Cuo sam od moje tetke, a ona, opet, kaze da je to cula preko televizije...

Jedno od bica koja su najbliza covjeku, a opet je tako slobodno je vrabac. Jedino vrapci mogu da se priblize covjeku, da mu jedu iz ruke i jedino oni uginu kada se zatvore. Kao da iz inata umiru, kao da su bliski s onima koji su '41. godine, kad se ni moj otac nije rodio, uzvikivali: "Bolje grob nego rob!"

A ko su laste? To su divne pticice selice koje znamo iz bajki, koje moljene suzama nekih sretnih princeva lete od kuce do kuce, od prozora do prozora i cine dobro. To su ona divna bica koja su u jednoj bajci dala i svoje najdragocjenije, svoj zivot. Ali kao sto kaze poslovica, svako sjeme ima kukolja...

To nije ono sto mi je moja tetka rekla. Ovo gore je jedno razmotano klupko mojih misli koje sam odmotao slusajuci tetku i tu pricicu. Tesko je da se nesto tako neugledno i zilavo i nesto tako divno i idealizirano kao sto su vrabac i lasta nađu u jednoj prici. Lakse ih je nać u stvarnosti, makar da samo lete jedno pored drugog!

Dosla je jesen i laste su otisle na jug. Laste su otisle da asikuju s trskama na Nilu, a vrapci su ostali da se griju sibicama. Opet, mozda bas tim sto se griju na sibicama srca vise gore i ceznu za svojim Najistanom nego sto laste zude za svojim trskama.

Vjerovatno se jedne ostre zimske noći neki vrabac sklonio u lastavicije gnijezdo, Mogu da osjetim njegovo srce koje ga izdaje i uzas koji se kao i zima uvlaci u njegovo tijelo i srce. Nigdje nije bilo Zlatokljune ptice da ih povede gore do oblaka, pa cak i vise, da ugledaju Sunce. Da nije bilo tog gnijezda, mozda bi mu ovo bila zadnja zima i mozda bi u jednozimsko jutro bio nađen promrzao i bezivotan kao leptir koji se zaljubio u svjetiljku...

Ali ne! On se raduje toplijim danima i novoj snazi sto mu ga daje dzemre sto udara u zrak, pa u vodu, pa u zemlju... Kada su sve tegobe prosle, laste se vracaju i ocekuju da je sve kao nekad. Jedna lasta, mozda je rodica onoj sto je pomogla Sretnom princu, ocekuje da je njeno gnijezdo ceka i da nema niko u njemu. Ali, zaboga, to je vrabac! Pa sta ce taj neugledni bijednik u mojoj kuci? Lasta vjerovatno misli to dok pokusava da istjera malog vrapca, Sama mu nista ne moze i njene kolegice lastavice joj se pridruzuju i opet mu nista ne mogu.

Na kraju, blatom prave sarkofag za toga malog nesretnika. Zazidale su ga zivog u lastavicijem gnijezdu. Uradile su to kao da imaju puno pravo na to, pa cak i na njegov zivot. Jedan covjek koji je gledao sve to uzima oklagiju i razbija blatni sarkofag. Vrabac jedva da je ziv. Dolazi polahko sebi i na kraju odlijece, odlazi.

Da sam ja taj vrabac, bio bih mu zahvalan. A opet mislim, zbog cega? Oduzeli su mu dom samo zato sto je vrabac, sto ne seli, ne bjezi na jug kad postane tesko. Na kraju, da nije bilo neke, za njega vise sile, ostao bi i bez golog zivota.

Basna je prica gdje su zivotinjama obicno date ljudske osobine i obicno na kraju te price dolazi pouka. Ovo gore napisano nije basna. Recimo da je ovo događaj koji se desio u stvarnosti. Ipak, bila to stvarnost ili ne, ljude nikad ne napusta teznja da zivotinjskom carstvu daju ljudske osobine. Naravno, i jasam samo covjek!

Hm! Cudni smo mi ljudi. Zivotinjama dajemo ljudske, a ljudima zivotinjske osobine. Ljudi kazu: Lukav kao lisica, glup kao guska, vjeran kao pas, tvrdoglav kao magarac.

(Nije poznato u koji kontekst zivotinje stavljaju rijec "covjek")

Gledam lastavice paraju nebom. Lijepe su u svojoj okretnosti i brzini, crno-bijele letacice, tako nedodirIjive. Vise ih ne volim kao nekad! Poslije svega mislim da su bezobzirne, nametljive, samodopadne, arogantne. Kao da su bas one utjelovljenje svega neljudskog, ali sto je svojstveno, itekako svojstveno, ljudima. Nemojte misliti da ja sad gorim od zelje da ratujem protiv lastavica, da ih gađam kamenjem ili da im rusim gnijezda. Previse su brze da ih gađam kamenjem, a da im rusim gnijezda... Ne pada mi na pamet! Treba biti realan i ironican, mozda je vrabac pogrijesio sto se uselio u to gnijezdo!

Svako treba da se vrati na svoje, bez obzira gdje je bio kad je bilo najteze. Pa laste su glasnici proljeca boljih vremena. Tu nema dileme! Zar je bitno gdje je ko bio, u Egiptu ili Svedskoj ili, recimo, Njemackoj? Bitno je da su oni glasnici boljih vremena i bitno je da su se vratili! Laste, labudovi, rode.,, trebaju se vratiti na svoja stara mjesta. Tim prije sto su oni mnogo Ijepsi nego vrane, golubovi ili vrapci. Ko voli gledati jata pticurina kako prljaju cestu i bezlisna stabla? Gdje je tu Ijepota? Pa oni se zavlace po kontejnerima i tako su priljavi i jadni i neugledni. Pa oni su na samom dnu! Koto voli gledati?

Resulullah, a.s., kaze da, kad je dunja u pitanju, treba gledati one ispod sebe, A mi opet gledamo la­stavice umjesto da gledamo vrapce.

Koga briga kako je njima dok male slatke lastavice leprsaju nebom ili dok usamljeni bijeli labudovi zamisljeno klize po povrsini nekog jezera.

A gdje smo tu mi? Pored svih ovih guscijih, psecih i magarecih osobina sto nas kao ljude mogu krasiti, za nas se moze reć da, uprkos svemu i svima, imamo volju i sposobnost za prezivljavanjem kao u vrapca!

Volim misliti da dijelimo i istu ceznju... ■

EdinTopčić