

na vrh repa rasnog kera,

koji juri putem Cera.

Nad njivama zrelog žita,

nad činijom vrućih pita,

nad krilima ljudskog mita,

nad strofama bolnog krika.

Nad munarom od džamije,

nad tabutom od Gazije,

nad piskutom ljute zmije,

nad svom zlobom siledžije.

Ima nešto, ima, ima.

I nad vijeru stare česme,

i nad strofom svake pjesme,

i nad iskrom kada kresne,

nad šamarom kada pljesne.

I na kraju svakog vijeka,

nad djelima od čovijeka,

i nad valu silnih rijeka,

i nad slasti od Đevreka.

I nad kulom od dukata,

i nad sedlom silnog ata,

iznad riječi rodnog brata,

nad hrpamasuhog zlata.

Ima nešto, ima, ima.

Ispod toka rijeke Save,

ispod plašta zore plave,

ispod grma guste trave,

ispod ćele lude glave,.

Ispod perja od jastuka,

ispod čehni bijelog luka,

ispod stopa ljutog puka,

ispod plača, i jauka.

Ispod sjaja od šorvana,

ispod hlada gustih grana,

ispod krova malog stana,

pod bistrinom čistog Džama.

Ima nešto, ima, ima.

Kad se niko  i ne nada,

kad se stiša jeka grada,

i kad tama noćna vlada,

svima bude jasno tada.

Ima nešto, ima, ima.