Piše:Hakija Karić

U vrijeme dječaštva, a to je otprilike vremenska distanca od sedme do šesnaeste godine života, najviše slobodnog vremena smo trošili za kupanja u rijeci za vrijeme ljetnog raspusta, te za sankanje i skijanje u zimskom periodu, kad su zime snježne bile.

U to doba ljeta su bila duga i topla, rijeke bistre te pune klijenova, mrena i škobalja. Obale i prilazi rijeci su bili pristupačni tako da nije bilo dana a da se nismo okupljali na nekom od poznatih kupališta (mi smo ih zvali vjerovi, što je naravno izvedenica od vir, virovi) koja su nazive dobila davno prije nego što smo mi došli na svijet. Imena tih kupališta imala su svoja posebna značenja: Joha, Skela, Vodenica, Duboki, Meraja, Okrugli, Musijina taraba, te Šabanov ili Fatin vijer, Krnja itd.
Čim bi sunce zasjalo svojom pravom žestinom, okupljali bi smo se na nekom od pomenutih mjesta i tu provodili tople ljetne dane. Samo bi povremeno na brzaka znali „zguliti“ kućama da ručamo, a nerijetko se dešavalo da se samo pomaže koja kriška samuna margarinom, kajmakom ili pekmezom i briši odmah nazad, na obale tople Rijeke. Mahom smo bili u vodi ili pored u pijesku, a kada i to dosadi onda bi se u debeloj hladovini igrali svih mogućih igara: ganje, guzlane, indijanaca i kauboja, ratovanja, a stariji su kartali ili igrali bliške u sitne pare. Postojala je tačna hijerarhija i znalo se ko šta radi i ko šta smije. Najbolje su prolazili oni sa više braće i mahom se njihova kvantitativna moć poštovala. Oni koji su znali svirati neki instrument također su bili na cijeni, dok su „obični solo igrači“ morali imati izuzetne sposobnosti da bi zauzeli visoko mjesto u „ekipi“. To se jedino moglo hrabrošću. Skakanje u duboke virove sa visine kao što su stabla iznad vode, spadalo je u jednu od priznatijih hrabrosti, kao i krađa voća, trešanja ili bostana, kod najopasnijih domaćina. Ponekad se krađa odnosila i na druge stvari - kokoši ili pitomni golubovi, ali to nije imalo posebnu prođu jer ni jedna takva krađa nije mogla ostati tajnom jer je strah uvijek izdavao nekoga iz ekipe, zato te vrste iskazivanja hrabrosti nisu imale širu popularnost.

Tuče unutar ekipa su bile rijekost a kad bi se i dešavale mahom su se ticale prevlasti i pokušaja preuzimanja liderstva. Ponekad se dešavalo da se zarati sa drugom ekipom, ali to je bila također rijetkost jer takvi sukobi nisu mogli proći bez povrijeđenih.

Ljeta su prolazila brzo, tražili smo svoje mjesto pod suncem i onaj ko je na vrijeme shvatao da dječaštvo ipak brzo prolazi mogao se nositi s time i nije mu bilo teško ući u mladalačko vrijeme. Htjeli smo što prije odrasti a ipak smo podsvijesno željeli da vrijeme dječije bezbrižnosti što duže potraje.

U zimskom periodu snijeg je bio opštepoželjna kategorija. Zime bez snijega su bile mrske te su se podnoslile vrlo teško. Sa snijegom su dolazile zimske radosti, bez obzira koliko da je bilo hladno dalo se izdržati bez velikih poteškoća.

Iako je naš životni prostor kategorisan kao ravničarski kraj, ipak je bio dovoljno brdovit da smo imali nekoliko izuzetno povoljnih lokacija za sankanje i skijanje. Nazivi tih lokacija su bila: Paočak, Biserovići, Cvolići, Usjelina, Lipovci, Poljice, dok su u najatraktivnija mjesta ubrajani Kaldrma - glavni put kroz centar naselja koji je imao priličan nagib i dužinu oko pola kilometra koga smo znali noću tajno polivati vodom iz rijeke da bi ujutro imali ledenu stazu, te time nesvjesno izazivali bijes stanovnika Brda koji su tim putem morali da se kreću pješice ili prevoznim sredstvima; te Alicin brijeg - strma poljana u vlasništvu familije Lejlić, velikog nagiba i bogata preprekama: vrtače, stabla, zemljani hendeci, te na posljetku blizina potoka, kao izazov, ispred kojega se moralo zaustavljati nakon spusta inače, završavalo se u hladnoj vodi i moralo se kući na presvlačenje.

Sankali smo se svi, od najmanjeg do najvećeg jer za to nije trebalo umijeće niti posebna „oprema“. Oni sa „pravim“ sankama – zvali smo ih kupovne, svakako su imali više mogućnosti, ali ni obične, ručno pravljene, zvane savonke, ništa nisu bile lošije od pravih i na njima se dalo uživati. Pravljene su obično od hrastovih dasaka te potkivane starim demirima ili lastrom i ako su daske bile dovoljno široke i očuvane moglo se cijele sezone na njima plazati. Oni koji nisu imali mogućnosti imati bilo kakve sanke, onda su se jednostavno plazali na slamarici – najlonska vreća od umjetnog gnojiva napunjena sijenom ili slamom. A bilo je i gumenjača – napuhani šlaufi iz traktorskih ili zaprežnih guma.

Prave skije su imali samo rijetki a ostali, koji su preferirali skijanje ručno su ih pravili. Ipak, skijanje nije bilo tako rasprostranjeno kao sankanje i bez obzira što su skijaši privlačili pažnju, najviše se uživalo u klasičnom sankanju.

U zimsko doba smo se prehlađivali a sve iz razloga jer nismo dovoljno obraćali pažnju na upozorenje naših roditelja da se trebamo utopliti, da ne smijemo piti zagrijani vodu, da ne smijemo lizati ledenice niti jesti snijeg kad smo žedni, i da povremeno dođemo kući jer je opasno ako cijeli dan budemo vani. Pokušavali smo se pridržavati upozorenja ali ponekad smo zaboravljali na sve to i nakon par dana pojavljivao se kašalj, bol grla, zaušnjaci, upala pluća, temperatura, te smo tada silom prilika morali ostajati u kući, piti čaj, uz želju da što prije ozdravimo kako bi ponovo mogli na snijeg.

Cijelo vrijeme, dok je bilo snijega po svuda su se mogle vidjeti šarene dječije kapice, crveni obrazi i vesela lica a naročito je tokom vikenda bilo živo, kada su na skijanje i sankanje dolazili i stariji, te gosti i rođaci iz drugih mjesta.

Naše dječaštvo ostalo je davno iza nas i broj godina je već identičan sa brojem cipela, ili će se za koju godinu izjednačiti. Zime su sve blaže, a i snijega je u toku zimskih mjeseci sve manje. Nekad je oko Nove godine bilo čudo ako nema snijega, danas je čudo kada padne.

Ove zime snijega ima više nego obično. Bijele se livade, brda, krovovi kuća... Zimske službe muku muče, kao i obično, da silnu snježnu masu sklone sa glavnih saobraćajnica.

Kao neko ko iz hobija puno vremena provodi na svježem zraku, počesto prošetam okolinom uživajući u ponuđenom ambijentu. Sve je tu, kao nekada, samo, nema nas! Zapravo, nema djece na onim mjestima gdje smo se mi nekada igrali i radovali zimi i snijegu. Neshvatljivo i čak nemoguće je zamisliti da ovakve prirodne pogodnosti ostanu netaknute, no, stanje na terenu je poražavajuće – samo tragovi divljači, nigdje staza za skijanje i sankanje, nestale u davnom sjećanju.

Znam da današnja djeca imaju „prioritetnijih“ zanimanja i da je igra i zabava svedena na neke druge oblike, ali snijeg je Božji dar koga nemaju svi na ovom svijetu. Onaj ko je svjestan toga, kasno mu je, a onaj ko bi trebao da uživa u njemu, nema kad od raznih mig-ova, msn-ova, facebook-ova, dernek-a, te kladionica i igara zvanih voćkice koje uzimaju i posljednju marku iz ionako skoro praznih dječijih džepova.

Jasno je da su danas rijeke zagađene i nisu za kupanje i uživanje, ali u ljepoti snijega ništa se nije promijenilo. Čak i „prave“ sanke se danas mogu nabaviti za jeftine pare, nekada smo za njih davali pravo malo bogatstvo, no, djeca nemaju interesa.

Nije ih briga što ih Alicin brijeg doziva i mami da ga iskoriste za radost i veselje.

Nije ih briga što već naredne zime snijega možda neće biti kao ove.

Nije ih briga što je sankanje nama bilo jedna od najljepših zimskih radosti...

Djeca danas imaju svoje radosti, svoje zanimacije te interesovanje za sasvim čudne i nastrane stvari koje u princupu ne doprinose normalnom i zdravom razvoju.

Vani upravo pada snijeg a mene stegne u grudima te se sjetim mojih drugara koji su se raspršili na sve četiri strane svijeta. Zapitam se da li se sjete šta smo mi radili prije tridesetak i više godina i da li požele, kao ja, istrčati u sniježni dan i iz sve snage viknuti: EEEVOOOOOOOO SNIIIJEEEEEGAAAAAAAAAA!