Svaka biljka ne miriše svojim cvijetom.
Koliko je Tahir Pozder uživao u mirisu kalopera, gotovo cijeli svoj život nosio je njegov list za uhom. Bilo šta da je radio, u predahu, posezao je rukom prema uhu, uzimao mirišljavi stručak i prije nego bi ga podnio pod nos, vrhovima jagodica protrljao bi list, udišući i uzdišući: "Ovo je moj duhan i moja kahva!"
U fojničkoj čaršiji ko je poznavao Tahira, morao je znati i ovo: kad jednom ”pomiriši” stručak kalopera, sve mu je potaman. Nejma nikakvih briga! Ako se kaloper duže zadrži pod njegovim neobično povijenim nosom, bilo je više nego sigurno da sve njegove lađe nisu isplivale. Brige ga more. Nervozan i zanijet gnječio je i trljao list biljke tako i toliko da se on pretvarao u mrvicu. Nerijetko bi se događalo i ovo: iscijeđenu, mirišljavu mrvicu, gurao je u nosnicu i ušmrkivao je. U početku, još dok njegovo čulo mirisa nije bilo naviklo na tu opojnu drogu, dešavalo mu se da kihne. Kihao je i mirisao ono što je njemu bilo slađe od kahve i duhana.
"Duhan je bolest, a kahva trošak!" - govorio je i onda kada ga niko nije slušao. Takvo saznanje, koje je činilo njegovu dušu mehkom a srce lahkim, ponio je još u ranoj mladosti. Njegov siromašni otac, Abdulrahman Pozder, na samrti, izustio je ovo: "Umrijeh ti sine, a ne napih se prave kahve i ne naduhanih pravog hercegovačkog duhana!"
Otac će preseliti na onaj svijet, a ostaće njegov glas: "Sinko, najbolja je navika - nenavika!"
Od te noći, kada svom rahmetli ocu nije mogao ispuniti posljednju želju, Tahir je odlučio da štedi. Odreći će se svega onoga bez čega je mogao živjeti.
"Jedino bez čega čovjek ne može je voda i nimet. Vode ima! Nafaku je svakome dao Bog!" - kazaće jednom. I ne jednom. U ovakvom poravnjanju duše i tijela bilo je njegovo zadovoljstvo. Na tom ostrvu zadovoljstva, miris kalopera kojeg je udisao u dno svojih pluća, bio je vijek užitka. Sveti Božji dar!
Ušteda, po svaku cijenu i na svakom mjestu, izdvojiće Tahira Pozdera od onih koji su se rasipali novcem i rahatlukom, ali i od onih koji su dangubili. Da je mogao, kao što nije, Tahir bi hodio onom stazom koja mimoilazi hlad ispod stoljetnih stabala i kahvanske bašče u kojima se ispijaju skupe kahve i dragocijeno vrijeme.
Među onima koji su bili drugačiji od njega, i navikama i načinom odijevanja, ovaj nesvakidašnji čovječuljak je ličio na zalutalog ždrala u jatu domaćih ptica kojima nisu suđene selidbe u toplije krajeve. I izgledom je podsjećao na tu tuđu, čudnu pticu. Iz trošnog i tijesnog kaputa, zakopčanog jednim dugmetom povrh prsa, virio je njegov dugi i tanki vrat. I povijeni kljun između izbuljenih očiju, koje su gledale u daljlnu, dojmilo je mnoge da kažu kako će Tahir Pozder, ipak, jednom uzletjeti gore, u nebesa, odakle je pao.
Zbog tih čudnih očiju i tajanstvene priče, ovaj fojnički ždral nikada nije postao tema ismijavanja. Više su ga se bojali nego ga sažaljevali.
Svoju nadmoćnost nad drugima Tahir je iskazivao u mehlemima i čajevima koji su liječili i najteže boljke. Jutrom, prije svih, izlazio je iz kuće i odlazio na fojničku pijacu. Uvijek na istom mjestu, za istom tezgom, on je nudio spasonosne mehleme. Drugi su uzvikavali, Tahir je šaputao: "Gatka je varka, lijek je moja travka".
Drugi su prodavali krpice i điđe. Oko drugih je zvektalo i zvonilo, a oko Tahira Pozdera je mirisalo.
Niko pouzdano ne zna kada je ovaj čudesni vidar počeo spravljati mehleme, kako je spravljao čajeve, a još manje kako i od koga je naslijedio umijeće spravljanja spasonosnih lijekova.
O sebi i travama Tahir Pozder bi kazivao ovako: "Ovo vam smijem kazati, a ovo ne smijem. Ni za živu glavu!"
Udišući opojni miris kalopera, fojnički vidar je jednom i više nijednom izustio ovo: "Glas mi sve kazuje... Taj glas samo moje uho čuje.!"
Može li biti da je bilo tako kako je visočki hodža, hadži Feiz Dedan pričao, a pričao je ovo, ovako: "kako plemeniti Tahir Pozder nije ni mrava zgazio, a kako ni mušici nije zla mislio, javljao se Glas Meleka. Taj Glas mu je kazivao kakvu treba travku probrati za svoj mehlem, a na tuđe rane...”
Drugi su nagađali šireći krila mašti. Pričalo se ...
Glas je Tahira Pozdera budio i noću. Po ljekovitu travku znao je ići na vrh Vranice. Tamo gdje je bila iznikla, javljala se svjetloplavim plamenom. Čim bi iščupao travku, plamen bi se ugasio...
Glas je travaru kazivao ovo: "Biljku uberi, korijen ostavi!"
Kažu, noću su Tahirove oči svjetlucale poput žeravice. Niko nije vidio, a mnogi su pričali: "jednom, kada je gledao u drvo, ono je planulo. Zatvorio je oči, vatra se ugasila!"
U jedno su bili najsigurniji: komu ovaj tajanstveni vidar spravi mehlem, rane zarastaju! Ili, bude mu lakše...
Pa i takav, u iskrenom nijetu da pomogne drugima, ovaj spasitelj bolesnih imao je svoje dušmane.
Među takvima, najglasovitiji i najuporniji bili su oni kojima je smetalo i olistalo drvo u čaršiji. Jednostavno, takvima je bilo sve dosada osim nasrtanja na slabije od sebe. Podgrijani ljutom šljivovom kapljicom i bolesnom željom da se dokazuju kao kabadahije, jednom, i ne jednom su nasrnuli na fojničkog travara, koji je u zakrpama sakrivao šuškave novčanice.
Susreće ga u tijesnom sokaku... Kada je vidio da ne može naprijed ni nazad, Tahir je stao...
"Digni ruke!" - kazali su mu.
Nemoćni Tahir je poslušno digao ruke. Nakon pretresa nasrtljivci su nemalo bili iznenađeni.
Tahir nije imao džepova, ali ni kese u kojoj se nose dukati.
"Gdje su pare?!" - upitaće ga nakon mučne šutnje.
"Znam samo da nisu kod siromaha!" – odgovorio je mudro Tahir, ali ga takva dosjetljivost neće spasiti od onog šo je uslijedilo kasnije. Dva naredna dana morao je sam sebi spravljati mehleme za rane.
Takav, kakav je bio, zasmetaće i onima koji su u njemu vidjeli šejtana. Jedan od takvih, prije nego što je odgurnuo Tahira, izvući će stručak kalopera iza njegovog uha i zgaziće ga nogama.
"Evo ti na, sad gataj, muška gataro!" - kazaće mu.
Ni prije, a ni tada Tahir Pozder nije odavao znake straha. Ničim nije pokazivao da se boji, ali ni da prezire. Reklo bi se da je prije sažaljevao takve. Mirno bi ih pogledao i još mirnije se udaljavao. Onaj, koji je bio najbliži Tahiru zvao se Seid Selman. Za čaršiju on je imao samo jedno ime: Sarhoš! Govorilo se o njemu da je stigao odnekud i odnekad iz Hercegovine. Kada je prestao šverc duhana, ostao je u Fojnici. Znano je još i ovo: dok je bio pri zdravoj, govorio je četiri jezika. Pet, arapski, je natucao... Oboljeće od neurednog života i spavanja po vlažnim podrumima. Ostaće tajna šta je to Tahira Pozdera primoralo da prigrli Sarhoša, kada se znalo da je gotovo prezirao ljude koji su rasipali novac i zdravlje. Možda je odgovor u ovome: nerijetko, u vremenu toplih dana, Sarhoš je zajedno sa Tahirovim ljekobiljem, ostajao prenoćiti na pijačnoj tezgi ili pod tezgom.
Budio ga je Tahir "Sarhoš, jutro je!"
Još dok je s mukom otvarao krmeljave oči, ranoranilac mu je gurao topli somun pod pazuh, ali i ljekoviti napitak u bočici. Čulo se: "Sarhoš, uzmi prvo zalogaj pa lijek!"
Zahvaljujući Tahirovoj pažnji i mehlemima Sarhoš će još poživjeti koju godinu, iako su ga ljekari bili davno otpisali. Na dženazi je bio i Tahir. Prvi put su vidjeli suze u njegovim očima. Nije plakao. Suze su same tekle.
Kažu da je kazao ovo: "Na Božiju odluku ne valja plakati!"
Vremenom, u fojničkoj čaršiji, manje-više, sve se mijenjalo, samo je Tahir Pozder ostao isti. U istom odijelu, prtio je istu robu i za istom tezgom; na istom mjestu, nudio je svoje mehleme. Ako je i bilo nekih manjih promjena u navikama, jednu nije mijenjao ni onda kada je lijegao u svoj jedini ležaj: udisao je miris kalopera!
Oko njega, na pijaci, mnogo toga je bilo drugačije. Drugi su širili svoj prodajni prostor, s novom robom mijenjali su i tezge, gradili moderne nastrešnice, od sjajnog lima, zagrađivali se i odgrađivali, a on je ostajao na istom. Nije čak mijenjao ni stari način pakovanja ljekovitog bilja. Svoju travu je zamotavao u fišek spravljen od obične novine.
Govorio bi: "Nove, najlon kese su i trošak i otrov!"
Vremenom, stići će i drugi prodavači ljekobilja, od Visokog, Kiseljaka, Zenice i ko zna sve odakle. Novopristigli su se razlikovali od starog travara i po tome što su vikali. Tahirova šutnja će im neko vrijeme odgovarati, vidjeće u tome svoju prednost, a onda će se dogoditi ono što će ih razljutiti i učiniti kivnim na ovog fojničkog travara "na koga je Bog zaboravio!" Mušterije su hrlile na njegovu tezgu.
Zavist će prerasti u zlobu.
Kiseljački travar, neki Ilmaz Kalem, pokušaće oponašati Tahira sa ušmrkivanjem mirisa neke nepoznate travke, pa kada se ništa nije mijenjalo na bolje, počeće vikati koliko ga je grlo nosilo kako fojnički travar "ušmrkivanjem mirisa kalopera baca čini na trave od kojih se umire!"
"Čujte i počujte kakvim se grijehom služi Tahir Pozder!" - odzvanjalo je pijacom. "On truje ljude!" - Kliktao je Ilmazov glas.
Taj osvetoljubivi kliktaj će potrajati još koji dan, a onda će se dogoditi ono zbog čega se Tahir Pozder prvi put nasmijao od srca. Taj neki Ilmaz nestao je kako je i došao. Pobjegao je da se više ne sramoti.
Ono što nije mogla učiniti konkurencija, uradila je starost. Za takvu boljku Tahir Pozder nije imao spasonosnu travku.
"Za starost postoji samo jedan mehlem ... Smrt!" - kazao je umorni travar sluteći svoj odlazak. Ostaje tajna da li ga je upozorio onaj Glas kojim se odazivao osamdeset i kusur godina...
Preselio je u jesen, nošen fojničkom čaršijom s ruke na ruku, do Nišana. Eno mu mezara pod stablom jabuke senabije.
Ostale su dvije priče da kruže čaršijom, jedna - kako iza sebe nije ostavio ni jednog jedinog dukata i druga - kako su ga noć prije nego je izdahnuo poharali lopovi. U ono što možemo biti sigurni, u mezar je spušten praznih ruku.
Na mezaru, neko je, odnekad, posadio stručak kalopera.
Da Tahirova duša miriše.
Mustafa Smajlović
«MIRIS KALOPERA»
Drugonagrađena pripovijetka na Književnom natječaju
"Susreti Zija Dizdarević" u Fojnici
13. novembar 1999.
Most - Časopis za obrazovanje, nauku i kulturu,
10.04.2004 (broj 122-123 (33-34 - nova serija)
Koliko je Tahir Pozder uživao u mirisu kalopera, gotovo cijeli svoj život nosio je njegov list za uhom. Bilo šta da je radio, u predahu, posezao je rukom prema uhu, uzimao mirišljavi stručak i prije nego bi ga podnio pod nos, vrhovima jagodica protrljao bi list, udišući i uzdišući: "Ovo je moj duhan i moja kahva!"U fojničkoj čaršiji ko je poznavao Tahira, morao je znati i ovo: kad jednom ”pomiriši” stručak kalopera, sve mu je potaman. Nejma nikakvih briga! Ako se kaloper duže zadrži pod njegovim neobično povijenim nosom, bilo je više nego sigurno da sve njegove lađe nisu isplivale. Brige ga more. Nervozan i zanijet gnječio je i trljao list biljke tako i toliko da se on pretvarao u mrvicu. Nerijetko bi se događalo i ovo: iscijeđenu, mirišljavu mrvicu, gurao je u nosnicu i ušmrkivao je. U početku, još dok njegovo čulo mirisa nije bilo naviklo na tu opojnu drogu, dešavalo mu se da kihne. Kihao je i mirisao ono što je njemu bilo slađe od kahve i duhana.
"Duhan je bolest, a kahva trošak!" - govorio je i onda kada ga niko nije slušao. Takvo saznanje, koje je činilo njegovu dušu mehkom a srce lahkim, ponio je još u ranoj mladosti. Njegov siromašni otac, Abdulrahman Pozder, na samrti, izustio je ovo: "Umrijeh ti sine, a ne napih se prave kahve i ne naduhanih pravog hercegovačkog duhana!"
Otac će preseliti na onaj svijet, a ostaće njegov glas: "Sinko, najbolja je navika - nenavika!"
Od te noći, kada svom rahmetli ocu nije mogao ispuniti posljednju želju, Tahir je odlučio da štedi. Odreći će se svega onoga bez čega je mogao živjeti.
"Jedino bez čega čovjek ne može je voda i nimet. Vode ima! Nafaku je svakome dao Bog!" - kazaće jednom. I ne jednom. U ovakvom poravnjanju duše i tijela bilo je njegovo zadovoljstvo. Na tom ostrvu zadovoljstva, miris kalopera kojeg je udisao u dno svojih pluća, bio je vijek užitka. Sveti Božji dar!
Ušteda, po svaku cijenu i na svakom mjestu, izdvojiće Tahira Pozdera od onih koji su se rasipali novcem i rahatlukom, ali i od onih koji su dangubili. Da je mogao, kao što nije, Tahir bi hodio onom stazom koja mimoilazi hlad ispod stoljetnih stabala i kahvanske bašče u kojima se ispijaju skupe kahve i dragocijeno vrijeme.
Među onima koji su bili drugačiji od njega, i navikama i načinom odijevanja, ovaj nesvakidašnji čovječuljak je ličio na zalutalog ždrala u jatu domaćih ptica kojima nisu suđene selidbe u toplije krajeve. I izgledom je podsjećao na tu tuđu, čudnu pticu. Iz trošnog i tijesnog kaputa, zakopčanog jednim dugmetom povrh prsa, virio je njegov dugi i tanki vrat. I povijeni kljun između izbuljenih očiju, koje su gledale u daljlnu, dojmilo je mnoge da kažu kako će Tahir Pozder, ipak, jednom uzletjeti gore, u nebesa, odakle je pao.Zbog tih čudnih očiju i tajanstvene priče, ovaj fojnički ždral nikada nije postao tema ismijavanja. Više su ga se bojali nego ga sažaljevali.
Svoju nadmoćnost nad drugima Tahir je iskazivao u mehlemima i čajevima koji su liječili i najteže boljke. Jutrom, prije svih, izlazio je iz kuće i odlazio na fojničku pijacu. Uvijek na istom mjestu, za istom tezgom, on je nudio spasonosne mehleme. Drugi su uzvikavali, Tahir je šaputao: "Gatka je varka, lijek je moja travka".
Drugi su prodavali krpice i điđe. Oko drugih je zvektalo i zvonilo, a oko Tahira Pozdera je mirisalo.
Niko pouzdano ne zna kada je ovaj čudesni vidar počeo spravljati mehleme, kako je spravljao čajeve, a još manje kako i od koga je naslijedio umijeće spravljanja spasonosnih lijekova.
O sebi i travama Tahir Pozder bi kazivao ovako: "Ovo vam smijem kazati, a ovo ne smijem. Ni za živu glavu!"
Udišući opojni miris kalopera, fojnički vidar je jednom i više nijednom izustio ovo: "Glas mi sve kazuje... Taj glas samo moje uho čuje.!"
Može li biti da je bilo tako kako je visočki hodža, hadži Feiz Dedan pričao, a pričao je ovo, ovako: "kako plemeniti Tahir Pozder nije ni mrava zgazio, a kako ni mušici nije zla mislio, javljao se Glas Meleka. Taj Glas mu je kazivao kakvu treba travku probrati za svoj mehlem, a na tuđe rane...”
Drugi su nagađali šireći krila mašti. Pričalo se ...
Glas je Tahira Pozdera budio i noću. Po ljekovitu travku znao je ići na vrh Vranice. Tamo gdje je bila iznikla, javljala se svjetloplavim plamenom. Čim bi iščupao travku, plamen bi se ugasio...
Glas je travaru kazivao ovo: "Biljku uberi, korijen ostavi!"
Kažu, noću su Tahirove oči svjetlucale poput žeravice. Niko nije vidio, a mnogi su pričali: "jednom, kada je gledao u drvo, ono je planulo. Zatvorio je oči, vatra se ugasila!"
U jedno su bili najsigurniji: komu ovaj tajanstveni vidar spravi mehlem, rane zarastaju! Ili, bude mu lakše...
Pa i takav, u iskrenom nijetu da pomogne drugima, ovaj spasitelj bolesnih imao je svoje dušmane.
Među takvima, najglasovitiji i najuporniji bili su oni kojima je smetalo i olistalo drvo u čaršiji. Jednostavno, takvima je bilo sve dosada osim nasrtanja na slabije od sebe. Podgrijani ljutom šljivovom kapljicom i bolesnom željom da se dokazuju kao kabadahije, jednom, i ne jednom su nasrnuli na fojničkog travara, koji je u zakrpama sakrivao šuškave novčanice.
Susreće ga u tijesnom sokaku... Kada je vidio da ne može naprijed ni nazad, Tahir je stao...
"Digni ruke!" - kazali su mu.
Nemoćni Tahir je poslušno digao ruke. Nakon pretresa nasrtljivci su nemalo bili iznenađeni.
Tahir nije imao džepova, ali ni kese u kojoj se nose dukati.
"Gdje su pare?!" - upitaće ga nakon mučne šutnje.
"Znam samo da nisu kod siromaha!" – odgovorio je mudro Tahir, ali ga takva dosjetljivost neće spasiti od onog šo je uslijedilo kasnije. Dva naredna dana morao je sam sebi spravljati mehleme za rane.
Takav, kakav je bio, zasmetaće i onima koji su u njemu vidjeli šejtana. Jedan od takvih, prije nego što je odgurnuo Tahira, izvući će stručak kalopera iza njegovog uha i zgaziće ga nogama.
"Evo ti na, sad gataj, muška gataro!" - kazaće mu.
Ni prije, a ni tada Tahir Pozder nije odavao znake straha. Ničim nije pokazivao da se boji, ali ni da prezire. Reklo bi se da je prije sažaljevao takve. Mirno bi ih pogledao i još mirnije se udaljavao. Onaj, koji je bio najbliži Tahiru zvao se Seid Selman. Za čaršiju on je imao samo jedno ime: Sarhoš! Govorilo se o njemu da je stigao odnekud i odnekad iz Hercegovine. Kada je prestao šverc duhana, ostao je u Fojnici. Znano je još i ovo: dok je bio pri zdravoj, govorio je četiri jezika. Pet, arapski, je natucao... Oboljeće od neurednog života i spavanja po vlažnim podrumima. Ostaće tajna šta je to Tahira Pozdera primoralo da prigrli Sarhoša, kada se znalo da je gotovo prezirao ljude koji su rasipali novac i zdravlje. Možda je odgovor u ovome: nerijetko, u vremenu toplih dana, Sarhoš je zajedno sa Tahirovim ljekobiljem, ostajao prenoćiti na pijačnoj tezgi ili pod tezgom.
Budio ga je Tahir "Sarhoš, jutro je!"
Još dok je s mukom otvarao krmeljave oči, ranoranilac mu je gurao topli somun pod pazuh, ali i ljekoviti napitak u bočici. Čulo se: "Sarhoš, uzmi prvo zalogaj pa lijek!"
Zahvaljujući Tahirovoj pažnji i mehlemima Sarhoš će još poživjeti koju godinu, iako su ga ljekari bili davno otpisali. Na dženazi je bio i Tahir. Prvi put su vidjeli suze u njegovim očima. Nije plakao. Suze su same tekle.
Kažu da je kazao ovo: "Na Božiju odluku ne valja plakati!"
Vremenom, u fojničkoj čaršiji, manje-više, sve se mijenjalo, samo je Tahir Pozder ostao isti. U istom odijelu, prtio je istu robu i za istom tezgom; na istom mjestu, nudio je svoje mehleme. Ako je i bilo nekih manjih promjena u navikama, jednu nije mijenjao ni onda kada je lijegao u svoj jedini ležaj: udisao je miris kalopera!
Oko njega, na pijaci, mnogo toga je bilo drugačije. Drugi su širili svoj prodajni prostor, s novom robom mijenjali su i tezge, gradili moderne nastrešnice, od sjajnog lima, zagrađivali se i odgrađivali, a on je ostajao na istom. Nije čak mijenjao ni stari način pakovanja ljekovitog bilja. Svoju travu je zamotavao u fišek spravljen od obične novine.
Govorio bi: "Nove, najlon kese su i trošak i otrov!"
Vremenom, stići će i drugi prodavači ljekobilja, od Visokog, Kiseljaka, Zenice i ko zna sve odakle. Novopristigli su se razlikovali od starog travara i po tome što su vikali. Tahirova šutnja će im neko vrijeme odgovarati, vidjeće u tome svoju prednost, a onda će se dogoditi ono što će ih razljutiti i učiniti kivnim na ovog fojničkog travara "na koga je Bog zaboravio!" Mušterije su hrlile na njegovu tezgu.
Zavist će prerasti u zlobu.
Kiseljački travar, neki Ilmaz Kalem, pokušaće oponašati Tahira sa ušmrkivanjem mirisa neke nepoznate travke, pa kada se ništa nije mijenjalo na bolje, počeće vikati koliko ga je grlo nosilo kako fojnički travar "ušmrkivanjem mirisa kalopera baca čini na trave od kojih se umire!"
"Čujte i počujte kakvim se grijehom služi Tahir Pozder!" - odzvanjalo je pijacom. "On truje ljude!" - Kliktao je Ilmazov glas.
Taj osvetoljubivi kliktaj će potrajati još koji dan, a onda će se dogoditi ono zbog čega se Tahir Pozder prvi put nasmijao od srca. Taj neki Ilmaz nestao je kako je i došao. Pobjegao je da se više ne sramoti.
Ono što nije mogla učiniti konkurencija, uradila je starost. Za takvu boljku Tahir Pozder nije imao spasonosnu travku.
"Za starost postoji samo jedan mehlem ... Smrt!" - kazao je umorni travar sluteći svoj odlazak. Ostaje tajna da li ga je upozorio onaj Glas kojim se odazivao osamdeset i kusur godina...
Preselio je u jesen, nošen fojničkom čaršijom s ruke na ruku, do Nišana. Eno mu mezara pod stablom jabuke senabije.
Ostale su dvije priče da kruže čaršijom, jedna - kako iza sebe nije ostavio ni jednog jedinog dukata i druga - kako su ga noć prije nego je izdahnuo poharali lopovi. U ono što možemo biti sigurni, u mezar je spušten praznih ruku.
Na mezaru, neko je, odnekad, posadio stručak kalopera.
Da Tahirova duša miriše.
Mustafa Smajlović
«MIRIS KALOPERA»
Drugonagrađena pripovijetka na Književnom natječaju
"Susreti Zija Dizdarević" u Fojnici
13. novembar 1999.
Most - Časopis za obrazovanje, nauku i kulturu,
10.04.2004 (broj 122-123 (33-34 - nova serija)