Jezici su poput rijeka, bez prestanka teku. Poput žila kucavica, vijugaju kroz klisure i klance tjeskobnih misli ili se lijeno valjuškaju kroz doline znanja i mudrosti, dopuštajući ljudima da na njihovim obalama ispredu pjesme i istešu pripovijesti, da na njima izgrade nastambe za svoje duše.

Nekad su jezici brzi i nestalni, iskre žuborom gorskih potoka, odražavajući u svojoj bistrini prskavi, svježi i čisti duh gorštaka koji njima govore. Nekad su hiroviti i mutni, prepuni brzaca i virova koji će progutati one koji nisu dovoljno vični da njima progaze i proplivaju. Neki su dobroćudni i gostoljubivi, tek pitomi, topli tokovi koji svojom zlaćanom površinom mame i pozivaju strance i djecu da se primaknu i u njima okvase prste.
Baš kao što na obalama vodenih tokova niču i cvjetaju civilizacije, tako se na obalama jezika rađaju i uzdižu kulture. Raskošne ili skromne, napredne ili primitivne, tek nastale ili već odavno iščezle, sve one crpe svoj život iz jezika na kom su nastale. Svaka naša izgovorena riječ, svaka započeta rečenica, svaka misao i svaki san, svako slovo nosi u sebi kapljice toka kojim smo se napajali kao djeca i iz kojeg i danas, kad stignemo, sebi pretačemo u dušu, da nam se nađe.
Ima jezika nestašnih i nestalnih, onih koji mijenjaju korita kao košulje i nikad ne znaš na koju će stranu udariti, pa se stalno moraš s njima nadmudrivati i nadigravati, da bi ih savladao. Ima ih sa bezbroj rukavaca i meandara u rodnoj delti, pa moraš paziti i prebirati na kojem si od njih, da se ne bi bestragom izgubio u močvari. Ima ih mutnih i širokih, nepojmljivih i nepremostivih u svojoj veličini, koji služe kao matice silnom življu i narodu, bezbrojnim ljudima koji žive na njihovim obalama, a da jedni druge vidjeli nisu. A kad se sretnu, opet ti ljudi jedni druge razumiju, jer su se istom vodom, istom mišlju pojili.
Ima jezika iskrenih i bistrih, a ima i onih zamućenih, što ih je prljava misao opoganila. Ima ih što svako malo nabujaju i u neredu preplave obale znanja, pa kad se povuku, iza sebe ostave blagorodni mulj iz kojeg niču nove riječi i značenja, ljudima na korist. Ima ih, opet, onih, što im je ljudska ruka već odavno uredila obale, ogradila korita, postavila brane i ustave i uzaptila tokove, pa uvijek teku isto – oku lijepo i uredno, a uhu predvidivo i dosadno. Ima, naposlijetku, jezika oko kojih su se braća posvadila, pa svaki od njih kopa svoje korito, kamenicama i balvanima pregrađujući tok, predijevajući ime potoku i priječeći braću da i oni crpe sa istoga izvora.
Ima jezika za sve vrste insana, baš kao i rijeka za sve sorte hajvana: žutih, prozirnih, zelenih, modrih... svakome prema ćejfu i usudu. Tako i ja, ispod brda, na mahovinom obraslim obalama jednog planinskog brzaca, nabrzinu sklepah kolibu duše svoje, pa u njoj postavih vodenicu, da tu, u hladnim zvjezdanim noćima, meljem misli krupne i sitne. I svake me večeri, kad krenem na počinak, kao graktanje crnog gavrana, u san isprati ista zla slutnja: U šta ću močiti pero ako mi rijeka obnoć presahne?