Toga dana u Vrelima je bio vašar. Skupiće se opet masa svijeta starijeg i mlađeg, muškog i ženskog, malog i velikog, poslovnog i besposlenog. Sve će se steći na mali prostor da za onu ulaznicu koju plate na ulasku u selu što bolje provedu još jedan dan u svom životu. Dobaviće cirkus, ljuljačke, navaliće poslastičari, muzičari, ugostitelji. Svak će imati nekoga radi koga dolazi.

Stariji će izaći da i ove godine vide koliko se mijenjaju adeti. Uporediće šta su oni imali a šta današnja mladež ima, i sve tako u nedogled. Masa svijeta se poreda pored rijeke, uz pendžere, po okolnim baščama pa sejre li sejre. A Bogme imaju šta i sejriti. Momčadija kršna šeta li šeta, neko sa djevojkom, neko sa drugovima, stariji sa starijima a pojedinci bome i sami hodaju. Djevojaka se skupilo iz okolnih sela. Kako i neće, nedjelja je, ne ide se u školu, a poslovi se danas ne rade. Vreva je dostigla vrhunac pred podne. Dobošar Ibro već oglašava: »Narode, narode!

Čujte i počujte! Danas u tri sahata na Mujinoj njivi biće konjske trke. « Bubnjar se potom malo odmakne kroz selo i isto lupa i kazuje svijetu.
U subotu naveče Muris je razmišljao o sutrašnjem vašaru. Znao je, doći će mu djevojka iz Osmića, a možda i druga. Šta da uradi ako dođu obadvije. Postoji i zato mogućnost. Odbacio je tu misao. Odavno on sa Hidajetom nema zajedničke riječi pa se haman zato malo i sastaju. Ono jest da ga ona često puta pozdravlja i piše mu pisma, ali...

Na korzu je sa Samirom, svojim dobrim ahbabom dogovorio da sutra krenu u Vrela. Neće raniti, stići će na vašar kada bude najbolje, oko podne. Te večeri nisu sijelili, a po izlasku iz jacije odmah su otišli na počinak. Sutradan oko 9 sati polagahno su krenuli. Lijepo sunčano vrijeme učinilo im je prijatan put. Cvrkut ptica, zelenilo i skorašnji ponovni susret sa onom masom i vrevom na vašaru uznemirili su im srca. Svaki od njih očekivao nešto lijepo da doživi na tom druženju. Neki pritajeni nemir gonio ih je da s vremena na vrijeme ubrzaju korak. Prošli su kroz mali Grabov šumarak.

Vika i pjevanija sa razglasa se sve više pojačavala. Napokon izbiše na uzvišenje sa kojeg se vidjelo selo. Glasovi pomiješani sa nadvikivanjem spikera sa ringišpila nadjačavali su svirku koja je dopirala ispod šatri razapetih kraj rijeke. Šetalište i povorke omladine prostirale su pored rijeke i po okolnim sokacima i puteljcima. Šarenilo tkanina na djevojkama odudaralo je od čistih boja zelenila i šume pored vrela. Muris i Samir uđoše u selo. Nepregledna rijeka svjetine opkoli ih i ponese korzom koje se formiralo na vašaru.

Ne prođe puno vremena a njih dvojica ugledaše svoje nekadašnje djevojke, ahbabe, prijatelje, rodbinu, djecu žene.... »O, gdje si, šta ima! Kad si stigao?« I tako pitanje izlaze iz usta, a i odgovori takođe. Muris je stao premišljati: »Da li da krenem sa Hidajetom?« Neki glas u njemu govorio je: »Ne! Šta će ti Hidajeta?« O njoj je čuo nekoliko neprijatnih glasina i loših mišljenja a to nepovoljno i loše o njoj je dopiralo do njega. Jedne prilike se usudila i cigaretu zapaliti pred njim. Muris odluči da joj ne prilazi. Šetajući tako ugleda je sa nekom prijateljicom kako mu se kikoće.

Muris je pozdravio malim naklonom glave dok se ona napadno smijala, pitajući ga kad je stigao i koliko misli ostati. Čvrsto je odlučio da danas nađe tu na vašaru neku novu djevojku. A djevojaka je tu bilo na izbor, sve ljepša od ljepše. Naročito su bile dobre one uz Lipika, iz Orahovca a ništa nije falilo ni ostalim. Kako je vrijeme odmicalo, dva drugara se zaustaviše i naslonjeni na ogradu drvenog mosta promatraše paradu djevojačku.

Ne bi malo pred njim zastade neka djevojka zbog gužve i prolaska auta koje se probijalo kroz onu gužvu. Čim je ugleda za oko mu je zape ta smeđa vitka princeza, lijepih i vragolastih plavih očiju. Srce mu odjednom zadrhta čudnim drhatom. Šetajući tako dobacila bi mu s vremena na vrijeme ustreptali pogled pun čežnje. Ni Muris nije bio ravnodušan jer je u tom pogledu osjećao neku poruku, neki poziv, možda je željela da mu priđe ili je njega nagovarala da to učini, šta li. A on tabajući onu stazu pored rijeke po kozna koji put i ne mogavši izdržati njen pogled skretao bi ga u stranu, pa na rijeku, pa predase. Bilo je dva sata poslije podne. Samir se žalio na glad a Muris ga je poveo svojoj tetki. Tamo su na česmi uzeli abdest i džematile klanjali podne.

U međuvremenu tetka im je iznijela ručak. Poslije jela koga su pojeli u slast, ona ih je nudila kahvom koju nisu htjeli piti jer su se žurili. Vratili su se na »pijacu«, kako je današnji vašar u šali nazvao Samir. I opet je počela iscrpljujuča šetnja onim glavnim putem i opet ono uobičajeno gledanje djevojaka i dobacivanje. Bilo je već pola četiri kada su odlučili da malo poašikuju. Ona Murisova smeđokosa pomutila mu mu je pamet svojim očima. Šetala je sa drugaricom ili sestrom,nije znao. I druga djevojka je bila lijepa, samo nešto mlađa. Samir i Muris dogovoriše se da im priđu.
Teren su već bili pripremili stalnim udvaranjem. Odlučiše se sačekaju djevojke na mostu dok one obiđu krug i vrate se nazad. Obojica su bili nestrpljivi a srca su im ludo udarala u grudima. Imali su tremu sličnu onoj na ispitima kada ih profesori počnu ispitivati lekciju u koju nisu bili sasvim sigurni. Ponavljali su u sebi pitanja. Šta reći pri prvom susretu, o čemu pričati kada se šetnja nastavi udvoje, paralo im je misli. Jer, razmišljao je Muris, prvi utisci i dojmovi su najvažniji u daljnem zabavljanju. Znao je on to dobro. Ali ova mu djevojka svojim prodornim pogledom nije dala vremena da se snađe. »Nailaze!« šapnu Samir Murisu. Odjednom obojicu zauzeše pozu ozbiljnih ljudi, popraviše kragne na košuljama, na brzinu se utegoše, pogledaše uza se, niza se, kao pred neku smotru kada treba da dođe neki visoki starješina da ih pregleda. Na dva tri koraka od cura obojica im prosto prepriječiše put.

Glumeći neke kontrolere, zatražiše im ulaznice na pregled. I cure kao da se stvarno radi o kontroli ozbiljno izvadiše ulaznice na pokaz. Izvinite, ozbiljnim glasom i lica ukočenog od treme, Muris će reći, moraćete poći sa nama. Nisu vam ispravne ulaznice. Govoreći to, njih dvojica se izravnaše sa djevojkama i polako krenuše. Ćutanje je trajalo kratko vrijeme. Svo četvero prsnuše u glasan mladalački smijeh. To je dvojici ašiklija neopisivo odgovaralo.

(pripovijetka je napisana davne 1982. I objavljena u listu »Preporod« u tri nastavka).
Nastaviće se!
Pripremio : Nijaz Salkić