Među svim tim starcima koji po mnogo čemu liče jedni na druge, on bi se uvijek izdvajao. Bio je kao lik iz neke bajke, lijep kao najljepši cvijet u proljetnom vrtu nekog davnog dvorca. Vrijedan kao pčela koja žurno sakuplja polen da bi ti ili ja ili neko drugi imao meda za lijek ili samo zadovoljstvo. Veselila sam se njemu, a i on meni, to su svi znali. Možda su neki bili ljubomorni, ali dijete voli i prepoznaje samo najbolje. Ako ste se upitali koga ova djevojčica ovako toplo i nježno opisuje, sigurno je njoj neko jako drag. Visok i mršav, plavih očiju i sijede kose a zvao se Abid, a ja sam ga zvala djed.
Da, to je bio moj djed, za svakog unuka posebna osoba. Rano sam ostala bez njega, ali vremenom sam se pomirila s tim. Bio je jako veseo, pun optimizma i vedrine da bi ga svako poželio za djeda. Imao je konja sa kojim je radio i uvijek me puštao da ga gledam, a kasnije sam se oslobodila i smjela mu prići. Djed me često vodio sa sobom i pričao mi tako zanimljive priče kojih se i sada sjećam. Iako ga sada nema, rado se sjetim njegovog, uprkos godinama, mladalačkog lica i iskrenog osmijeha kojim me je dočekivao i ispraćao. Voljela bih da mi vječno ostane u srcu on i njegove priče o davnim događajima koji su se desili njemu, a možda su neki i izmišljeni.
Često u drugim stracima koje srećem tražim crte lica moga djeda Abida.
foto:ilustracija
Azra Lišić VIII3
JU Sedma osnovna škola Gornji Rahić