Umorivši se od sakupljanja cvijeća, Omer i Aiša sjedoše na travu. Šutjeli su i posmatrali prirodu koja ih je okruživala. U očima im se vidjelo oduševljenje onim što su njihovi pogledi upijali. Osvježavao ih blagi povjetarac i zabavljala igra lišća na vjetru. Uskoro im se pridružila i njihova majka.

U jednom trenutku Omer progovori:-Majko,Allah dž.š.,htio ja da svijet bude lijepo mjesto. Vidiš li kako je sve do sitnice osmislio?-Kako to misliš?-upita majka.-Vidiš li,majko,da su čak i malehni listovi na cvijeću iste boje kao i oni na drveću,da je cvijeće raznih boja isto kao što su i šarena krila leptira.

-Da dijete,sve stvari,bile malehne ili velike,toliko su lijepe da čak i kad mislimo na njih možemo osjetiti njihovu ljepotu:ptice,razne druge životinje,cvijeće i druge biljke i mnogo toga što sada ne mogu nabrojati.

Aiša upita drhtavim glasom:-Zna li Allah,dž.š.,sve?

-Da,Aiša,Allah,dž.š.,Tvorac je svega i zna sve ono što mi ne znamo. On,Koji je Tvorac toga,poznaje sve to do najmanjih sitnica. On je Onaj Koji sve zna i vidi. Sve stvara u najljepšem obliku i u vremenu koje mu odgovara.

Kutak za djecu/dzematrahic.ba