Tamo negdje daleko, u nekoj stranoj zemlji, bila je mala kuća, u njoj je živjela djevojčica.

Kovrdžava kosica i garave njene okice davale su osmjehe znanim, ali i nepoznanim licima.

Bila je jako društvena, simpatična, a pomalo i vragolasta. Nije imala ni brata ni sestru, ali je uvjek imala mnogo drugova i drugarica iz susjednih ulica. Svi su je voljeli i svi su rado u njenu kuću dolazili da se igraju.

Posebno je voljela ptice. Voljela je da gleda jata ptica kako lete u visinama plavog neba. Voljela je da ih sluša kako cvrkuću pred zalazak sunca. Gledala ih je kako se spustaju na grane drveta posađenog u njenoj bašti. Često bi stajala blizu tog drveta i pomišljala kako da se uspenje do prve grane, da vidi, kako to izgleda ptičije gnijezdo. Ali njen strah da se penje toliko visoko bio je jači od njene zelje.

Svaki put kad bi pokušala, vraćala se u strahu da ne padne i povrijedi se. Provodila je svaki dan igrajući se sa svojim drugovima i drugaricama, ali nikada nijedan dan nije propustala da bar na nekoliko minuta ne pogleda jata ptica kako lete u visinama plavog neba. Kako je ljeto

prolazilo tako je jesen kucala na vrata, a ona je rasla sve ljepša i ljepša i gajila je duboko u sebi sve veću ljubav prema pticama.

Ljetni dani su prolazili, a jesen je vec stizala u njen grad. Sve manje je bilo sunčanih dana,

plavih oblaka i jata ptica. Nije joj bilo jasno kuda odoše sunčani dani, plavi oblaci, ptice koje lete visinama plavog neba i ptičiji cvrkuti koje je ona uvjek rado slusala . Kiše su padale skoro svaki dan, dani su postajali tamni a nju je tuga obuzimala misleci da je sve te ljepote koje je dragi Bog stvorio, izgubila.

Jednoga dana, probudile su je sunčane zrake, koje su čas prodirale kroz njen prozor, čas

nestajale. Hitro je ustala, protrčala kroz kuću misleći da je vani toliko toplo i da će ponovo da vidi plave oblake i jata ptica. Pogledavši u nebo ne vidje nijednu pticu, ali je vidjela sunce koječas pokaže svoje zrake, a čas ih sakrije za oblake. Sa suzama u malim crnim očima, ušla je u kuću. Pogledavši svoju majku kako sprema doručak, tihim i tužnim glasom upita:

- Mama, gdje su moje ptice i njihovi cvrkuti, moje plavo nebo i zlatno sunce?

Majka je pogleda, zagrli i tiho joj reče:

- Hajde princezo moja da doručkujemo, pa ćemo usput da pričamo.

- Ali mama, nisam gladna - reče slatka mala djevojčica tužna lica.

- Uredu, ako nisi gladna dodi da ti ispricam jednu priču. Dodi, sjedi mami na krilo.

Majka je počela pričati o godišnjim dobima. Prvo je pričala o jeseni.

- Vidiš princezo moja, sada je jesen i kiše padaju, sve manje sunce sija i sve više ima sivih

oblaka na nebu. U jesen mnoge ptice idu u toplije krajeve, a one se zovu ptice selice. Tamo

mogu lakše zimu da prebrode i više hrane da nađu, nego ovdje. Tamo gdje su se tvoje ptice

odselile sada sve raste, cvjeta i behara. I tako im je lahko naći hranu. A ovdje kod nas, evo

pogledaj kroz prozor, lišće na drveću se osušilo i opalo. Naše cvijeće se isto tako osušilo kao itrava. Sada princezo moja, sve biljke u našem kraju spavaju i čekaju proljeće, da bi se probudilei ponovo narasle i procvjetale. Zima će nam ubrzo doći, pa će snijeg da padne. A kad snijeg padne sve postane toliko bijelo da nekada možes da vidiš kako postoje sjajne iskrice u snijegu.

I preko zime neke ptice ne mogu ovdje da prežive od hladnoće, niti mogu da nadu hranu u

snijegu. Eto princezo moja, zato nema tvojih ptica i njihovog cvrkuta, zlatnog sunca i plavih

oblaka. Poslije zime, kao što znaš, dolazi proljeće. Kada se bude topio zadnji snijeg, tada će

procvjetati prve visibabe i tulipani. Poslije njih i ostale biljke i drveće i trava će da se probude izzimskih snova. Kada sve počne da zeleni, tada će i tvoje ptice da se vrate tebi. Nebo ce ponovo biti plavo i sunce će opet sijati i opet ćes, ako Bog da, igrati se vani svaki dan. A ljeto princezo moja, je jedno od najljepših godišnjih doba. Ljeti je sve tako lijepo. Sve biljke su tada već dobro zelene i veeelike porasle. Tada je svaki dan sunčan i lijep i svako živo biće je veselo i sretno.

- Mama, mama, a šta bude sa onim pticama što ostanu ovdje preko zime? - upita mala slatka

djevojčica.

- Princezo moja, pogledaj naše drvo u bašti, pa ćeš vidjeti da na granama našeg drveta imaju

tri kućice za ptice.

- Vidim, mama, vidim – reče mala djevojčica.

- Da li vidiš kao male balkone oko tih kućica?

- Vidim mama - reče tiho.

- Eh, ti mali balkoni se zovu hranilice i u te hranilice, svaki dan tvoj babo stavlja žitarice da prehrani ptice preko zime.

- Onda ću se odsada i ja brinuti da ptičice imaju dovoljno hrane – radosno uskliknu djevojčica i potrča prema policama u kuhinji.

Autor: Sumejja E.C., SAD

Pripremila:Amira Ramović